Broj: Revr 455/2018-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. S. pok. M. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima V. Lj. i Ž. V., odvjetnicima u S., i punomoćniku M. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu P. i partneri iz Z., protiv tuženika B. d.d. T., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u S., radi nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu te po protutužbi tuženika B. d.d. T., zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u S., protiv tužitelja J. S. pok. M. iz S., zastupanog po punomoćnicima V. Lj. i Ž. V., odvjetnicima u S., radi raskida ugovora o radu, odlučujući o revizijama tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-452/2017-2 od 11. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj Pr-578/2015-29 od 20. ožujka 2017., u sjednici održanoj 15. svibnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaćaju se revizije tužitelja i ukidaju se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj Pr-578/2015-29 od 20. ožujka 2017. i presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-452/2017-2 od 11. siječnja 2018. sve u točkama I., II. i IV. izreke prvostupanjske presude te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              „Utvrđuje se da nije dopušten te da nije zakonit izvanredni otkaz ugovora o radu od dana 16. srpnja 2012. godine, koji ugovor o radu je pod brojem ... sklopljen dana 4. srpnja 2005. godine između tužitelja i tuženika, na neodređeno vrijeme, pa radni odnos nije prestao i tuženik je dužan vratiti tužitelja na posao, voditelja objekta A., sve sukladno citiranom ugovoru o radu i u roku od 8 dana.“

 

              U točki II. izreke odbijen je podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              „Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ove presude isplatiti tužitelju iznos od 135.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate.“

 

              U točki III. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi:

              „Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između stranaka 4. srpnja 2005. pod poslovnim brojem ... raskida se i radni odnos J. S. prestaje s danom 17. srpnja 2012.“

 

              U točki IV. izreke naloženo je tužitelju-protutuženiku naknaditi troškove parničnog postupka tuženiku-protutužitelju u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 8 dana sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.

 

              Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan prijedlog za određivanje predložene privremene mjere da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto voditelj objekta A. sa trajanjem do pravomoćnog okončanja ovog spora i sa odlukom da žalba protiv privremene mjere ne odgađa ovrhu.

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena u pobijanom dijelu kojim je odbijen glavni i podredni tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika pod točkom I. i II. izreke te je potvrđena i odluka o trošku sadržana pod točkom IV. izreke.

 

              Ujedno je zahtjev tužitelja-protutuženika kao i zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

 

              Rješenjem suda drugog stupnja u točki I. izreke odbijen je prijedlog tužitelja-protutuženika da se od Vrhovnog suda Republike Hrvatske zatraži odlučivanje o delegaciji Županijskog suda u Splitu, odnosno prijedlog da se odredi postupanje drugog stvarno nadležnog suda.

 

              U točki II. izreke odbijena je žalba tužitelja-protutuženika kao neosnovana i potvrđeno rješenje gore navedeno suda prvog stupnja kojim je odbijen prijedlog za izdavanje privremene mjere.

 

              Protiv navedene presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio dvije revizije u kojima se poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava (u reviziji od 4. travnja 2018. poziva se i na pogrešno i manjkavo utvrđeno činjenično stanje).

 

              Predlaže da se revizije prihvate i presuda preinači zajedno i s odlukom o parničnom trošku, odnosno da se presude i rješenja ukinu te predmet vrati drugom stvarno nadležnom sudu na ponovno odlučivanje obzirom na prijedlog tužitelja da se od Vrhovnog suda Republike Hrvatske zatraži odlučivanje o delegaciji Županijskog suda u Splitu.

 

              Tužitelj traži i troškove revizija.

 

              Odgovor na reviziju je podnesen. Tuženik predlaže da se revizija kao neosnovana odbije te traži nadoknadu troška odgovora na reviziju.

 

              Revizije su osnovane.

 

              Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13 i 89/14 - dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Nižestupanjski sudovi smatraju tužbeni zahtjev neosnovanim jer polaze od utvrđenja da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju donesena 16. srpnja 2012. uz poštivanje procedure propisane za otkazivanje Zakonom o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11 i 82/12 – dalje: ZR), a k tome da je ponašanje tužitelja opravdavalo izvanredni otkaz budući da predstavlja onu važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa sa tužiteljem nije moguć (čl. 129., čl. 150., čl. 108. ZR).

 

              Utoliko je tužbeni zahtjev odbijen i za utvrđenje nedopuštenosti otkaza zatim vraćanja na rad tužitelja, isplate plaće. Uz to je odbijen i protutužbeni zahtjev tuženika za raskid ugovora o radu.

 

              U odnosu na revizijske navode za istaknuti je da su pravilni zaključci suda da bi ponašanje tužitelja, iako izvan procesa rada i trenutačnog bolovanja tužitelja, predstavljali opravdane razloge za izvanredno otkazivanje tuženiku. Ovo sve kada bi se smatralo utvrđenim da je tužitelj u ranim jutarnjim satima verbalno i automobilom nasrnuo na radnicu tuženika dok je čekala autobus kojim se prevoze radnici tuženika na posao. Takvo neprihvatljivo ponašanje, a i inače, prema utvrđenjima iz spisa, opetovano po tužitelju, ali prema drugom radniku, zbog čega je i pravomoćno kazneno osuđen, šteti ugledu tuženika, unatoč toga što za ovaj učin pokrenuti kazneni postupak još nije dovršen protiv tužitelja. K tome, u okolnostima pod kojima je uslijedilo navedeno ponašanje tužitelja, a uzimajući u obzir i druge okolnosti, smatrati se može da dovode do poremećaja u procesu rada zbog narušavanja potrebnih kolegijalnih odnosa za uredno obavljanje posla.

