Broj: Gž R-405/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. D. iz N., OIB: …, sada privremeno na adresi N., koju zastupa punomoćnik M. P. odvjetnik iz S., protiv tuženika R. d.o.o. iz N., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. M. odvjetnik iz N., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-21/2018 od 17. srpnja 2018. i dopunske presude istoga suda poslovni broj Pr-21/2018 od 18. srpnja 2018., u sjednici vijeća 23. svibnja 2019.

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba tuženika i ukidaju se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-21/2018 od 17. srpnja 2018. i dopunska presuda istoga suda poslovni broj Pr-21/2018 od 18. srpnja 2018., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da je nedopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici svojom odlukom od 5. prosinca 2017.

 

Točkom II izreke utvrđeno je da se s danom 4. srpnja 2018. kao danom zaključenja glavne rasprave raskida ugovor o radu zaključen između tužiteljice i tuženika dana 1. svibnja 2013. te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 5 prosječnih plaća koje je tužiteljica ostvarila u posljednja 3 mjeseca rada kod tuženika što iznosi 36.750,00 kn.

 

Točkom III izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2017. godinu iznos od 7.350,00 kn.

Točkom IV izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.000,00 kn.

 

Dopunskom presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu plaće za razdoblje od 6. veljače 2018. do 4. srpnja 2018. u iznosu od 7.350,00 kn mjesečno.

 

Tuženik je podnio žalbu protiv presude suda prvog stupnja i dopunske presude zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st.1.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14-dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici odlukom od 5. prosinca 2017. uz zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete  zbog sudskog raskida, te zahtjev za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2017. i naknade plaće za razdoblje od 6. veljače 2018. do 4. srpnja 2018.

 

              U postupku je utvrđeno da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. svibnja 2013. za obavljanje komercijalnih i računovodstvenih poslova, pri čemu nije sporna visina plaće tužiteljice od 7.350,00 kn.

 

              Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik 5. prosinca 2017. donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog poslovno uvjetovanog razloga protiv koje je odluke tužiteljica 14. prosinca 2017. podnijela zahtjev za zaštitu prava na koji se tuženik očitovao 20. prosinca 2017. odbijajući zahtjev tužiteljice kao neosnovan. Utvrđuje da je tužiteljici rješenjem zavoda, Regionalni ured O. priznato pravo na roditeljski dopust od 6 mjeseci u razdoblju od 6. lipnja 2017. do 2. prosinca 2017.

 

              Slijedom takvih utvrđenja, cijeneći pri tom da je odredbom čl. 34 st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14-dalje: ZR) propisana zabrana otkaza ugovora o radu osobi za vrijeme korištenja roditeljskog dopusta u roku od 15 dana od prestanka korištenja tog prava, sud prvog stupnja utvrđuje da odluka o otkazu koju je tuženik donio 5. prosinca 2017. nije dopuštena. Nastavno tome, primjenom odredbe čl. 125 st. 1. ZR-a sud prvog stupnja određuje sudski raskid ugovora o radu sklopljenog između tužiteljice i tuženika s danom 4. srpnja 2018., kao danom zaključenja glavne rasprave, te dosuđuje naknadu štete zbog sudskog raskida u iznosu 5 prosječnih mjesečnih plaća tužiteljice odnosno ukupno iznos od 36.750,00 kn cijeneći pri tom da je tužiteljica radila kod tuženika 7 godina, dob tužiteljice te obvezu uzdržavanja maloljetnog djeteta.

 

Osim toga, sud prvog stupnja prihvaća osnovanim zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 7.350,00 kn na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2017. uz utvrđenje da je odlukom tuženika o korištenju godišnjeg odmora od 2. siječnja 2018. tužiteljici utvrđeno ukupno 20 dana godišnjeg odmora za 2017. te je određeno da će ga tužiteljica koristiti od 3. do 30. siječnja 2017. pa cijeneći da je odluka o otkazu uslijedila prije toga, utvrđuje obvezu tuženika na plaćanje naknade za neiskorišteni godišnji odmor.

 

Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donosi primjenom odredbe čl. 154 st. 3. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

Dopunskom presudom sud prvog stupnja dosuđuje tužiteljici naknadu plaće za razdoblje od 6. veljače 2018. do 4. srpnja 2018. u visini od 7.350,00 kn mjesečno.

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pri tome pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. u vezi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda pa tako ni povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda nema nedostataka i moguće ju je ispitati.

