Broj: Revr 564/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica L. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika I.-I. nafte d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnik I. O. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu, I., O. & partneri, Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1333/17-2 od 27. veljače 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-122/16-34 od 14. lipnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1333/17-2 od 27. veljače 2018. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-122/16-34 od 14. lipnja 2017. sudio je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja I. M. koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu sklopljen na neodređeno vrijeme broj 210-368482/12-1 s primjenom od 01. svibnja 2012., zbog osobito teških povreda iz radnog odnosa.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na poslove radnog mjesta Referent Control room-a Specijalist u Sektoru poslovnih analiza i podrške maloprodaje.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. lipnja 2017. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od  8 dana."

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna u roku 8 dana.“

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-1333/17-2 od 27. veljače 2018. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

 

Tako su sudovi odlučili u sporu za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika i zahtjevu za vraćanje tužitelja na rad.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda, kao niti prvostupanjska, ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Razlozi drugostupanjske presude nisu proturječni kada je, prema navodima revidenta, drugostupanjski sud u obrazloženju presude prvo naveo da je prvostupanjski sud obrazložio sve odlučne činjenice i okolnosti, a zatim da prvostupanjski sud nije obrazlagao otkazni razlog da bi tužitelj određene zaposlenike ometao u njihovu radu.

 

Naime, drugostupanjski sud navodi da okolnost da prvostupanjski sud nije obrazlagao otkazni razlog da bi tužitelj određene zaposlenike ometao u njihovu radu nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je za ocjenu dopuštenosti odluke o otkazu dovoljno dokazati postojanje jednog opravdanog razloga (ako ih ima više kao u ovom slučaju) za otkaz što je sud i učinio. Stoga drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer ovakvim navodima nije proturječan i jer je tim razlozima obrazložio osnovni prigovor tužitelja koji se odnosi na otkazni razlog ometanja drugih zaposlenika u radu.

 

Prema odredbi čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP revizija se može podnijeti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ovoga Zakona koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

Revident u reviziji navodi da prvostupanjski sud nije cijenio određene dokaze (pravno mišljenje odvjetnice K. J. i Odvjetničkog društva P. & R., izvješća Nadzornih odbora, sadržaj popratne dokumentacije) pa iz navedenog proizlazi da bi eventualna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, na koju ukazuje revident, bila počinjena pred prvostupanjskim sudom. Budući da niti tužitelj u reviziji ne tvrdi da bi bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP bila počinjena pred drugostupanjskim sudom, to tužitelj ovu povredu ne može isticati u reviziji. Osim toga, takva povreda nije počinjena niti pred drugostupanjskim sudom.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje (koje se odnosi na ometanje drugih radnika u radu i dovođenje u zabludu) te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Slijedom navedenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revident ukazuje u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu te vraćanje tužitelja na rad.

 

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj od 1. svibnja 2012. bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu referenta Control room-a-Specijalist,

 

- da je tuženik 12. studenog 2015. donio Odluku o otkazu ugovora o radu zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa i to slanja e-mail poruka drugim radnicima pod nazivom: … 17. srpnja 2015., … 20. srpnja 2015., … 22. srpnja 2015., … i … oba od 24. srpnja 2015.,

 

- da se u obrazloženju odluke o otkazu navodi da e-mailom poslani dokumenti nisu u vezi s poslovima tužitelja niti njegovom funkcijom u radničkom vijeću te da je tužitelj slao neprovjerene, jednostrane i ponekad uznemirujuće informacije, čime je ometao rad zaposlenika i dovodio ih u zabludu te da je takvim svojim postupanjem prekršio brojne interne akte tuženika, i to: odredbu čl. 2.1.1. Sigurnosti informatičke tehnologije u društvima I. G., odredbu čl. 6.1. Postupka o nadzoru uporabe računala, elektroničke pošte i Interneta u I. G., odredbu čl. 6.1. Traženja i korištenja Interneta i e-mail servisa u I. d.d., odredbu čl. 2.2.3. Postupka upravljanja internom komunikacijom, te čl. 114. Pravilnika o radu,

 

- da tužitelj nije e-mail adresu koristio za izvršavanje radnih zadataka niti su poruke u ikakvoj vezi s djelovanjem radničkog vijeća (e-mailovi pod nazivom: …), a niti su odgovor na upite radnika,

 

- da sadržaj e-mailova predstavlja prenošenje neistinitih i neprovjerenih informacija,

 

- da poruke nisu u skladu s poslovnim ciljevima I. grupe,

 

- da je tužitelj pisanim upozorenjem broj: TNM-UP-01/2015 od 11. veljače 2015. već ranije upozoren na povrede obveza iz radnog odnosa i mogućnost otkazivanja ugovora o radu zato što je 2. prosinca 2014. sa svog službenog e-maila proslijedio privatnu prepisku dvojice djelatnika tuženika na e-mail adrese članova Udruge bez prethodnog odobrenja dvojce djelatnika u kojoj se navode neprimjerene i neprovjerene informacije o direktoru R. Z.,

 

- da je provedeno savjetovanje s radničkim vijećem.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da je tužitelj slanjem spornih e-mailova povrijedio interne akte tuženika i to odredbe čl. 2.1.1. Sigurnosti informatičke tehnologije u društvima I. G., čl. 6.1.3. i 6.1.4. Postupka o nadzoru uporabe računala, elektroničke pošte i Interneta u I. G., nadalje, čl. 6.1.1. i 6.1.3. Traženja i korištenja Interneta i E-mail servisa u I. d.d., te točke 2.2.3. Postupka upravljanja internom komunikacijom čime je povrijedio odredbu čl. 114. Pravilnika o radu od 29. svibnja 2015. kojom je propisano, da osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa predstavlja, između ostalog, nepridržavanje odredbi Zakona, uputa, odluka, pravilnika i drugih akata Poslodavca. Sudovi nadalje zaključuju da nepoštivanje internih akata tuženika predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja je propisana čl. 114. Pravilnika o radu te predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu prema čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14 -  dalje: ZR).

