Broj: Gž 848/18-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

             

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Sanje Prosenice, predsjednice vijeća te Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Macure, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Z. iz S., OIB: …, zastupane po punomoćnicima - odvjetnicima u Odvjetničkom društvu K. & p. d.o.o. u Z., protiv tuženice N. I. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku A. B., odvjetniku u B. n. M., radi utvrđenja nepostojanja prava služnosti, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2279/16 od 24. svibnja 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 4. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2279/16 od 24. svibnja 2018. u dijelu pod toč. 1. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice M. Z. u dijelu koji se odnosi na stvarnu služnost kolnika, tako da se u tom dijelu sudi:

 

              Utvrđuje se da ne postoji pravo stvarne služnosti kolnika u korist nekretnine čest. zem. 1399/3 k.o. U., kao povlasne, a na teret nekretnine čest. zem. 1399/11 k.o. U., kao poslužne.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Ukida se djelomično presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2279/16 od 24. svibnja 2018. u dijelu pod toč. 1. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice M. Z. kojim traži da se utvrdi da ne postoji pravo stvarne služnosti staze u korist nekretnine čest. zem. 1399/3 k.o. U., kao povlasne, a na teret nekretnine čest. zem. 1399/11 k.o. U., kao poslužne, te u dijelu pod toč. 2. izreke kojim je odbijen kao neosnovan eventualno postavljeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se ukine pravo služnosti puta (prolaza pješice) zasnovano u korist nekretnine čest. zem. 1399/3 k.o. U., kao povlasne, a na teret nekretnine čest. zem. 1399/11 k.o. U., kao poslužne i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2279/16 od 24. svibnja 2018. u dijelu pod toč. 2. izreke kojim je odbijen kao neosnovan podredno postavljeni tužbeni zahtjev radi ukidanja prava služnosti puta (kolnika) zasnovanog u korist nekretnine čest. zem. 1399/3 k.o. U., kao povlasne, a na teret nekretnine čest. zem. 1399/11 k.o. U., kao poslužne.

 

III. Uvažava se žalba tužiteljice M. Z., ukida rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2279/16 od 24. svibnja 2018. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              „1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

Utvrđuje se da ne postoji pravo stvarne služnosti kolnika i staze u korist nekretnine čest. zem. 1399/3 k.o. U. kao povlasne, a na teret nekretnine čest. zem. 1399/11 k.o. U. kao poslužne.

2. Odbija se kao neosnovan podredno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

              Ukida se pravo služnosti puta zasnovano u korist nekretnine čest. zem. 1399/3 k.o. U. kao povlasne, a na teret nekretnine čest. zem. 1399/11 k.o. U. kao poslužne.

              Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

              „Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženici parnični trošak u iznosu od 5.625,00 kuna, u roku od 15 dana.“

              Protiv citirane presude žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda i rješenje preinače na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti i naloži tuženici naknaditi trošak postupka, podredno da se ista presuda i rješenje ukinu  i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku, budući da dokazi provedeni u postupku nisu ocjenjeni u smislu navedenog članka. Također, pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, slijedom čega je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. navedenog Zakona. U obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja da se niti jednom riječju nije osvrnuo na navode tužiteljice da na matičnoj nekretnini oznake čest. zem. 1399/2 k.o. U. nikada nije postojalo neko uknjiženo pravo u korist tuženice koje bi ograničavalo ili umanjivalo uknjižena prava vlasništva. U trenutku sklapanja pravnih poslova prednici tužiteljice i sama tužiteljica postupali su u cijelosti u skladu s povjerenjem u zemljišne knjige pa je bilo koje pravo tuženice kojim ona pretendira na nekretninu tužiteljice prestalo po samom zakonu, o čemu prvostupanjski sud uopće nije vodio računa. Pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da bi to pravo tuženica stekla dosjelošću, s obzirom da iz iskaza u postupku saslušanih svjedoka to zasigurno ne proizlazi. Okolnost da su tuženica i članovi njezine obitelji, kao i ostali "otočani" po neizgrađenom zemljištu tužiteljice (prije izgradnje njezine kuće) hodali na način "kud koji mili moji" ne predstavlja samo za sebe osnovu za stjecanje sporne služnosti, kao što to ne predstavlja ni sama činjenica što je tuženica u zidu ostavila otvor da bi sporni put mogla koristiti za kraći prolaz do mora. U tom smislu poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev: 2518/91 od 5. ožujka 1992. Nadalje, ne obrazlaže se iz kojih dokaza je sud prvog stupnja zaključio da bi tuženica predmetnu nekretninu koristila i za prolaz automobilom, a posebno što suprotno  proizlazi iz iskaza svjedoka M. i M. R., Z. K., L. K., M. S. te bivšeg vlasnika predmetnih nekretnina A. S., koji su svi suglasno iskazali da se predmetnom nekretninom prije uređenja iste od strane tužiteljice nije moglo provoziti automobilom. Najapsurdniji zaključak suda prvog stupnja je da put koji je u suvlasništvu tuženice oznake čest. zem. 1399/6 k.o. U. i kojega je tuženica kupila upravo u svrhu da ima pristupni put svojoj nekretnini i preko kojeg ima izravnu vezu s javnim putem i kojim prolazi i pješice i provozi automobilom, nije prikladniji niti jednako prikladan spornom putu, jer razloga o tome u obrazloženju presude nema. Tuženici je preko nekretnine oznake čest. zem. 1399/6 omogućen izravan pristup na njenu nekretninu s postojećeg javnog puta koji vodi do svih točaka na otoku U. pa nema valjanog razloga da tužiteljica trpi bilo prolaz bilo provoz preko svoje nekretnine samo za to što je to tuženici i njezinoj obitelji lakše kako bi brže stigli do mora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 30. travnja 2003. poslovni broj Rev: 2666/99). Povrede koje je sud prvog stupnja počinio vrlo su ozbiljne, jer zalaze u domenu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Jedna od posebnih jamstava za pošteni postupak je jednakost procesnih sredstava, koje je u konkretnom slučaju narušeno. Ističe da je pogrešna i odluka o troškovima postupka.

              Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je djelomično osnovana.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP).             

Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Stoga nije utemeljen prigovor tužiteljice da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na koju u žalbi ukazuje tužiteljica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da ne postoji pravo stvarne služnosti kolnika i staze u korist nekretnine oznake čest. zem. 1399/3 k.o. U., kao povlasne, a na teret nekretnine oznake čest. zem. 1399/11 k.o. U., kao poslužne, budući da na čest. zem. 1399/2 k.o. U., koja je matična nekretnini oznake čest. zem. 1399/11, nikada nije postojalo neko uknjiženo pravo u korist tuženice koje bi ograničavalo ili umanjivalo uknjižena prava vlasništva te da u trenutku kupoprodaje, provedbe toga ugovora, darovanja i provedbe toga ugovora u zemljišne knjige nije bilo uknjiženo niti jedno ograničenje stečenog prava vlasništva te su tužiteljica i njezini pravni prednici u trenutku sklapanja pravnih poslova i upisa u zemljišne knjige postupali u skladu s povjerenjem u zemljišne knjige i stekli je kao da na njoj ne postoje tuđa prava.

Predmet spora je i eventualni zahtjev tužiteljice postavljen u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP kojim, ukoliko se utvrdi da je pravo navedene stvarne služnosti u jednom trenutku u prošlosti i postojalo, traži da se to pravo služnosti puta zasnovano u korist nekretnine oznake čest. zem. 1399/3 k.o. U., kao povlasne, a na teret nekretnine oznake čest. zem. 1399/11 k.o. U., kao poslužne, ukine zbog neizvršavanja.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da tuženica i njezina obitelj prolaze i provoze spornim putem od kada je izgrađena kuća tuženice kako bi došli do mora, a koji put predstavlja kraći put za dolazak do mora tuženici i to nesmetano više od 35 godina, slijedom čega je tuženica po odredbi čl. 229. Zakona o vlasništvu  i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZVDSP) stvarnu služnost kolnika i staze u korist nekretnine čest. zem. 1399/3, a na teret nekretnine čest. zem. 1399/11, sve k.o. U., osnovala na temelju zakona dosjelošću, slijedom čega je odbio kao neosnovan postavljeni  glavni tužbeni zahtjev tužiteljice.

U odnosu na eventualni zahtjev sud  prvog stupnja utvrđuje da drugi prolaz, koji je na skici sudskog očevida označen plavom bojom, nije prikladniji niti jednako prikladan spornom putu i da osnovana služnost u smislu čl. 242. st. 1. ZVDSP nije izgubila razumnu svrhu, slijedom čega je u cijelosti odbio i postavljeni eventualni zahtjev tužiteljice.

Prema odredbi čl. 229. st. 1. ZVDSP stvarna služnost osniva se na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio.

              Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da na teret čest. zem. 1399/2 k.o. U., a od koje je nastala predmetna nekretnina čest zem. 1399/11, nikada nije postojalo pravo u korist tuženice koje bi ograničavalo ili umanjivalo uknjižena prava vlasništva tužiteljice, te od trenutka kada su prednici tužiteljice stupili 2009. u posjed predmetne nekretnine pa sve do 2015. kada su taj dio priveli svrsi i omogućili da se isti koristi kao pristupni put, tuženica nije izražavala nikakve pretenzije u odnosu na taj dio nekretnine tužiteljice.

 

              S druge strane, tuženica tvrdi da se u posjedu spornog puta nalazi unatrag 40 godina kada je na čest. zem. 1399/3 izgradila kuću i od kada sporni put koristi za dolazak na javni put i dalje prema moru na način da istim prolazi pješice i provozi.

 

              U postupku saslušani svjedoci S. S. i Z. N. potvrdili su navode tuženice da je ista nesmetano spornim putem prolazila od kada je izgradila svoju kuću, a što je bilo negdje krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, a kada je trebalo da je tim spornim dijelom provozila automobilom i da je nikada nitko u tome nije smetao. Oboje svjedoka potvrdili su da tuženica prolazi i provozi i drugim putem koji je na skici lica mjesta označen plavom bojom (čest. zem. 1399/6 k.o. U.). I svjedok Z. I., sin tužiteljice iskazao je da su na spornoj nekretnini dobili pravo prolaza, da su preko iste prolazili kada bi išli do mora i to ne samo oni, već i turisti, da su provozili i automobilom i to tako već 40 godina.

 

              Svjedoci A. S., M. S. i Z. K., koji su nesrodni sa strankama, suglasno su iskazivali da se zbog konfiguracije terena, radilo se o kozjoj stazi, automobilom nije moglo provoziti spornim putem, a jedva da se prolazilo i pješice, te dozvoljavaju mogućnost da je tuženica, odnosno njena obitelj tim putem prolazila pješke da bi došla do mora, ali da su i drugi sa susjednih nekretnina, pa i turisti, znali prolaziti pješke tim putem. Njihove iskaze prema kojima je sporna nekretnina bila zapuštena malo povišena te da se istom nije moglo proći automobilom dok pred par godina tužiteljica istu nije uredila i popločala, potvrdili su i svjedoci M. R. i M. R. (otac i majka tužiteljice), koji su prvotno bili vlasnici nekretnine na kojoj je sada izgrađena kuća tužiteljice, kao i svjedokinja L. K. (teta tužiteljice).

 

              Imajući u vidu navedene iskaze saslušanih svjedoka, a posebno dovodeći ih u svezu sa materijalnim dokazima u spisu, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja izveo pogrešan zaključak o postojanju prava stvarne služnosti provoza automobilom tuženice na čest. zem. 1399/11, odnosno da je takva služnost na spornoj nekretnini osnovana u korist nekretnine tuženice na temelju zakona dosjelošću po čl. 229. st. 1. ZVDSP.

 

              Naime, svi saslušani svjedoci su suglasni da tuženica svojoj nekretnini ne samo da ima pristup preko nekretnine oznake čest. zem. 1399/6 k.o. U., nego istu i koristi u tu svrhu na način da tom nekretninom prolazi i provozi, istom direktno dolazi do svojih dvorišnih vrata i dijela nekretnine na kojem se nalazi izgrađena garaža, a na kojoj je i upisana kao suvlasnica u zemljišnim knjigama.

 

              S druge strane, jedan dio svjedoka koji su nezainteresirani za ishod postupka iskazuje da se spornim putem prije uređenja od strane tužiteljice nije moglo provoziti zbog povišenog i obraslog terena, a čak ni svjedokinja S. S., koja iskazuje u korist tuženice, ne iskazuje da je tuženica redovno i učestalo provozila automobilom, već kako to proizlazi iz njenog iskaza provozila je spornim putem kada joj je to trebalo, što je vrlo neodređeno i neuvjerljivo.

 

              Iskaze svjedoka koji iskazuju o neprikladnosti terena za provoz automobilom, posebno iskaze svjedoka M. i M. R. koji su opisali teren kao zapušten i na kojem se nalazilo trnje i sa jedne strane suhozid, dijelom potvrđuju i skice lica mjesta priložene u spisu (l.s. 12-13), iz kojih je razvidno postojanje suhozida u sjeverozapadnom dijelu sporne nekretnine, što je zasigurno moglo otežavati ili onemogućiti provoz automobilom tim pravcem. Kada se ta skica dovede u vezu sa iskazima svjedoka koji su iskazivali o nemogućnosti provoza automobilom spornim putem do njegovog uređenja prije nekoliko godina od strane tužiteljice, kao i da tuženica ima izravan pristup na vlastitu nekretninu s postojećeg javnog puta unazad 40 godina, to je zaključak ovog drugostupanjskog suda da nisu ispunjene pretpostavke iz čl.  229. st. 1. ZVDSP za stjecanje prava stvarne služnosti kolnika na teret nekretnine 1399/11, a u korist nekretnine čest. zem. 1399/3.

