Broj: Gž-953/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja U. P. d.o.o. iz M. L., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., protiv tuženika 1. S. M. ž. A., 2. S. L. pok. A., 3. S. A. pok. D., M. L., 4. S. M. pok. D., M. L., 5. K. E. ž. A. r. S., M. L. i 6. B. C. ž. A. r. S., M. L., nepoznata boravišta, zastupani po privremenom zastupniku M. E., odvjetnica u M. L., radi utvrđenja prava vlasništva, te u pravnoj stvari tužitelja tužbe glavnog miješanja RH., OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu iz R., protiv tuženika 1.U. P. d.o.o. iz M. L., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J. i dr. iz R., 2. S. M. ž. A., 3. S. L. pok. A., 4. S. A. pok. D. M. L., 5. S. M. pok. D., M. L., 6. K. E. ž. A. r. S., M. L. i 7. B. C. ž. A. r. S., M. L., nepoznata boravišta, zastupani po privremenom zastupniku V. S., odvjetnici u M. L., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne služba u Malom Lošinju poslovni broj P-431/17-22 od 20. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne služba u Malom Lošinju poslovni broj P-431/17-22 od 20. ožujka 2019. potvrđuje u točki 1., 2. i dosuđujućem dijelu točke 2.a. izreke, osim u dijelu kojim su tuženici obvezani RH solidarno naknaditi dosuđene parnične troškove.

 

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se citirana presuda u navedenom dijelu i zahtjev RH za solidarnu isplatu dosuđenih troškova odbija.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Navedenom presudom u točki 1. izreke odbijen je zahtjev tužitelja U. P. d.o.o. M. L. na utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva č.zem. ... upisane u zk.ul. ... k.o. M. L. koja se vodi kao vlasništvo tuženika pa da su mu dužni izdati urednu tabularnu ispravu za prijenos prava vlasništva sa njihova imena na ime tužitelja, koju će u slučaju neizdavanja zamijeniti presuda u roku od 15 dana.

 

              Točkom 2. izreke prihvaćen je zahtjev tužitelja tužbe glavnog miješanja i utvrđeno da je RH vlasnik navedene nekretnine u 1/1 dijela te naloženo tuženicima trpjeti da se temeljem presude upiše u zemljišnim knjigama na njihovim suvlasničkim dijelovima vlasništvo RH.

 

              Točkom 2.a. izreke naloženo je tuženicima solidarno RH naknaditi parnične troškove u iznosu od 7.450,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev RH za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

 

              Rješenjem suda prvog stupnja odbačena je tužba glavnog miješanja u odnosu na tuženike M. S. pok. D., M. L. i E. K. ženu A. rođenu S..

 

              Protiv navedene presude u točki 1., 2. i dosuđujem dijelu točke 2.a. izreke žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP). Smatra da pobijana presuda ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da su izreka i obrazloženje proturječni u prvom redu iz razloga što je navedeno da bi žalitelj bio u stranačkoj ulozi i tužitelja i tuženika, odnosno istovremeno sudjelovao u oprečnim stranačkim ulogama. U bitnom nadalje tvrdi kako su rezultati dokaznog postupka i u vezi s tim utvrđenja suda prvog stupnja potvrdili da se utužena nekretnina nalazi unutar ograđenog prostora Auto kampa P. a da je još njegov prednik L. P. – T. d.o.o. M. L. bio u posjedu iste od 1974. godine. Ta nekretnina da sa ostalim nekretninama koje su u vlasništvu tužitelja čini jedinstvenu tehnološku i uporabnu cjelinu, odnosno neodvojivi dio funkcionalne cjeline koji se koristi u sklopu navedenog auto kampa i s takvom namjenom postiže veća korist od one koja bi se postizala korištenjem te nekretnine na bilo koji drugi način.

 

              U odnosu na poštenje njegova posjeda kao i posjeda prednika da sud prvog stupnja nije proveo relevantne dokaze niti provedene dokaze pravilno ocijenio tako da u odnosu na utvrđenja o tome nije iznio razloge u obrazloženju pobijane presude što je konačno rezultiralo pogrešnim pravnim zaključcima te pogrešnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava. Ističe kako nije znao niti je mogao znati da ta nekretnina nije procijenjena u temeljni kapital društva, a posebno ne u razdoblju u kojem su se ispunile pretpostavke za stjecanja prava vlasništva dosjelošću, odnosno da je vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva proteklo do kupoprodaje auto kampa od njegova prednika. Pri tome ukazuje na iskaze saslušanih svjedoka koji su potvrdili činjenicu da je njegov prednik stupio u kvalificirani posjed predmetne nekretnine još 1974. kojeg je nastavio izvršavati tužitelj.

 

              U odnosu na zahtjev po tužbi glavnog miješanja navodi kako nije utvrđeno da li su u postupku "sudjelovale" osobe koje ne mogu biti stranke u postupku jer su umrle prije pokretanja postupka, što bi se dalo zaključiti iz vremena kada je proveden njihov upis u zemljišnim knjigama. Tvrdi nadalje da se RH ne može pozivati na odredbe Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije kao pravnom temelju stjecanja vlasništva jer da je tužitelj do stupanja na snagu tog Zakona već stekao vlasništvo. Uz to da se očito nije RH niti smatrala vlasnikom jer mu nije osporavala posjed niti je tome ikada prigovara.

