Broj: Gž R-317/19-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S., iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. T., odvjetniku u Z., protiv tuženika HP-Hrvatska pošta d.d., Z., OIB: 87311810356, zastupanog po punomoćniku N. S.-R., odvjetniku iz O. društva S. - R., Š. i partneri d.o.o. Z., radi diskriminacije, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 5 Pr-401/15-44 od 28. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 18. srpnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 5 Pr-401/15-44 od 28. prosinca 2018. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio utvrđenje da mu je povrijeđeno dostojanstvo u radnom odnosu kod tuženika; da tuženik nije osigurao tužitelju zaštitu dostojanstva za vrijeme obavljanja posla; da je tužitelj uznemiravan od strane njemu nadređenih osoba - L. K. i N. K. i drugih radnika tuženika s kojima tužitelj redovito dolazi u doticaj - T. K. i I. Č. i to sljedećim radnjama i/ili postupcima i/ili praksom i/ili nečinjenjem: - nalaganjem radne obaveze da se korporativni pravnici Ureda za pravne poslove moraju upisivati u knjigu ulazaka/izlazaka iz zgrade; - kadrovskom i poslovnom politikom vezanom uz poslovanje Odjela za zastupanje, a koja je dovela do smanjenja (umjesto povećanja) ukupnog broja izvršitelja - stručnih suradnika (korporativnih pravnika) unutar Odjela u 2014. godini u odnosu na prethodnu 2013. godinu unatoč drastičnom povećanju obima poslova; - namjernim i nemoralnim preopterećivanjem radnim zadacima; - namjernim nejednakim, nemoralnim i neetičkim raspoređivanjem poslova stručnim suradnicima Odjela za zastupanje u sjedištu tuženika i onima zaposlenim u R. i u S., a kako bi se navodnim nepostojanjem potrebe za obavljanjem poslova zastupanja putem izvršitelja koji imaju radno mjesto izvan sjedišta tuženika mogli otkazati ugovori o radu, a sve uz navodne potrebe za racionalizacijom poslovanja i centralizacijom poslova zastupanja u Z.; - neomogućavanjem tužiteljevog prava na korištenje godišnjeg odmora; - zahtijevanjem od tužitelja da obavlja radne zadatke za vrijeme godišnjeg odmora; - opravdanjem davanja otkaza M. H. tračem; - nemoralnim svaljivanjem krivnje za otkazivanje radniku M. H. na teret tužitelja; - širenjem tračeva; - neopravdanim, prečestim i prekomjernim kontroliranjem rada tužitelja; - prečestim prekidanjem rada tužitelja radi kontroliranja i davanja hitnih novih radnih zadataka; - nekonzultiranjem tužitelja kao faktički izravno nadređene osobe radniku M. H. u procesu njegovog otkazivanja; - nemoralnim i neetičnim postupanjem u pogledu zahtjeva za zaštitu prava kolege M. H.; - davanjem nemogućnih radnih zadataka; - neprimjerenom komunikacijom u vidu bezobraznih e-mail poruka odnosno e-mail-ova koji narušavaju dobre kolegijalne odnose, te su usmjereni i stvarno predstavljaju zastrašivanje i pridonose stvaranju neprijateljske atmosfere; - sazivanjem samo dijela zaposlenika Ureda za pravne poslove na radionicu team-bulidinga pod nazivom "Moj doprinos timu" u hotelu T. T. T., a bez da se na ovu radionicu pozivaju pravnici Odjela za zastupanje koji nemaju sjedište u Z. i to N. T., A. L. i D. L.; - povjeravanjem tužitelju poslova iz djelokruga radnog mjesta eksperta, djelokruga radnog mjesta voditelja odjela, te iz djelokruga poslova radnog mjesta stručnog suradnika, a bez da se tužitelja za obavljeni posao adekvatno nagradi u smislu odgovarajuće i pripadajuće plaće za obavljeni rad; - nepostupanjem sukladno Pravilniku o izumima i tehničkim promicanjima u pogledu implementiranog "Tehničkog promicanja - inovativan sustav upravljanja, zastupanja i obrade masovnog broja ovršnih, parničnih, upravnih, pravnih i drugih sličnih predmeta i prikaz implementiranog inovativnog sustava zajedno sa opisom svih važnijih radnih procedura, poslova zastupanja, te pratećih poslova vezanih uz rješavanje predmeta - evo tv ovrhe" čiji da je autor, i namjernim predlaganjem visine nagrade koja nije adekvatna činjeničnom stanju i internim propisima tuženika; - namjernim nedostavljanjem odluke o nagrađivanju; - ograničavanjem u napredovanju u poslu u odnosu na usporedive radnike sa manje radnog iskustva kod tuženika; - neisplaćivanjem odgovarajuće plaće za obavljeni posao odnosno rad iste vrijednosti, a kao i radnicima zaposlenim na radnom mjestu eksperta suprotnog spola; nadalje da se zabrani tuženiku da ubuduće radnjama opisanim u točki III. ili na sličan način uznemirava tužitelja na radnom mjestu; da se obveže tuženika da zaštiti tužiteljevo dostojanstvo na način da provede odgovarajuće i propisane mjere radi zaštite tužitelja od daljnjeg uznemiravanja; da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje temeljem sljedećih diskriminacijskih osnova: - društvenog položaja - položaja korporativnog pravnika, - obrazovanja/naobrazbe - pravnik i pravnik s položenom javnoovršiteljskim ispitom, - uvjerenja, - izvrsnih radnih sposobnosti, - spola, - obiteljskog statusa, - bračnog statusa, - obaveza uzdržavanja,              - osobnosti, - dobi, - etničke pripadnosti, - vjerske pripadnosti, - nacionalnog podrijetla, - socijalnog podrijetla, - genetskog naslijeđa, - izražavanja i - vanjskog izgleda, i to radnjama, postupcima, praksom i nečinjenjem opisanim pod točkom III i da se zabrani tuženiku da poduzima radnje pod točkom III. ili slične radnje kojima se tužitelj diskriminira i da poduzme odgovarajuće mjere kojima će se ukloniti opisana diskriminacija i njezine posljedice; da se obveže tuženika da isplati tužitelju iznos od 20.000,00 kn s osnove nematerijalne štete zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 5. veljače 2015. do isplate; da se utvrdi da je Odluka Povjerenika za zaštitu dostojanstva A. G. od 27.01.2015.g. nezakonita i bez pravnog učinka, sve uz naknadu parničnog troška (točka I. izreke).

