Broj: Gž R-345/19-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. C., iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnici E. Č., odvjetnici u Z., protiv tuženika M. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu R. i partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 20 Pr-463/17-44 od 12. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 18. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 20 Pr-463/17-44 od 12. ožujka 2019.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio obvezati tuženika na naknadu tužitelju neimovinske štete u iznosu od 150.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke); nadalje, odbijen je i zahtjev tužitelja kojim je isti tražio obvezati tuženika na plaćanje rente u mjesečnom iznosu od 1.788,00 kn počev od 18. listopada 2016. do stjecanja prava na starosnu mirovinu, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke).

 

Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 14.937,50 kn; dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadom preostalog dijela troška od 24.437,50 kn (točka III. izreke) .

 

Protiv ove presude žalbu pravovremeno podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP). Predlaže presudu ukinuti.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju da je isti pretrpio zbog ozljeđivanja u nesreći od 17. veljače 2010.

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je rad na visini (na ljestvama) opasna djelatnost, da je tužitelj isključivo odgovoran za štetni događaj zbog čega da se tuženik oslobađa odgovornosti.

 

Pritom, sud se prvog stupnja pozvao na odredbe članka 103. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, dalje: ZR) koja propisuje da je poslodavac dužan naknaditi štetu koju radnik pretrpi na radu ili u svezi s radom po općim propisima obveznog prava.

 

Nadalje, na odredbu članka 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96, 94/96, 114/03, 86/08, 75/09 i 143/12, dalje: ZZR) koja propisuje da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu; iznimno od stavka 1. ovoga članka poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

 

Sud prvog stupnja navodi sadržaj te zakonske odredbe na način da je istom propisano da poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti) a prema općim propisima obveznog prava.

 

Međutim, taj sud gubi iz vida da je u relevantnom razdoblju na snazi bila izmijenjena odredba članka 15. ZZR ("Narodne novine", broj 75/09) kojom je bilo propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu; iznimno od stavka 1. ovoga članka, poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

 

U obrazloženju prijedloga izmjena ZZR, kao razlog izmjene sadržaja odredbe članka 15. navodilo se da se izmijenjenom odredbom članka 15. Zakona, institut odgovornosti za štetu usklađuje s općim propisima obveznog prava, osobito u području iznimnog ograničenja odnosno oslobođenja poslodavca od odgovornosti za nastalu štetu.

 

Konačno, taj sud se pozvao na odredbu članka 1063. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO) kojom je određeno da se smatra da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete; odredbu članka 1064. ZOO kojom je propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi, te odredbu članka 1067. ZOO prema kojoj se imatelj može osloboditi odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, ni izbjeći niti otkloniti, kao i u slučaju ako dokaže da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

 

Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Odredbom članka 6. stavak 1. ZR propisano je da su se u radnom odnosu poslodavac i zaposlenik dužni pridržavati odredbi tog i drugih zakona, međunarodnih ugovora, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika u vezi s radnim odnosom; dok je člankom 33. stavak 1. ZR propisano da je poslodavac dužan pribaviti i održavati postrojenja, uređaje, opremu, alate, mjesto rada i pristup mjestu rada, te organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja zaposlenika, a u skladu sa posebnim zakonima i drugim propisima i naravi posla koji se obavlja.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužitelj dana 17. veljače 2010. doživio ozljedu na radu kada je obavljajući poslove strojobravara prilikom silaska s ljestvi „trznuo“ i istegnuo ruku;

 

- da je tužitelju radni odnos prestao osnovom osobno uvjetovanog otkaza zbog odlaska u invalidsku mirovinu;

 

- da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način i da je imao zaštitnu opremu;

 

- da je svjedok I. R. iskazao da je kritične prigode radio zajedno s tužiteljem na poslovima demontaže opreme, da je tužitelj stajao na ljestvama na visini od oko 1 metar od zemlje, da je prilikom silaženja s ljestvi poskliznuo se na prečku ljestvi i propao, da se nastavio rukama pridržavati za ljestve te sišao, da su ljestve bile ispravne;

