Broj: Revr 1553/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz S. P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u S., protiv tuženika H. – O. d.o.o., E. S., OIB: …, radi poništenja odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž R-42/2015-2 od 24. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-417/2013 od 9. siječnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž R-42/2015-2 od 24. ožujka 2016. odbija se kao neosnovana.

  

Obrazloženje

 

Općinski sud u Sisku presudom poslovni broj P-417/2013 od 9. siječnja 2015. pod točkom I. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Poništava se odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj OT-62/229/15032013 od 15. ožujka 2013. godine te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na poslove elektromontera KV 3, koeficijent 1,95 te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sve u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Pod točkom II. prvostupanjske presude određeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

Županijski sud u Sisku presudom poslovni broj: Gž R-42/2015-2 od 24. ožujka 2016. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

 

Tako su sudovi odlučili u sporu za poništenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu i vraćanju na rad.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio navode tužitelja iz revizije te je predložio reviziju odbaciti kao nepotpunu, a podredno odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje opisno ukazuje revident kada navodi da sud nije na jasan i valjan način obrazložio zašto je odbio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja. Drugostupanjska presuda, kao niti prvostupanjska presuda na čije razloge se pozvao drugostupanjski sud, ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Predmet spora je zahtjev za poništenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu i vraćanje na rad.

 

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac mogao tužitelja rasporediti na drugo odgovarajuće radno mjesto i je li mu ponudio doškolovanje ili prekvalifikaciju za drugo radno mjesto.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj na temelju ugovora o radu bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu "elektromonter KV 3",

 

- da je tuženik Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj: OT-62/229/15032013 od 15. ožujka 2013. otkazao tužitelju ugovor o radu,

 

- da je u odluci o otkazu navedeno da otkaz neće vrijediti ako radnik prihvati poslove radnog mjesta 2.1./93 radnik NKV/PKV 1 te da tužitelj to nije prihvatio,

 

- da je 11. siječnja 2013. tuženik donio Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji i Pravilnik o radu,

 

- da je 11. veljače 2013. donesen Program zbrinjavanja viška radnika koji je 19. veljače 2013. dostavljen Hrvatskom zavodu za zapošljavanje,

 

- da je suglasnost radničkog vijeća za otkaz ugovora o radu tužitelju zamijenjena pravomoćnom sudskom odlukom,

- da je kod tužitelja 27. studenog 2008. nastala profesionalna nesposobnost za rad, da je tužitelj nesposoban za obavljanje poslova iz toke 1, 5, 10, 16 i 17 Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada te da je tužitelj zdravstveno nesposoban za posao elektromontera,

 

- da tužitelj nije dokazao da je tuženik imao mogućnosti rasporediti tužitelja na drugo odgovarajuće radno mjesto s obzirom na njegovo zdravstveno stanje,

 

- da od tuženika nije za očekivati da će tužitelju ponuditi doškolovanje ili prekvalifikaciju,

 

- da tužitelj nije dokazao da je u trenutku otkazivanja ugovora o radu bio na bolovanju zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev jer tužitelj nije dokazao da je tuženik imao mogućnosti rasporediti tužitelja na radno mjesto elektromontera ili na drugo odgovarajuće radno mjesto kao niti da je od poslodavca opravdano očekivati da će tužitelju ponuditi doškolovanje ili prekvalifikaciju sukladno odredbi čl. 106. st. 4. (ispravno čl. 107. st. 4.) Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR).

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što su sudovi pogrešno primijenili pravo kod prednosti za stručno osposobljavanje i školovanje temeljem odredbe čl. 81. ZR i čl. 78. st. 1. i 2. ZR. Nadalje, tužitelj smatra da su sudovi pogrešno primijenili i odredbu čl. 74. ZR jer je tužitelj na bolovanju na teret poslodavca te mu poslodavac može otkazati ugovor o radu za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog liječenja ili oporavka.

 

Odredbom čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

 

U ovom konkretnom slučaju tužitelj je dobio poslovno uvjetovani otkaz iz odredbe čl. 107. st. 1. ZR jer je provedena nova sistematizacija radnih mjesta i izrađen je Program zbrinjavanja viška radnika koji je dostavljen Hrvatskom zavodu za zapošljavanje u skladu s čl. 121. ZR.

 

Odredbom čl. 107. st. 2. ZR propisano je da je poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.

