Broj: Gž R-61/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, po sutkinji Barbari Bosner, u pravnoj stvari tužitelja G. Ž. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici B. M., odvjetnici u Z., protiv tuženika F. p. d.o.o., Z., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ž. i P., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1140/17-16 od 21. prosinca 2017., 23. svibnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1140/17-16 od 21. prosinca 2017. u točkama I.,II. i IV. izreke te se sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

             

              " Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. rujna 2016. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

        Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.687,50 kuna u roku od 8 dana sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2017. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

 

Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 4.218,83 kn u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

             

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 15. rujna 2016. do isplate. Točkom II izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.687,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, dok je točkom III izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 468,75 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Točkom IV izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.

 

Protiv presude suda  prvog stupnja u točkama I, II i IV izreke tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP-a uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.000,00 kn s osnova isplate otpremnine u primjeni odredbe čl. 59 Kolektivnog ugovora za graditeljstvo (Narodne novine broj 115/15-dalje: KU).

 

Sud prvog stupnja po provedenom dokaznom postupku utvrđuje da je tuženik kao predmet poslovanja u javni registar u društveni ugovor upisao građenje, projektiranje i nadzor nad gradnjom zbog čega je stajalište suda prvog stupnja da se KU sukladno odredbi čl. 2. st. 1. primjenjuje i na tuženika pa temeljem odredbe čl. 59. KU-a dosuđuje tužitelju na ime otpremnine iznos od 8.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama prema odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15-dalje: ZOO) i odredbi čl. 92. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14- dalje: ZR).

 

Odluku o parničnom trošku, sud prvog stupnja donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155 ZPP-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pri tome pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2.,4.,8.,9. i 11. u vezi s čl. 467 st. 1. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda pa tako ni povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka i moguće ju je ispitati.

 

Međutim, osnovano tuženik u žalbi ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešno je sud prvog stupnja iz utvrđenja da je tuženik u javni registar kao predmet poslovanja upisao građenje, projektiranje i nadzor nad gradnjom zaključio o osnovanosti tužbenog zahtjeva u primjeni odredbe čl. 59. KU-a u vezi s čl. 2. st. 1. KU-a.

 

Naime, sud prvog stupnja je ocjenu o tome primjenjuje li se na tužitelja (radnika) KU utemeljio na zaključku o proširenoj primjeni Kolektivnog ugovora za graditeljstvo temeljem Odluke o proširenoj primjeni Kolektivnog ugovora za graditeljstvo od 3. prosinca 2015. uz shvaćanje da je za takvu primjenu Kolektivnog ugovora dovoljno utvrđenje da je poslodavac registriran za obavljanje djelatnosti koja se uređuje KU-om.

 

Prema odredbi čl. 194. st. 1. ZR-a propisano je da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor

 

Odredbom čl. 203. st. 1. ZR-a propisano je da ministar može na prijedlog svih stranaka kolektivnog ugovora proširiti primjenu kolektivnog ugovora, sklopljenog s udrugom poslodavaca ili udrugom poslodavaca više razine, na poslodavca koji nije član udruge poslodavca ili udruge poslodavca više razine koja je potpisnica toga kolektivnog ugovora.

 

Odredbom čl. 2. st. 1. KU-a propisano je da se Ugovor se primjenjuje na sve fizičke ili pravne osobe (u daljnjem tekstu: poslodavac) koje obavljaju djelatnosti visokogradnje, niskogradnje i hidrogradnje, montažerskih radova, instalacijskih i završnih radova u građevinarstvu, projektiranja i srodnih tehničkih usluga i druge srodne djelatnosti koje su upisane u sudski registar i klasificirane sukladno Odluci o nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti ili utvrđene posebnim zakonom, a sukladno st. 2. Ugovor se primjenjuje na radnike svih struka kod tih pravnih osoba (poslodavaca) kada ih Ugovor obostrano obvezuje, s time da je Odlukom o proširenju primjene KU  graditeljstva od 3. prosinca 2015. primjena Ugovora proširena na sve poslodavce i radnike u Republici Hrvatskoj u djelatnosti građevinarstva, područje F Nacionalne klasifikacije djelatnosti 2007. – NKD 2007.

 

Pri određivanju granica primjene KU-a, u prvom redu treba razmotriti odredbu čl. 2. st. 1. KU-a prema kojoj je, po stajalištu ovoga suda, za ocjenu primjene tog granskog kolektivnog ugovora odlučno obavlja li poslodavac djelatnost na koju se kolektivni ugovor odnosi, a ne je li (samo) registriran za obavljanje te djelatnosti.

 

Pored toga, granski kolektivni ugovor se primjenjuje na sve radnike u poduzeću u kojem taj poslodavac obavlja djelatnost na koju se taj ugovor odnosi. To u konkretnom slučaju znači da se odnosi na sve radnike poslodavca koji rade u djelatnosti građevinarstva, nezavisno o tome jesu li zaposleni na određeno ili neodređeno vrijeme, s punim ili nepunim radnim vremenom (čl. 4. st.1. KU-a).

 

S obzirom na navedeno, primjena KU za djelatnost građevinarstva s obzirom na tako određene granice može se proširivati (čl. 203. st. 1. ZR-a) samo na poslodavce koji obavljaju djelatnost građevinarstva, a koji nisu njegovi potpisnici te radnike koji rade u djelatnosti, a koji nisu članovi sindikata potpisnika KU-a.

 

Uobičajena je praksa da se trgovačka društva u Republici Hrvatskoj registriraju za obavljanje većeg broja djelatnosti od kojih obavljaju samo neke ili jednu od upisanih djelatnosti pa bi određivanje proširene primjene kolektivnih ugovora na temelju upisa u sudski registar, a ne s obzirom na faktično obavljanje djelatnosti na koju se kolektivni ugovor odnosi, dovelo do pravne nesigurnosti uz mogućnost da se poslodavac i radnik istovremeno pozivaju na primjenu više kolektivnih ugovora.

 

Slijedom toga, proizlazi da se na tuženika koji je (samo) registriran za obavljanje građevinske djelatnosti ne primjenjuje KU, uslijed čega tužitelj ne ostvaruje pravo na otpremninu u smislu odredbe čl. 59. KU-a pa je tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan i preinačiti presudu suda prvog stupnja primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

Tuženiku je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a valjalo odmjeriti troškove parničnog postupka za zastupanje po punomoćniku odvjetniku primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 750,00 kn (Tbr. 8 toč. 1), za pristup na ročišta 6. studenog 2017. i 6. prosinca 2017. u iznosu od po 750,00 kn (Tbr. 9. toč. 1.) te za sastavljanje podneska od 9. studenog 2017. u iznosu od 187,50 kn (Tbr 8. toč. 3.) koji je trošak uvećan za pripadajući PDV. Tome treba pridodati žalbeni trošak tuženika, za sastavljanje žalbe u iznosu od 937,57 kn (Tbr. 10. toč. 1) uvećano za PDV, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom žalbenog troška odbijen kao neosnovan kao više zatražen te tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na žalbu jer u postupku nije dokazao da ju je podmirio.

 

Iz tih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

 

Presuda suda prvog stupnja u točki III izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 23. svibnja 2019.