Broj: Gž R-77/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužiteljice S. B. Š. iz V., OIB:..., zastupane po punomoćnicima Ž. Š. i V. Š. B., odvjetnicima iz Z. odvjetničkog ureda Ž. Š. & V. Š. B. iz O., protiv tuženika A. B. d.d., iz Z., OIB:..., zastupanog po punomoćnicima M. R. i N. G. R., odvjetnicima iz O. društva R. i P. iz Z.,  radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3942/18-42 od 21. prosinca 2018., 10. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3942/18-42 od 21. prosinca 2018.

 

              Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Citiranom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 10.235,55 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, dok je točkom II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 111,50 EUR-a u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Točkom III. izreke (u presudi pogrešno navedeno točkom II. izreke) naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 8.750,00 kn.

 

              Protiv presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; u daljnjem tekstu ZPP) te predlaže da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troška žalbenog postupka.

 

Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava navode iz žalbe tuženika te predlaže da se žalba odbije kao neosnovana uz naknadu eventualnog troška sudske pristojbe na odgovor na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje:

 

              - da su tužiteljica i tuženik 1. listopada 2008. zaključili ugovor o radu kojim su ugovorili da će tužiteljica od 1. listopada 2008. obavljati poslove menadžera u prostorijama banke u Z., te da su čl. 16. st. 6. ugovorile da će za vrijeme njegova trajanja poslodavac radniku osigurati smještaj u Z.,

 

              - da su tužiteljica i tuženik 28. travnja 2010. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme (dalje: ugovor o radu) kojim su ugovorili da tužiteljica započinje s radom 1. svibnja 2010. na radnom mjestu direktora marketinga s mjestom rada u Z., a u slučaju potrebe poslodavca i u nekom drugom mjestu na području R. H. te da je odredbom čl. 5. st. 8. ugovoreno da će za vrijeme trajanja tog ugovora poslodavac radniku osigurati smještaj u Z.,

 

              - da su tužiteljica i tuženik 1. srpnja 2011. sklopili menadžerski ugovor s trajanjem od 1. srpnja 2011. do 31. prosinca 2013. kojim su ugovorili da će tužiteljica obavljati poslove radnog mjesta direktora marketinga te je čl. 11. st. 6. ugovoreno da će za vrijeme trajanja tog ugovora u svojstvu direktora marketinga poslodavac radniku osigurati smještaj u Z. i snositi trošak smještaja (osim interneta i telefona),

 

              - da su tužiteljica i tuženik 11. listopada 2013. sklopili menadžerski ugovor s trajanjem od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2016. (dalje: menadžerski ugovor) kojim je ugovoreno da je predmet ugovora uređenje prava i obveza menadžera i banke izvan onih koji su uređeni ugovorom o radu, Zakonom o radu, Pravilnikom o radu i ostalim aktima banke te da će tužiteljica obavljati poslove radnog mjesta direktor marketinga i voditelj tima marketinga proizvoda poslovanja s građanstvom, kao i da za vrijeme trajanja radnog odnosa po tom ugovoru menadžer nije dužan obavljati poslove radnog mjesta po osnovnom ugovoru o radu i pripadajućim aneksima,

 

              - da je politika korporativnog smještaja tuženika stupila na snagu 1. studenoga 2012. te da se njome preferira da zaposlenik unajmljuje smještaj o vlastitom trošku, za koji kompanija plaća odgovarajuću naknadu (naknadu za smještaj) pored plaće, a da korporativni smještaj pravni prednik tuženika može odobriti zaposleniku i to za voditelje jedinice grupe B1 HBC koji su izravno odgovorni i podnose izviješće upravnom odboru s ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u maksimalnom trajanju od prve tri godine zaposlenja,

 

              - da iz zapisnika o korištenju stana/korporativni smještaj djelatnika proizlazi da je tužiteljica koristila korporativni smještaj u razdoblju od 1. travnja 2012. do 31. prosinca 2013., odnosno i nakon što je politika korporativnog smještaja pravnog prednika tuženika stupila na snagu,

 

              - da iz odluke o otkazu ugovora o radu od 13. svibnja 2016. proizlazi da se tužiteljici koja obavlja poslove radnog mjesta direktor marketinga i voditelj tima marketinga proizvoda poslovanja s građanstvom otkazuje ugovor o radu od 28. travnja 2010. zbog organizacijskih razloga – poslovno uvjetovani otkaz.

 

              Slijedom ovih utvrđenja, uz ocjenu iskaza saslušanih svjedoka i tužiteljice prvostupanjski sud zaključuje da se je u utuženom razdoblju na prava i obveze tužiteljice primjenjivao i ugovor o radu kojim je u čl. 5. st. 8. ugovoreno da će poslodavac radniku za vrijeme trajanja ugovora osigurati smještaj u Z. i menadžerski ugovor koji nije sadržavao odredbe o navedenom pravu tužiteljice, već je u čl. 1. kao predmet ugovora navedeno uređenje prava i obveza menadžera i banke, izvan onih koji su uređeni ugovorom o radu, Zakonom o radu, Pravilnikom o radu i ostalim aktima banke, slijedom čega da se sukladno odredbi čl. 1. menadžerskog ugovora, na pitanje troškova smještaja tužiteljice primjenjuje odredba čl. 5. st. 1. ugovora o radu.