 

- da je svjedok T. S. naveo da je kritične prigode radio zajedno s tužiteljem poslove oko preinake pekare ali u sobi pored sobe u kojoj je bio tužitelj, da je od radne opreme tužitelj na sebi imao osnovnu opremu: radne cipele i rukavice;

 

- da iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da su toga dana radili demontažu pogona zbog preinake poslovnog prostora, da se on popeo na ljestve da ustanovi koji alat će mu biti potreban a prilikom silaženja da se poskliznuo i propao odnosno da je ostao visiti na desnoj ruci te sišao, od radne opreme imao da je standardne radne cipele, radne hlače i rukavice i bio je osposobljen za rad na siguran način.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja pravilno donio odluku kao u izreci.

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća u cijelosti po prvostupanjskom sudu utvrđeno činjenično stanje na koje je taj sud pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Ovo stoga jer su iskazi svjedoka i tužitelja suglasni o tome da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način, da je imao propisanu zaštitnu opremu, da su ljestve bile ispravne, nitko nije iskazivao da pristup ljestvama ne bi bio siguran i čist ni sl.

 

Konkludira, zbog nepredvidive okolnosti poskliznuća tužitelja na urednom sredstvu rada uz osposobljenost tužitelja za rad na siguran način i uz korištenje propisane zaštitne opreme, došlo je do ozljede na radu na koju poslodavac unatoč svojoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

 

Naime, nije razvidno koju dodatnu mjeru ili nadzor je poslodavac mogao poduzeti kako bi izbjegao štetne posljedice. Opisani način na koji je tužitelj obavio silazak s ljestvi, isključuje odgovornost poslodavca za štetu nastalu ozljeđivanjem radnika.

 

Posebice i jer se radi o opasnoj djelatnosti kod rada na visini, slijedom čega su doista ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 1067. ZOO za oslobađanje od odgovornosti poslodavca u cijelosti.

 

U odnosu na žalbene navode tužitelja, za istaći je da je sadržaj pravne zaštite determiniran činjeničnim supstratom iz tužbe i da meritorna odluka suda podrazumijeva takav zaključak suda u kojemu postoji podudarnost uvjerenja suda između činjeničnog stanja na temelju kojega odlučuje o zahtjevima stranaka i stvarnog činjeničnog stanja, pri čemu sud provodi samo one dokaze koje su stranke predložile i iste ocjenjuje na temelju svog slobodnog sudačkog uvjerenja.

 

Sud je prihvatio iskaze svjedoka i tužitelja jer su u cijelosti iskazivali suglasno. Tako je iz njihovih iskaza nesporno utvrđeno kako je do ozljeđivanja tužitelja došlo kada je tužitelj silazio sa ljestvi prilikom čega se poskliznuo (posrnuo) na jednu prečku ljestava i propao tako da se jednom rukom držao za ljestve, odnosno ostao je visjeti na ljestvama zbog čega je ozlijedio ruku i potom sam sišao.

 

Po stavu suda prvog stupnja, šteta koju je tužitelj pretrpio uslijed posrnuća te skliznuća s ljestava prilikom obavljanja radnog zadatka, predstavlja štetu koja je nastala usljed obavljanja opasne djelatnosti, budući da obavljanje zadanog posla uz uporabu ljestava na visini predstavlja opasnu djelatnost.

 

Sva utvrđenja prvostupanjskog suda svoju osnovu imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku koje dokaze je sud prvog stupnja cijenio pravilnom primjenom odredbe članka 8. ZPP o čemu prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge na koje se radi nepotrebnog ponavljanja dodatno upućuje.

 

Stoga je sud prvog stupnja odbivši tužbeni zahtjev, nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te o svemu dao jasne razloge.

 

Pravilna je odluka o troškovima postupka jer je ista pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP i jer je isti pravilno izračunat.

 

Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija; kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu tužitelja valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

U Splitu 18. srpnja 2019.