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Revident je reviziju podnio i zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, a u reviziji je naveo da je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka materijalno pravo iz odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu pogrešno primijenjeno.

 

Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

Odredbom čl. 2.1.1. Sigurnosti informatičke tehnologije u društvima I. G. je propisano da su IT resursi dodijeljeni radnicima za obavljanje radnih zadataka u vlasništvu tuženika, korištenje dodijeljenih alata dozvoljeno je samo za obavljanje dodijeljenih radnih zadataka. Prema odredbi čl. 6.1.4. propisano je, između ostalog, da koristeći elektroničku poštu, korisnik mora biti svjestan da ne predstavlja samo sebe, već i društvo za koje radi. Odredbom čl. 6.1.1. Traženja i korištenja Interneta i e-mail servisa u I. d.d. propisano je da se internet i e-mail usluga pružana od strane I. d.d. ne može koristiti u privatne svrhe, dok  prema odredbi čl. 6.1.3. iste Upute zaposlenik koji ima pristup Internetu i e-mail servisu smije koristiti iste samo sukladno poslovnim ciljevima I. d.d., te u svrhu obavljanja svojih poslovnih zadataka. Nadalje, sukladno odredbi čl. 2.2.3. Postupka upravljanja internom komunikacijom je propisano da sve poruke koje se upućuju internim javnostima moraju biti u skladu s Vizijom, misijom, etičkim kodeksom i poslovnim ciljevima tuženika, sadržavati vjerodostojne podatke te biti jasne, točne i pravodobne.

 

Sukladno odredbi čl. 114. Pravilnika o radu od 29. svibnja 2015. osobito teškim povredama obveza iz radnog odnosa smatraju se, između ostalog, primjerice: nepridržavanje odredbi Zakona, uputa, odluka, pravilnika i drugih akata tuženika.

 

Iz sadržaja poslanih e-mailova proizlazi da tužitelj nije e-mail adresu koristio za izvršavanje radnih zadataka niti su poruke u ikakvoj vezi s djelovanjem radničkog vijeća, kao i da je tužitelj prenosio neistinite i neprovjerene informacije koje mogu štetiti osobama na koje se odnose, da iz poslanih poruka proizlazi da se ne radi o provjerenim podacima te da poruke nisu u skladu s poslovnim ciljevima tuženika (navodi o tome da sindikati ubiru svoj dio kolača u devastaciji firme koja ih je godinama hranila, da su radničke nekretnine otete radnicima od stane poslodavca i B. M., da je trebalo zaposliti sina gospodina M. i nešto veći broj članova obitelji M. R., da postoji otvorena sumnja u koruptivan način stjecanja nekretnine od strane M. R. i to stana u B. centru vrijednog 200.000,00 EUR bez tereta). Takvim postupanjem tužitelj je povrijedio interne akte i upute tuženika kojima se regulira korištenje službenim e-mailovima i Internetom tuženika pa su sudovi pravilno ocijenili da je tužitelj povrijedio obveze iz radnog odnosa (poštivanje akata i propisa tuženika) propisane čl. 114. Pravilnika o radu.

 

Nadalje, tuženik nije dužan dokazati sve otkazne razloge koje navodi u odluci o otkazu već je za dopuštenost odluke o otkazu dovoljno da je od više otkaznih razloga dokazao barem jedan. Budući da je tuženik u konkretnom slučaju dokazao više otkaznih razloga (poslani dokumenti nisu u vezi s poslovima tužitelja niti njegovom funkcijom u radničkom vijeću te da je tužitelj slao neprovjerene, informacije, čime je prekršio brojne interne akte tuženika), tuženik je dokazao opravdanost otkaza ugovora o radu. Stoga činjenica da tuženik nije dokazao otkazni razlog da je tužitelj ometao zaposlenike u njihovom radu te da ih je dovodio u zabludu šaljući im sporne informacije nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke o otkazu kako to pravilno zaključuje drugostupanjski sud.

 

Iz navedenog proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu iz čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR.

 

Nadalje, tužitelj je sukladno odredbi čl. 119. st. 1. ZR već ranije (11. veljače 2015.) pisanom opomenom bio upozoravan na povrede obveza iz radnog odnosa koje je također počinio korištenjem službene e-mail adrese i kojom mu je ukazano na mogućnost otkazivanja ugovora o radu.

 

Odlučujući o težini povrede koju je počinio tužitelj treba uzeti u obzir da je nakon upozorenja tuženika od 11. veljače 2015., tužitelj slao veći broj poruka sa službene e-mail adrese čime je tužitelj pokazao upornost u kršenju internih akata i propisa tuženika. Iz navedenog proizlazi da nije riječ o jednom „incidentu“ već kontinuiranom ponašanju tužitelja zbog čega je tuženik opravdano otkazao tužitelju ugovor o radu.

 

Budući da je neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu, neosnovan je i zahtjev za vraćanje tužitelja na posao sukladno odredbi čl. 124. st. 1. ZR.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 28. svibnja 2019.