 

              Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 373.a ZPP, djelomično preinačiti presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. 1. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da ne postoji pravo stvarne služnosti kolnika u konkretnom slučaju i u tom dijelu odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

              Kako je to već ranije obrazloženo svi saslušani svjedoci potvrdili su navode tuženice da je spornom nekretninom prolazila pješice radi dolaska na javnu cestu i dalje prema moru, kako je to pravilno utvrdio i sud prvog stupnja i to u razdoblju dužem od 35 godina, a što potvrđuje i činjenica da se na nekretnini tuženice do spornog prolaza nalaze dvorišna vrata, te je na taj način osnovana stvarna služnost prolaza pješice dosjelošću u korist nekretnine tuženice u smislu čl. 229. st. 1. ZVDSP.

 

Također, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da stečeno pravo služnosti prolaza pješice preko sporne nekretnine nije izgubilo razumnu svrhu, što propisuje čl. 242. st. 1. ZVDSP, budući da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da se tim pravcem tuženica služi radi dolaska do mora, što ne može na prikladan način ostvariti prolaskom preko nekretnine oznake čest. zem. 1399/6, na koju se izlazi sa donjeg, južnog dijela nekretnine tuženice i koja vodi u suprotnom pravcu od mora.

 

              Međutim, kako zbog pogrešno pravnog pristupa prilikom donošenja pobijane odluke u cijelosti sud prvog stupnja nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu prava  služnosti prolaza pješice preko sporne nekretnine, odnosno na kojem točno dijelu i u kojoj širini se služnost prolaza pješice izvršavala, imajući u vidu postojeća ulazna dvorišna vrata, jer je tuženica dosjelošću mogla steći služnost prolaza pješice samo u onom dijelu i u onoj širini u kojoj ga je koristila i kao takvog ga pokazati na licu mjesta, odnosno označiti na postojećoj skici lica mjesta, to je pozivom na odredbu čl. 370. ZPP valjalo ukinuti pobijanu presudu u dijelu pod toč. 1. i 2. izreke koja se odnosi na zahtjev za utvrđenjem postojanja, odnosno nepostojanja prava stvarne služnosti staze, odnosno kojom se traži ukidanje prava služnosti staze na teret čest. zem. 1399/11 k.o. U.

 

              U nastavku postupka sud prvog stupnja će utvrditi odlučne činjenice u sporu stranaka na koje je ukazano u ovoj odluci te o tužbenom zahtjevu tužiteljice koji se odnosi na pravo služnosti prolaza pješice donijeti novu odluku.

 

              Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP, uvažiti žalbu tužiteljice, posljedično ukinuti rješenje suda prvog stupnja koje sadrži odluku o troškovima postupka i u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

Prema odredbi čl. 188. st. 2. ZPP tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije prihvatio glavni tužbeni zahtjev za utvrđenjem da ne postoji pravo stvarne služnosti kolnika na teret čest. zem. 1399/11 k.o. U., a u korist čest. zem. 1399/3 k.o. U., slijedom čega je odlučio o eventualnom zahtjevu tužiteljice da se ukine takvo pravo služnosti zasnovano u korist i na teret navedenih nekretnina i to na način da je takav zahtjev odbio kao neosnovan.

 

              Međutim, kako je ovaj drugostupanjski sud ovom odlukom preinačio djelomično presudu suda prvog stupnja i udovoljio zahtjevu tužiteljice za utvrđenjem da ne postoji pravo stvarne služnosti kolnika u korist i na teret navedenih nekretnina te na taj način o tom dijelu zahtjeva pravomoćno odlučio, to je u dijelu u kojem je prvostupanjski sud meritorno odlučivao o eventualnom zahtjevu za ukidanje predmetnog prava služnosti kolnika (toč. 2. izreke), prvostupanjsku presudu valjalo ukinuti bez vraćanja na ponovan postupak, budući da ne postoji ovlaštenje suda da kada prihvati prvi od eventualno istaknutih zahtjeva da o ostalim zahtjevima odlučuje (čl. 182. st. 2. ZPP).

 

U Zadru 4. lipnja 2019.