 

              Visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice utvrđuje temeljem dostavljenih računa tužiteljice za plaćene troškove smještaja u Z. te prihvaćajući suglasne iskaze tužiteljice i svjedokinje G. H. da je troškove smještaja u Z. plaćala isključivo tužiteljica.

 

              Prigovor tuženika da je krajem 2013. donesen akt politika korporativnog smještaja, sukladno kojem tužiteljica nema pravo na naknadu za smještaj jer je kod tuženika zaposlena duže od tri godine, utvrđuje neosnovanim za odluku u ovoj pravnoj stvari te navodi da ukoliko bi se isti i primjenjivao na tužiteljicu, da je odredbom čl. 9. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14; u daljnjem tekstu ZR) propisana primjena povoljnijeg prava za radnika, u kojem slučaju bi to bilo upravo pravo propisano ugovorom o radu. Slijedom navedenog prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu u cijelosti, dok odluku o trošku postupka temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

 

              Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenim u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, utvrđuje se da iste nisu počinjene u prvostupanjskom postupku pa niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. na koju se tuženik poziva u žalbi jer presuda ima razloge o odlučnim činjenicama i ti su razlozi jasni i neproturječni.

 

              Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je čl. 1. menadžerskog ugovora propisano da je predmet tog ugovora uređenje prava i obveza menadžera i banke, izvan onih koji su uređeni ugovorom o radu, Zakonom o radu, Pravilnikom o radu i ostalim aktima banke, iz čega nedvojbeno proizlazi da pravo na smještaj u Z., koje je uređeno ugovorom o radu, nije predmet menadžerskog ugovora, te stoga sklapanjem menađerskog ugovora, pravo na smještaj tužiteljice u Z. nije prestalo pa je tužiteljica na isto imala pravo za svo vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženika temeljem ugovora o radu. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud otklonio pozivanje tuženika na politiku korporativnog smještaja, budući da je navedenim aktom tuženik jednostrano izmijenio zaključeni ugovor o radu ukidanjem ugovorenog prava radnika na smještaj u Z., a bez da je, obzirom da se radi o dvostrano obveznom odnosu, radniku ponudio izmjenu ugovora o radu te da je radnik na to pristao. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu ne proizlazi da bi ugovor o radu u tom smislu bio izmijenjen, niti to tuženik kao poslodavac tužiteljice ističe.

 

              Stoga, kako tuženik u utuženom razdoblju nije tužiteljici osigurao smještaj u Z., sukladno obvezi iz ugovora o radu te je ista sama snosila troškove smještaja i ovaj sud drži da je tuženik, kao poslodavac dužan tužiteljici, kao radnici nadoknaditi navedene troškove u visini računa koje je tužiteljica priložila u spis sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog pojedinog računa.

 

              Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva jer je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužiteljici naknadu troškova za smještaj u Z. prema priloženim računima, cijeneći suglasne iskaze svjedokinje G. H. i tužiteljice da je isključivo tužiteljica snosila troškove smještaja u Z., obzirom na činjenicu da su se ti troškovi isključivo nadoknađivali tužiteljici, a ne imenovanoj svjedokinji. Zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud kao i obrazloženje da je logično da se apartman plaća po danu, bez obzira na činjenicu borave li u apartmanu jedna ili više/dvije osobe. Navedeno utvrđenje ne dovodi se u dvojbu niti što je na pojedinim računima navedeno i ime svjedokinje G. H., pa da bi to imalo značenje kako je i ova svjedokinja  sudjelovala u plaćanju. Ovo sve kraj suglasnih iskaza tužiteljice i svjedokinje da je troškove smještaja u Z. snosila isključivo tužiteljica obzirom da je u ugovoru o radu bilo navedeno da ima pravo na naknadu troškova smještaja, za razliku od svjedokinje G. H. koja na to nije imala pravo, niti suprotno proizlazi iz provedenog dokaznog postupka.

 

              Kako ne postoje žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti razlozi koje tuženik ističe u žalbi, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke u cijelosti.

 

              Pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a prvostupanjski sud je obvezao tuženika naknaditi tužiteljici parnični trošak te je stoga potvrđena prvostupanjska presuda u točki III. izreke (pogrešno u prvostupanjskoj presudi navedeno točka II. izreke).

 

              Slijedom obrazloženog, a temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

              Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, dok je zahtjev tužiteljice za naknadu troška sudske pristojbe na odgovor na žalbu odbijen je jer je tužiteljica u radnom sporu oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi, a također, iz spisa je razvidno da sudska pristojba na odgovor na žalbu nije plaćena.

 

U Rijeci, 10. svibnja 2019.