 

Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), s prijedlogom da se odluka ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet je spora zahtjev za utvrđenje da je tužitelju povrijeđeno dostojanstvo i da mu nije osigurana zaštita dostojanstva; nadalje, zahtjev za utvrđenjem da je tužitelj uznemiravan od strane njemu nadređenih osoba te i zahtjev za utvrđenje da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje temeljem više diskriminacijskih osnova uz zabranu takvog postupanja ubuduće i uz naknadu neimovinske štete.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelj određene događaje podvodi pod pojmove uznemiravanja i diskriminacije a koji to nisu, kao i da nije naveo točnu osnovu diskriminacije pa da nije došlo do povrede prava osobnosti. Pritom, sud se prvog stupnja pozvao na odredbe Zakona o radu („Narodne novine“, broj 98/14; dalje: ZR) i Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12; dalje: ZSD).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je našao da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju povredu sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Osim toga, ostvaren je i razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP.

 

Naime, člankom 7. stavak 4. ZR propisano je da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

 

Odredbama ZSD osigurana je zaštita od diskriminacije time da je tužitelj u tužbi naveo sve osnove diskriminacije iz članka 1. stavak 1. ZSD: rasa ili etnička pripadnost ili boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, članstvo u sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko nasljeđe, rodni identitet, izražavanje ili spolna orijentacija.

 

Nadalje, članak 16. stavak 1. ZSD propisuje da svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ZSD; dok je stavkom 2. propisano da posebni postupci za zaštitu od diskriminacije u području rada i zapošljavanja smatrat će se sporovima iz radnih odnosa.

 

Članak 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) propisuje zabranu diskriminacije: „Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurava se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.”

 

Članak 14. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine”, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14; dalje: Ustav RH) ukazuje na otvorenu listu osnova diskriminacije jer određuje da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

 

Diskriminacija postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe/pojedinci, različito tretiranje, prema zabranjenim osnovama, bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili neprimjeren cilju).

 

Izravna diskriminacija prema odredbi članka 2. stavak 1. ZSD podrazumijeva postupanje uvjetovano nekim od osnova diskriminacije kojima se osoba stavlja u nepovoljniji položaj, ili je bila stavljena u nepovoljniji položaj ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

 

Članak 6. stavak 1. ZSD određuje da se težim oblikom diskriminacije u smislu ovoga Zakona smatra diskriminacija počinjena prema određenoj osobi po više osnova iz članka 1. stavka 1. (višestruka diskriminacija), diskriminacija počinjena više puta (ponovljena diskriminacija), koja je počinjena kroz dulje vrijeme (produljena diskriminacija) ili koja posljedicama posebno teško pogađa žrtvu diskriminacije.

 

Uznemiravanje je prema odredbi članka 3. stavak 1. ZSD svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od diskriminacijskih osnova koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe te uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

 

Članak 20. stavak 1. ZSD propisuje da, ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije; u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

 

Tužitelj treba dokazati da je došlo do stavljanja u nepovoljniji položaj, te da je moguće po redovnom tijeku stvari da je do toga došlo zbog izravne ili neizravne diskriminacije, sve na razini vjerojatnosti. Dakle, tužitelj mora dokazati činjenice na kojima bazira svoje tvrdnje (prima facie) na razini razumnog zaključivanja; potom sud vrši procjenu jesu li te činjenice dovoljno relevantne da rezultiraju predmnjevom postojanja diskriminacije; tada teret dokazivanja prelazi na diskriminatora koji treba dokazati da nema diskriminacije.