 

              Prema tome, ako bi bilo utvrđeno da je tužitelj izvršio učin koji mu se stavlja na teret odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu, tada postoji opravdani razlog za otkazivanje unatoč toga što je učin uslijedio izvan procesa rada i u vrijeme kada je tužitelj bio na bolovanju. Utoliko bi bio prihvatljiv stav da postoje okolnosti zbog kojih tuženik nije tužitelju omogućio iznošenje obrane kao što bi postojale i okolnosti za zaključak da bi bio nemoguć nastavak radnog odnosa sa tužiteljem.

 

              Međutim, prije toga valja imati na umu odredbu iz čl. 150. st. 1. toč. 4. ZR kojom je propisano, između ostalog, da poslodavac može, ali samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća, donijeti odluku o otkazu radniku starijem od 60 godina.

 

              Treba imati na umu i odredbu čl. 150. st. 3. ZR u kojoj je propisano da ako se radničko vijeće u roku od 8 dana ne izjasni o davanju ili uskrati suglasnosti, da se smatra da je suglasno s odlukom poslodavca.

 

              U st. 4. ove zakonske odredbe propisano je međutim da ako radničko vijeće uskrati suglasnost, poslodavac može u roku od 15 dana od dana dostave izjave o uskrati suglasnosti tražiti da tu suglasnost nadomjesti sudska ili arbitražna odluka.

 

              U postupku je utvrđeno da se tuženik 5. srpnja 2012. (list 153 spisa) obratio predstavnicima Sindikata i to sindikalnom povjereniku S. B. i Đ. L. sa zahtjevom za očitovanje o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu tužitelju. Utvrđeno je da je sindikalni povjerenik S. B. odgovorio tuženiku 16. srpnja 2012. na način da se protivio otkazu ugovora o radu tužitelju, dok se Đ. L. nije očitovao na namjeravanu odluku o otkazu.

 

              Sud smatra da su sindikalni povjerenici dali suglasnost kada se nisu očitovali u zakonskom roku na zahtjev tuženika o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu tužitelju. U tom kontekstu sud smatra da se sindikalni povjerenik S. B. doduše očitovao tako što se protivio otkazu, ali izvan roka od 8 dana, zbog čega da se ima smatrati kao da je dao suglasnost, a sve sukladno odredbi čl. 150. st. 3. ZR.

 

              Ne može se za sada prihvatiti takav zaključak suda.

 

              Naime, slijedom utvrđenih činjenica da je zahtjev za suglasnost upućena 5. srpnja 2012. sindikalnim povjerenicima, te da je rok od 8 dana istjecao 14. srpnja 2012. kada je bila subota, a da je očitovanje S. B. kojim se nije suglasio s otkazom, uslijedilo 16. srpnja 2012. (ponedjeljak), ne može se za sada sa sigurnošću zaključiti da bi se moglo smatrati da je očitovanje dato izvan roka od 8 dana.

 

              Za navesti je da promašeni rok od 8 dana doista sukladno odredbi čl. 150. st. 3. ZR rezultira time da se smatra da postoji suglasnost za otkazivanje.

 

              Međutim, potrebno je utvrditi kada je taj rok počeo teći te kada je taj rok završio.

 

              Zakon o radu nema odredaba o računanju rokova. U takvoj situaciji valja odgovarajuće primijeniti odredbu čl. 112. ZPP (vidjeti presudu broj Revr-433/05 od 1. rujna 2005. i dr.). Prema tom propisu ako je rok određen na dane, što je ovdje slučaj, u rok se ne uračunava dan kad je dostava obavljena, odnosno dan kada pada događaj od kada valja računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan (čl. 112. st. 1. ZPP). Nadalje, kad posljednji dan pada na državni blagdan ili u nedjelju, ili u koji drugi dan kad sud ne radi, rok istječe protekom prvog idućeg radnog dana (čl. 112. st. 4. ZPP).

 

              Prema tome, nižestupanjski se sudovi nisu bavili pitanjem početka, odnosno završetka roka, tj. posebno pitanjem dana u tjednu kada je završio rok unutar kojega je suglasnost sindikalnog povjerenika S. B. za otkaz trebala biti data. Nisu se bavili niti činjenicom u koje dane tuženik ne radi, obzirom na odgovarajuću primjenu odredbi ZPP-a o računanju rokova, a posebno kada nastupa završetak roka.

 

              Bez tih utvrđenja preuranjen je zaključak o tome da je u svemu ispoštovana procedura prilikom otkazivanja u odnosu na tužitelja s obzirom na njegovu dob u vrijeme otkazivanja iz čl. 150. st. 1. toč. 4. ZR da bi se mogao sa sigurnošću izvesti pravni zaključak da je protivljenje otkazu dato po sindikalnom povjereniku S. B. dato izvan roka od 8 dana, pa da se onda ima smatrati da je suglasnost na otkaz data, jer bi u protivnom tuženik bio u obvezi suglasnost ishoditi putem sudske ili arbitražne odluke, a kako to propisuje odredba čl. 150. st. 3. i 4. ZR.

 

              Iz navedenih je razloga zato valjalo prihvatiti revizije tužitelja te nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje po tužbenom zahtjevu tužitelja sukladno odredbi iz čl. 395. st. 2. ZPP, ne nalazeći uvjeta za primjenu čl. 399. st. 1. u svezi s čl. 371. ZPP.

 

              O troškovima cjelokupnog postupka odlučiti će se u ponovnom suđenju.

 

              O delegaciji drugog županijskog suda odlučeno je rješenjem broj Gž R-452/17 od 11. siječnja 2018. protiv kojeg, sukladno čl. 68 ZPP, nije dopušten pravni lijek.

 

              Odluka po protutužbenom zahtjevu kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

Zagreb, 15. svibnja 2019.