Broj: Rev 2855/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. H. iz Š., koju zastupa punomoćnik S. G., odvjetnik u Č., protiv I. tuženika C. b. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u B.₁ te II. tuženika N. H. iz Š., radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-353/2016-2 od 12. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj P-298/15-5 od 18. studenog 2015., u sjednici održanoj 30. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ugovor o međusobnom poslovnom odnosu od 10. prosinca 1998. sklopljen između I. i II. tuženika ništav u dijelu kojim se dopušta uknjižba založnog prava u korist I. tuženika na nekretninama upisanim u zk.ul. 956 k.o. Š., kčbr. 1277/2 oranica B.₂ sa 555 čhv, u ½ dijela (stavak I. izreke); a ujedno je naloženo tužiteljici nadoknaditi I. tuženiku parnične troškove u iznosu od 38.225,00 kn (stavak II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv navedene drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, a podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništavim ugovor o međusobnom poslovnom odnosu koji su 10. prosinca 1998. sklopili I. tuženik, kao zajmodavatelj, te II. tuženik, kao zalogodavatelj, u dijelu kojim je sporna nekretnina opterećena založnim pravom u ½ dijela koji, prema navodima tužbe, predstavlja suvlasnički dio tužiteljice, a kojim je II. tuženik, kao njezin bračni drug, raspolagao bez njezine suglasnosti.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

 

- da su I. tuženik, kao kreditor i M. H. (sin tužiteljice i II. tuženika) te „V.“ p. i t. d.o.o., kao dužnici, 10. prosinca 1998. sklopili Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu, kojim je postignut sporazum da će kreditor dužnicima davati kredite, garancije i sl. prema uvjetima koji će biti definirani u posebnim ugovorima,

- da je istim ugovorom, kao sredstvo osiguranja naplate potraživanja tužitelja za iznos od 140.000,000 DEM u kunskoj protuvrijednosti, ugovoreno zasnivanje založnog prava, između ostalog, na nekretnini II. tuženika, kao zalogodavca, oznake kčbr. 1277/2 oranica B.₂ površine 555 hvati, u naravi kuća koja je sagrađena na predmetnoj čestici, a koja nije upisana u zk.ul. br. 956 k.o. Š.,

- da je u trenutku zasnivanja založnog prava upisani vlasnik predmetne nekretnine (kčbr. 1277/2 oranica B.₂) bio II. tuženik,

- da nekretnina koja je založena kao sredstvo osiguranja predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i II. tuženika, svakog u ½ dijela,

- da je tužiteljica znala, jer je u to vrijeme živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim suprugom i sinom, za podizanje kredita, kao i za zasnivanje založnog prava u korist I. tuženika,

- da je I. tuženik u trenutku sklapanja ugovora i zasnivanja založnog prava postupao savjesno i pošteno.

 

Na temelju tih utvrđenja, prvostupanjski sud, primjenom odredbe članaka 61. i 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP), zaključuje da ugovor o međusobnom poslovnom odnosu od 10. prosinca 1998. nije ništav u dijelu u kojem se dopušta uknjižba založnog prava u korist I. tuženika na ½ dijela predmetnih nekretnina, unatoč tome što tužiteljica nije bila potpisnica tog ugovora.

 

Ovakvo shvaćanje u svojoj odluci prihvaća i drugostupanjski sud.

 

Tužiteljica u reviziji ističe da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), jer da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

Međutim, ovaj sud ne nalazi da bi pred sudom prvog i/ili drugog stupnja bila počinjena navedena postupovna povreda, budući da pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, niti ovaj sud nalazi da bi postojala proturječnost o odlučnim činjenicama na koju tužiteljica revizijom ukazuje.

 

Neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, dok činjenična osporavanja tužiteljice ovaj revizijski sud nije ovlašten cijeniti (članak 385. ZPP).

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je, na temelju iskaza svjedoka V. Nj. (koji je u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio direktor podružnice I. tuženika) da je tužiteljica bila prisutna na licu mjesta kada je u svrhu sklapanja ugovora sačinjen zapisnik o popisu nekretnina, na temelju čega je I. tuženik opravdano zaključio da tužiteljica ima saznanja i za podizanje kredita i za zasnivanje založnog prava na nekretnini koja je bila u zajedničkom vlasništvu nje i njezinog supruga.

 

Okolnost što ovaj svjedok prilikom suočavanja s tužiteljicom (uviđaj na licu mjesta od 7. svibnja 2013. – list 36 i 37 spisa), 15 godina nakon sklapanja ugovora, nije mogao decidirano potvrditi da se radi o istoj osobi ne umanjuje sama po sebi uvjerljivost njegovog iskaza da je tužiteljica bila prisutna događaju o kojem je iskazivao (popis nekretnina u svrhu sklapanja ugovora o zasnivanju založnog prava). Naime, nije životno nelogično i neuvjerljivo da se svjedok, obzirom na protek vremena od tog događaja do suočavanja s tužiteljicom, nije mogao sa sigurnošću izjasniti da je riječ baš o istoj osobi. Međutim, ta mogućnost nakon njihovog suočavanja nije isključena, pa kad je sud poklonio vjeru iskazu svjedoka da je tužiteljica bila prisutna kad je, u prisutnosti javnog bilježnika i ovog svjedoka, sačinjen popis nekretnina koje su predmet ovog spora i na temelju tog iskaza utvrdio da je tužiteljica znala za zalaganje nekretnine, onda ovaj sud ne nalazi proturječnost o toj činjenici između onoga što su sudovi u razlozima presude naveli o sadržaju zapisnika o saslušanju tog svjedoka i samog zapisnika.

 

Upravo obzirom na utvrđenje da je tužiteljica bila prisutna tom događaju, da je znala i za podizanje kredita i za zasnivanje založnog prava, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je I. tuženik postupao savjesno i pošteno, jer nije imao razloga posumnjati u suglasnost tužiteljice da se cijela nekretnina, uključujući i njezin suvlasnički dio, optereti založnim pravom u njegovu korist, a kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita koji je dan njezinom sinu.

 

Dakle, iako je I. tuženik znao da II. tuženik nije isključivi vlasnik založene nekretnine, pa da time zemljišnoknjižno stanje nije potpuno, u situaciji kada se tužiteljica, koja je znala za raspolaganja svog supruga (zasnivanje hipoteke na cijeloj nekretnini radi osiguranja vraćanja duga njihovog sina), tome nije protivila, onda nema mjesta zaključku da je I. tuženik nesavjestan i nepošten samo zbog toga što je prilikom zaključenja ugovora o zasnivanju založnog prava propustio zahtijevati pisanu izjavu tužiteljice da odobrava pravne radnje II. tuženika i na njezinom suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine.

 

Slijedom svega navedenoga, pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je I. tuženik, kao stjecatelj, bio savjestan, a tužiteljica nesavjesna, slijedom čega, na temelju odredbe članka 61. stavka 2. te članka 122. ZVDSP, I. tuženik uživa pravo na zaštitu stečenog prava.

 

Samim time ni pravni posao na temelju kojeg je I. tuženik stekao to pravo nije ništav u smislu odredbe članka 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), a u vezi članka 283. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj 11/78, 45/89, 51/89, 59/90 i 25/94).

 

Valjalo je stoga, na temelju članka 393. ZPP, odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 30. svibnja 2019.