 

Tužitelj je u žalbi istakao da je došlo do povrede načela jednakosti oružja jer da nisu saaslušani svi svjedoci koje je on predložio (a predložio je saslušanje 30-ak svjedoka na okolnosti iznesene u tužbi) i da je tužitelj u tužbi istakao diskriminacijske osnove.

 

Prvostupanjski je sud tijekom postupka saslušao svjedoke L. R. G., L. K., N. L. (rođ. K.) i T. K. te tužitelja kao parničnu stranku te je odbio tužbeni zahtjev u bitnom navodeći da je već sam tužitelj u svom iskazu naveo da on nije diskriminiran po osnovama navedenima u tužbi.

 

Međutim, iz iskaza tužitelja koji se potom prezentira u obrazloženju presude proizlazi da isti ne zna po kojem osnovu je u odnosu na njega tuženik nejednako postupao jer da on ne zna motive istoga iz čega proizlazi kontradiktornost obrazloženja pobijane presude.

 

Pogrešno sud prvog stupnja smatra da je tužitelj u tužbi trebao jasno naznačiti diskriminacijske osnove u smislu odredbi ZSD jer suprotno proizlazi iz Konvencije i Ustava RH koje odredbe su naprijed citirane i iz kojih jasno proizlazi da krug osnova diskriminacije nije iscrpljen osnovama navedenima u članku 1. stavak 1. ZSD.

 

Osim toga, prema odredbi članka 1. stavak 3. ZSD, diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz stavka 1. ovog članka (kada diskriminator pogrešno misli da diskriminirana osoba ima određene osobine npr. da je određene spolne orijentacije, vjerske pripadnosti i dr., a osoba ta svojstva stvarno nema) o kojoj se odredbi također treba voditi računa u ovom postupku.

 

S druge strane, sud je vezan za činjenični a ne pravni osnov i sud je taj koji neko činjenično opisano ponašanje treba prepoznati ili ne kao diskriminaciju, uznemiravanje i povredu dostojanstva bez obzira kako takvo ponašanje stranka imenovala.

 

Načelno, isplata niže plaće predstavlja oblik izravne diskriminacije; određivanje nerealnih rokova, omalovažavanje radnog doprinosa, spletkarenje (tračanje), kritiziranje izgleda predstavlja oblike uznemiravanja jer ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje itd.

 

Zaključno, osnovi diskriminacije su svako nejednako postupanje (ne samo oni navedeni u ZSD), uznemiravanje po ZR uživa zaštitu samo ako je utemeljeno na nekom od osnova diskriminacije ali uznemiravanje koje se podvodi pod mobing u svakom slučaju, i nisu sva nezakonita postupanja diskriminacija, uznemiravanje ili mobing.

 

Osim toga, prvostupanjski sud je samo paušalno naveo da nije saslušavao svjedoke L. Đ. i S. M. dok o drugim svjedocima nije kazao ni toliko.

 

Ovaj drugostupanjski sud smatra da se u ovoj pravnoj stvari doista radi o činjenično i pravno složenom predmetu, ali sud je tu da postupa u okvirima postavljenog tužbenog zahtjeva posebice jer je odredbom članka 6. stavak 1. Konvencije određeno da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

 

Pravo na pravično (pošteno) suđenje posebno se treba imati u vidu u sporovima u kojima je jedna strana nepobitno slabija ne samo zbog odnosa fizička osoba - pravna osoba, radnik - poslodavac već i odnosa žrtva diskriminacije – diskriminator, gdje treba biti posebno osjetljiv u primjeni procesnih pravila i zbog kojeg je specifičnog odnosa i zakonodavac propisao „obrnuta“ pravila o teretu dokazivanja u ovakvim predmetima.

 

Za navesti je da u svakoj parnici sud raspravlja određeni odnos među parničnim strankama i spor o pravu odnosno, o obvezi koji nastaje iz tog odnosa, te da pravilna presuda pretpostavlja jasan i pouzdan sud o postojanju pravnog odnosa i određenog prava odnosno obveze iz tog odnosa.

 

To se postiže kada sud istinito utvrdi činjenični i pravni osnov za postojanje prava o kome se vodi spor na način da mora za osnov prava u tijeku raspravljanja, kao i za osnov suđenja uzeti određeno pravno pravilo materijalnog prava, pa u skladu s njim pravilno raspraviti i utvrditi činjenice važne za postojanje prava i potom, na osnovu tako raspravljenog i istinito utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odgovarajućeg pravnog pravila, obrazloženo suditi o pravu koje je predmet spora u parnici, a što sud ovdje nije učinio.

 

Iz svega navedenog proizlazi da zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava nije pravilno i potpuno utvrđeno ni razjašnjeno (članak 355. ZPP), pa se stoga ne može ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava, slijedom čega je valjalo uvažiti žalbu tužitelja i ukinuti pobijanu presudu temeljem odredbe članka 370. ZPP te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U nastavku postupka prvostupanjski će sud postupiti sukladno uputi iz ovog rješenja, te će nakon toga pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja a time i o ukupnim troškovima postupka (članak 166. stavak 3. ZPP).

 

U Splitu 18. srpnja 2019.