 

Međutim, osnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Naime, tužiteljica nedopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu temelji na odredbi čl. 34. ZR-a kojom je u st. 1. propisano da za vrijeme trudnoće, korištenja rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog dopusta, rada s polovicom punog radnog vremena, rada s polovicom punog radnog vremena radi pojačane brige i njege djeteta, dopusta trudnice ili majke koja doji dijete, te dopusta ili rada s polovicom punog radnog vremena radi brige i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, odnosno u roku od petnaest dana od prestanka trudnoće ili prestanka korištenja tih prava, poslodavac ne smije otkazati ugovor o radu trudnici i osobi koja se koristi nekim od tih prava, a u st. 2. je propisano da je otkaz iz stavka 1. ovoga članka ništetan, ako je na dan davanja otkaza poslodavcu bilo poznato postojanje okolnosti iz stavka 1. ovoga članka ili ako radnik u roku od petnaest dana od dostave otkaza obavijesti poslodavca o postojanju okolnosti iz stavka 1. ovoga članka te o tome dostavi odgovarajuću potvrdu ovlaštenog liječnika ili drugog ovlaštenog tijela.

 

Nasuprot tome, tuženik u postupku i u žalbi tvrdi da je radni odnos tužiteljici prestao sporazumom radnika i poslodavca (čl. 112 t. 5. ZR-a).

 

Dakle, u postupku je sporno je li odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici nedopuštena jer je suprotna zabrani iz odredbe čl. 34 st. 1. ZR-a ili je u smislu odredbe čl. 111. i 112. ZR-a ta odluka o otkazu ugovora o radu u stvari sporazum o prestanku radnog odnosa. U vezi potonjeg, treba navesti da je ZR-om propisano da ugovor o radu prestaje sporazumom radnika i poslodavca koji mora biti u pisanom obliku, ali isto tako taj sporazum predstavlja jedan od ZR-om propisanih načina prestanka ugovora o radu. Pri tome ZR samo propisuje pisanu formu tog sporazuma pa se s obzirom na odredbu čl. 8. st. 4. ZR-a na ostala pitanja u vezi sporazuma o prestanku ugovora o radu primjenjuju opći propisi obveznog prava. U prvom redu, taj sporazum kao dvostrani pravni posao je sklopljen u trenutku kada ponuditelj primi izjavu ponuđenog da prihvaća ponudu (čl. 252. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15-dalje: ZOO).

 

Tuženik u postupku i u žalbi ukazuje na okolnosti zbog kojih bi suglasnom voljom stranaka došlo do prestanka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika (promjena djelatnosti poslovanja tuženika, nezadovoljstvo tužiteljice poslom koji je obavljala kod tuženika) kao i na okolnosti zbog kojih smatra da je taj sporazum nazvan otkaz ugovora o radu (dobri odnosi stranaka, ostvarivanje materijalnih prava tužiteljice kod zavoda), na koje okolnosti su saslušani svjedoci i stranke, međutim zbog pogrešnog pravnog pristupa sud prvog stupnja nije ocjenjivao njihov značaj u odnosu na pitanje načina prestanka radnog odnosa tužiteljice uz shvaćanje da je otkaz ugovora o radu nedopušten samim time što je sačinjen tri dana nakon što je tužiteljica prestala koristiti roditeljski dopust što je protivno odredbi čl. 34. st. 1. ZR-a.

 

Stoga će u nastavku postupka sud prvog stupnja raspraviti sporno pitanje je li radni odnos tužiteljici prestao otkazom ugovora o radu zbog čega bi tada bio protivan odredbi čl. 34. st. 1. ZR-a ili je prestao sporazumom o prestanku radnog odnosa.

 

Budući da odluka o sudskom raskidu ugovora o radu i naknadi štete zbog sudskog raskida ovisi o prethodnom utvrđenju (ne)dopuštenosti odluke o otkazu, to će u nastavku postupka sud odlučiti i o tom zahtjevu ( čl. 125. ZR-a) kao i o zahtjevu za naknadu plaće (čl. 95. st. 3. ZR-a). Ako sud prvog stupnja utvrdi osnovanim zahtjev tužiteljice za naknadu plaće, tada bi trebao voditi računa da se tužbenim zahtjevom ne potražuje isplata naknade plaće za cijelu veljaču i srpanj 2018. shodno čemu bi prilikom ponovnog odlučivanja trebalo razmjerno smanjiti zatraženi iznos naknade plaće za te mjesece.

 

Osim toga, ovome sudu za sada nije prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da tužiteljica nije koristila godišnji odmor za 2017. samim time što je odluka o otkazu donesena 5. prosinca 2017. jer je odlukom tuženika od 2. siječnja 2018. određeno korištenje godišnjeg odmora tužiteljici za 2017. u siječnju 2018. te je u odluci o otkazu navedeno da radni odnos tužiteljici prestaje 5. veljače 2018., što bi značilo da je tužiteljica iskoristila godišnji odmor tijekom otkaznog roka ako bi se radilo o (dopuštenom) otkazu ugovora o radu, a to za sada nije utvrđeno.

 

Nakon što upotpuni činjenično stanje na prethodno izloženi način, sud prvog stupnja će donijeti novu i zakonitu presudu i odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 370. ZPP-a odlučeno je kao u izreci rješenja, pri čemu ovome sudu nisu opravdani žalbeni navodi tuženika da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem (čl. 371. ZPP-a).

 

U Rijeci 23. svibnja 2019.