 

Iz odluke o otkazu proizlazi da je tuženik tužitelju ponudio obavljanje poslova NKV/PKV radnika 1 što tužitelj nije prihvatio. Tuženik nije dužan dokazivati negativnu činjenicu tj. da ne može zaposliti radnika na drugim poslovima, već je teret dokaza u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZR na tužitelju koji je dužan dokazati koje je to poslove tuženik mogao ponuditi tužitelju, a koji odgovaraju i njegovoj zdravstvenoj sposobnosti. U ovom konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao koje mu je to druge poslove tuženik mogao ponuditi s obzirom na njegovo zdravstveno stanje.

 

Budući da tužitelj to nije dokazao, tuženik nije povrijedio odredbu čl. 107. st. 2. ZR.

 

Nadalje, odredbom čl. 107. st. 4. ZR propisano je da je poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

 

S obzirom na činjenična utvrđenja sudova da tužitelj nije zdravstveno sposoban za obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada, a tužitelj je odbio ponuđeni posao NKV/PKV radnika 1, pravilno su ocijenili nižestupanjski sudovi da nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

 

Odredbom čl. 81. ZR, na koju upire revident u reviziji, propisano je da radnik koji je pretrpio ozljedu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti ima prednost pri stručnom osposobljavanju i školovanju koje organizira poslodavac.

 

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da je tužitelj pretrpio ozljedu na radu ili da je obolio od profesionalne bolesti već samo da kod istog postoji profesionalna nesposobnost za rad iz čl. 34. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine". broj: 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 94/09, 40/10, 121/10, 139/10, 61/11, 114/11, 76/12) uz ograničenje penjanja i rada na visini. Tužitelj nije dokazao niti da je poslodavac organizirao neko stručno osposobljavanje ili školovanje koje nije omogućio tužitelju. Osim toga, tužitelj takve tvrdnje nije niti iznosio tijekom postupka već je tvrdio da mu poslodavac nije ponudio mogućnost prekvalifikacije ili dodatnog školovanja što je obrazloženo u okviru primjene odredbe čl. 107. st. 4. ZR koja se primjenjuje u konkretnom slučaju. Zbog navedenog, sudovi nisu povrijedili odredbu čl. 81. ZR.

 

Odredbom čl. 78. st. 1. ZR propisano je da ako ovlašteno tijelo utvrdi da kod radnika postoji profesionalna nesposobnost za rad ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje tog tijela, ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu u pisanom obliku za obavljanje poslova za koje je on sposoban, koji što je više moguće moraju odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio. Stavkom 2. istog članka propisano je da je radi osiguranja takvih poslova poslodavac dužan prilagoditi poslove sposobnostima radnika, izmijeniti raspored radnog vremena, odnosno poduzeti sve što je u njegovoj moći da radniku iz stavka 1. ovoga članka osigura odgovarajuće poslove.

 

Citirane odredbe čl. 78. ZR predstavljaju specijalne odredbe kojima se posebno regulira mogućnost otkaza ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga u slučaju kad je riječ o radniku kod kojeg je nadležno tijelo utvrdilo profesionalnu nesposobnost za rad ili neposrednu opasnost za nastupanje invalidnosti zbog koje radnik više nije u mogućnosti obavljati poslove svog radnog mjesta, a poslodavac nije u mogućnosti tog radnika zaposliti na drugim poslovima ili je radnik odbio sklapanje ugovora o radu za nove poslove (tako i u Revr-1770/14, Revr-119/06).

 

Budući da je tužitelju dan otkaz ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, a ne otkaz zbog osobno uvjetovanih razloga, ne dolazi do primjene odredba čl. 78. ZR.

 

Odredbom čl. 74. st. 1. ZR propisano je da radniku koji je pretrpio ozljedu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti te je privremeno nesposoban za rad zbog liječenja ili oporavka poslodavac ne može otkazati ugovor o radu u razdoblju privremene nesposobnosti za rad zbog liječenja ili oporavka.

 

Navedenom odredbom se štiti radnika koji je bio na bolovanju zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti pa činjenica da je radnik bio na bolovanju (osim ako je riječ o ozljedi na radu ili profesionalnoj bolesti) nije prepreka za otkazivanje ugovora o radu niti čini otkaz nedopuštenim (tako i u Revr-107/09 i Revr-225/12).

 

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tužitelj nije dokazao da je bio na bolovanju zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti pa stoga poslodavac nije povrijedio odredbu čl. 74. st. 1. ZR.

 

Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revident ukazuje u reviziji.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 7. svibnja 2019.