Broj: Gž-212/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Blanki Pervan, u pravnoj stvari tužiteljice R. C.-B. iz S. B., …, OIB: … zastupane po punomoćnici A.-M. B., odvjetnici iz S. B., …, protiv tuženika Đ. Đ., „I. rješenja“ d.d. S. B., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. J., dipl. iur., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-443/16 od 21. studenoga 2016. godine, dana 31. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice R. C.-B. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-443/16 od 21. studenoga 2016. godine.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija s tužiteljica R. C.-B. iz  S. B., ….

…, OIB: …s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku Đ. Đ., I. rješenja d.d. S. B., …, OIB …da tužiteljici R. C.-B. iz S. B., …, OIB: … isplati 92.433,60 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 23.06.2015. do 31.07.2015 po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve z roku od 15 dana od dana donošenja presude.

1. Nalaže se tuženiku Đ. Đ., I. rješenja d.d. S. B., …, OIB … da tužiteljici R. C.-B. iz S. B., N. A.. …, OIB: … nadoknadi ovim postupkom prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana od dana donošenja presude".

II. Nalaže se tužiteljici R. C.-B. iz  S. B., ….

…, OIB: … da  tuženom  Đ. Đ., I. rješenja d.d. S. B., …, OIB … plati troškove ovog postupka u iznosu od 200,00 kn, u roku od 15 dana.“

Protiv citirane presude žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je nesporno da je pok. N. C. na dan 23. lipnja 2015. uručen poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu od 17. lipnja 2015. od strane tuženika i da je otkazni rok počeo teći 23. lipnja 2015. Do prekida tijeka otkaznog roka došlo je dana 1. srpnja 2015. Odredbom čl. 121. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/19 - dalje: ZR) zakonodavac je jasno uredio da u slučaju prekida tijeka otkaznog roka radni odnos radniku prestaje najkasnije 6 mjeseci od uručenja odluke o otkazu ugovora o radu, pa je radni odnos radniku prestao 23. prosinca 2015., slijedom čega ima pravo na isplatu otpremnine prestankom radnog odnosa, a ne istekom trajanja otkaznog roka. U predmetnom je postupku bila sporna primjena odredbe čl. 121. st. 4. ZR unatoč nespornoj činjenici da je Zakon jasno uredio pravne posljedice prekida tijeka otkaznog roka. Ističe da čl. 74. st. 2. Kolektivnog ugovora ne isključuje primjenu odredbe čl. 121. st. 4. ZR već ta dva članka uređuju različite pravne institute. Smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je pobijanu presudu utemeljio na čl. 74. st. 12. Kolektivnog ugovora koju primjenu ne osporava, ali sud prvog stupnja ne razlikuje da je u konkretnome prestanak radnog odnosa posljedica primjene odredbe čl. 121. st. 4. ZR, koja se ne smije ignorirati. U Kolektivnom je ugovoru samo uređeno da otkazni rok ne teče za vrijeme nesposobnosti za rad tužitelja, ali nisu uređene pravne posljedice. U konkretnom slučaju nema mjesta primjeni "povoljnijeg prava" jer je zakonodavac jasno u čl. 121. st. 4. ZR propisao kada radni odnos treba prestati. Ističe da je tuženik bio u obvezi plaćati plaću radniku samo do 23. prosinca 2015., jer mu je tada prestao radni odnos. Unatoč tome ističe da je tuženik podnio zahtjev Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje za povrat svih isplaćenih plaća radniku, pa prema stavu suda "povoljnije pravo" za radnika bi trebalo biti činjenica što je od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje dobivao sve plaće za vrijeme nesposobnosti za rad. Taj je stav odraz zlouporabe procesnih ovlaštenja od strane tuženika, jer tuženik nije isplatio tužiteljici, kao nasljednici svojeg radnika, na ime otpremnine zatraženi novčani iznos. Kako je radnik tuženika za života imao dospjelo potraživanje prema tuženiku i to isplatu otpremnine, u trenutku smrti ostavitelja to je pravo prešlo na tužiteljicu, kao njegovu suprugu, slijedom čega predlaže žalbu uvažiti, pobijanu presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev, odnosno istu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik je u odgovoru na žalbu naveo da su žalbeni navodi tužiteljice neosnovani. Radni odnos radnika tuženika prestao je smrću radnika 17. veljače 2016. i sve do tog vremena bio je kod tuženika u neprekinutom radnom odnosu, čemu u prilog govori niz činjenica i dokaza iznesenih tijekom postupka. U trenutku prestanka radnog odnosa nije nastupilo dospijeće otpremnine, budući radni odnos radnika nije prestao zbog poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu. Za cijelo vrijeme trajanja radnog odnosa i nakon 23. prosinca 2015., dana za kojeg tužiteljica smatra danom prestanka radnog odnosa, tuženik kao poslodavac pok. radnika, je od radnika primao izvješća o bolovanju, pa i nakon 23. prosinca 2015. i ni u jednom trenutku tuženiku od strane radnika ili njemu bliskih osoba, pa ni tužiteljice, nije postavljeno pitanje zakonitosti nastavka radnog odnosa po isteku šestomjesečnog roka predviđenog odredbom ZR.  Otkazni rok pok. radnika do 17. veljače 2016. nije istekao niti je radni odnos prestao 17. veljače 2016. temeljem Odluke o otkazu ugovora o radu od 17. lipnja 2015. Predlaže žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

 

Žalba nije osnovana.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP.

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao zakonske nasljednice pok. N. C., radnika tuženika, radi isplate otpremnine na temelju Odluke o otkazu Ugovora o radu tuženika od 17. lipnja 2015.

              Iz spisa predmeta proizlazi slijedeće:

              - da je 17. lipnja 2015. N. C., suprugu tužiteljice, električaru/monteru kod tuženika, otkazan Ugovor o radu od 6. srpnja 1979. zbog gospodarskih i organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) te je istom Odlukom o otkazu utvrđeno da mu radni odnos prestaje istekom otkaznog roka od 3 mjeseca i 4 tjedna, računajući od dana dostave te odluke, (l.s. 15),

              - da je N. C., radniku tuženika, Odluka o otkazu ugovora o radu od 17. lipnja 2015. uručena 23. lipnja 2015.,

              - da je sukladno Odluci o otkazu ugovora o radu utvrđeno da radnik temeljem tog otkaza ima pravo na otpremninu u bruto iznosu od 50% iznosa bruto plaće isplaćene radniku u mjesecu koji prethodi mjesecu u kojem prestaje radni odnos radnika i društva za svaku navršenu godinu staža provedenog kod tuženika, te također utvrđeno da će mu otpremnina biti isplaćena po prestanku radnog odnosa uz predaju obračuna otpremnine,

              - da je Kolektivnim ugovorom (dalje: KU) zaključenim između tuženika i nezavisnog sindikata "Socijalna pravda" 3. listopada 2014. zaključen Kolektivni ugovor kojim su ugovorne strane uredile prava i obveze iz radnog odnosa i kojim KU nije normirano ograničenje iz čl. 121. st. 4. ZR te su stranke KU utvrdile da otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, bolovanja, godišnjeg odmora, plaćenog dopusta te u drugim slučajevima opravdane odsutnosti radnika s rada utvrđenim zakonom,

              - da je tijekom privremene nesposobnosti za rad N. C., koja je započela 1. srpnja 2015. prekinut tijek otkaznog roka prema Odluci o otkazu ugovora o radu te je tijekom privremene nesposobnosti za rad 17. veljače 2016. N. C. preminuo,

              - da je tužiteljica kao supruga pok. N. C., njegova zakonska nasljednica za cijelo, na temelju Rješenja o nasljeđivanju Javnog bilježnika M. L. iz S. B. broj O-829/16 UPP/OS-107/16-9 od 29. lipnja 2016. (l.s. 11).

              Prvostupanjski je sud na temelju tako utvrđenih činjenica zaključio da, s obzirom da Kolektivnim ugovorom nije predviđena mogućnost prestanka radnog odnosa tijekom privremene nesposobnosti za rad radnika, koja je prekinula tijek otkaznog roka, zaključuje da je radni odnos preminulog radnika tuženika N. C. prestao njegovom smrću, 17. veljače 2016., a ne poslovno uvjetovanim otkazom. Temeljem te činjenice tuženik je izvršio odjavu radnika kod nadležnih institucija i izvijestio tužiteljicu kao zakonsku nasljednicu o pravima koja joj pripadaju po Kolektivnom ugovoru i polici kolektivnog osiguranja radnika.

              Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno odlučio kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

              Odredbom čl. 121. st. 1. ZR propisano je da otkazni rok počinje teći danom dostave otkaza Ugovora o radu, dok je st. 3. istoga članka Zakona propisano da otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.

              Odredbom čl. 121. st. 4. ZR propisano je da ukoliko je došlo do prekida tijeka otkaznog roka zbog privremene nesposobnosti za rad radnika, radni odnos tom radniku prestaje najkasnije istekom šest mjeseci od dana uručenja odluke o otkazu ugovora o oradu. Međutim, čl. 74. st. 12. KU propisano je da otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, bolovanja, godišnjeg odmora, plaćenog dopusta, te u drugim slučajevima opravdane odsutnosti radnika/radnice s rada utvrđenim zakonom.

              Naime, kraj činjenice da je N. C., suprug tužiteljice, kao radnik tuženika preminuo tijekom otkaznog roka, ugovor o radu prestao je njegovom smrću, sukladno odredbi čl. 112. st. 1. toč. 1. ZR, a ne otkazom ugovora o radu, pa njegovi nasljednici, odnosno tužiteljica u ovom postupku, nema pravo na isplatu otpremnine, jer pravo na otpremninu imao samo onaj radnik kojem je radni odnos prestao otkazom ugovora o radu. Svrha isplate otpremnine radniku prilikom otkaza je izvjesno obeštećenje radnika, odnosno svojevrsni oblik pomoći za vrijeme dok radnik ne nađe novo zaposlenje.

              Nije u pravu tužiteljica kada u žalbi tvrdi da je u konkretnome trebalo primijeniti odredbu čl. 121. st. 4. ZR te da je N. C. u situaciji kada je došlo do prekida radnog odnosa zbog privremene nesposobnosti za rad, radni mu je  odnos  trebao prestati najkasnije istekom šest mjeseci od dana uručenja odluke o otkazu, odnosno 23. prosinca 2015. S obzirom na Kolektivni ugovor koji je tuženik primijenio u konkretnom slučaju (čl. 74. st. 12. KU) kao povoljnije pravo za svog radnika, otkazni rok nije tekao za vrijeme privremene nesposobnosti za rad N. C., bez ograničenja roka od šest mjeseci, kako je to bilo predviđeno ZR, pa je radni odnos N. C. nastavljen i nakon 23. prosinca 2015., jer je primao plaću i dostavljao izvješća o nesposobnosti za rad, sve do smrti, 17. veljače 2016.

              Kako odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu sada pok. N. C. nije mogla biti  realizirana uslijed činjenice da je preminuo prije isteka otkaznog roka određenog Odlukom o otkazu, kada bi obveza tuženika na isplatu otpremnine bila dospjela, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe čl. 121. st. 4. ZR.

              Stoga žalba tužiteljice nije osnovana.

              Na osnovi iznesenog trebalo je, po čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

 

U Zadru, 31. svibnja 2019.