 

              Nadalje, da je takva odluka rezultirala nezakonitošću odluke o troškovima postupka osobito time što je uz tuženike obvezan solidarno R H naknaditi troškove koje će konačno on u cijelosti podmiriti, a da solidarnost njih kao dužnika ne proizlazi pravilno utvrđena.

 

              Predlaže da se pobijana presuda preinači i njegov tužbeni zahtjev usvoji a zahtjev po tužbi glavnog miješanja odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Tužitelj tužbe glavnog miješanja u odgovoru na žalbu poriče osnovanost žalbenih navoda i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

 

              Žalba nije osnovana, osim u odnosu na solidarnu obvezu tuženika na naknadu troškova postupka tužitelju tužbe glavnog miješanja.

 

              Protivno žalbenim navodima tužitelja sud prvog stupnja je u obrazloženju presude iznio razloge u odnosu na sve odlučne činjenice tako da je istu moguće ispitati pa njenim donošenjem nije ostvarena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju ukazuje žalba. Ispitujući presudu nije utvrđeno niti da bi bila počinjena koja od drugih bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

              Neosnovane su tvrdnje tužitelja da bi navedena apsolutno bitna procesna povreda bila počinjena time što je tužitelj u predmetnom postupku prema toj presudi sudjelovao u oprečnim stranačkim ulogama (kao tužitelj i tuženik). Naime, predmetni postupak pokrenut je po tužbi tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja prava vlasništva. Međutim, tijekom postupka je RH u istom postupku podnijela sukladno odredbi čl. 198. ZPP-a tužbu glavnog miješanja kojom je tužitelj pravilno uz navedene tuženike označen u ulozi tuženika tužbe glavnog miješanja. Naime, prema odredbi čl. 198. ZPP-a osoba koja u cijelosti ili djelomično traži stvar ili pravo o kojem između drugih osoba već teče parnica može pred sudom pred kojim ta parnica teče tužiti obje stranke jednom tužbom sve dok se postupak pravomoćno ne završi, pa je pravilno tužitelj tužbe glavnog miješanja RH tužbom obuhvatio kao tuženike i tužitelja (osnovnog) tužbenog zahtjeva kao i tuženike.

 

              Nisu osnovane niti daljnje tvrdnje tužitelja da bi bila počinjena daljnja bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 82. i 83. ZPP-a time što su kao stranke "sudjelovale" osobe koje ne mogu biti stranke u postupku, jer je vjerojatno da se radi o osobama koje su preminule prije pokretanja predmetnog postupka. U odnosu na navedene tvrdnje valja odgovoriti da je upravo po tužbi tužitelja te njegovu prijedlogu i tvrdnjama da se radi o osobama nepoznata boravišta prethodno istima bio postavljen skrbnik za poseban slučaj od strane Centra za socijalnu skrb M. L. a potom privremeni zastupnik. Stoga takve paušalne tvrdnje tužitelja iznesene nakon podnošenja tužbe glavnog miješanja kojima su te osobe na isti način kao i od strane tužitelja označene također kao nepoznata boravišta te kojima je radi zastupanja njihovih interesa postavljen privremeni zastupnik, nisu dovele u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 82. i 83. ZPP-a.

 

              Prijeporno je i u fazi ovog žalbenog postupka vlasništvo utužene nekretnine č.zem. ... k.o. M. L. jer tužitelj ustraje kod tvrdnji da je on vlasnik te nekretnine i da je vlasništvo stekao dosjelošću pa da slijedom toga nisu bili ispunjeni uvjeti za stjecanje vlasništva od strane RH kao tužitelja tužbe glavnog miješanja.

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje da se predmetna nekretnina nalazi unutar Auto kampa P. koja je žičanom ogradom odvojena od prometnice južnom i zapadnom stranom, a u naravi je borova šuma.

 

              Tužitelj je pravni slijednik L. P. – P. za pomorski promet robe i putnika, popravak brodova i turizma M. L. kome je rješenjem tadašnjeg Općinskog sekretarijata za poslove uprave Općine M. L. od 1. ožujka 1973. dodijeljen na korištenje veći broj nekretnina radi izgradnje turističkog naselja s auto kampom u predjelu P. P. u M. L. te predane u posjed, ali u kojem nije bila kao predmet dodijele navedena i utužena nekretnina. Međutim, ista je obuhvaćena auto kampom P. na području UPU-14 u k.o. M. L. i nalazi se unutar žičane ograde kojom je predmetni auto kamp ograđen. U postupku pretvorbe i privatizacije navedena nekretnina nije bila procijenjena niti unesena u temeljni kapital društva a iz potvrde Centra za restrukturiranje i prodaju (CER) utvrđuje da niti naknadnim djelomičnim rješenjima prilikom obnove postupka nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe.

 

              Tijekom predmetnog parničnog postupka doneseno je pravomoćno rješenje Službe za imovinsko pravne poslove, Ispostave M. L., Ureda državne uprave u PGŽ od 19. ožujka 2018. kojim je utvrđeno, uz ostale i za predmetnu nekretninu da će se po 1/12 idealnog dijela upisanog na ime M. S. pok. D. i E. K. žene A. rođene S. provesti u zemljišnoknjižnom odjelu uknjižba vlasništva RH, tako da je na temelju tog rješenja proveden upis suvlasničkog dijela od 2/12 kao vlasništvo RH.

 

              Protivno žalbenim tvrdnjama tužitelja sud prvog stupnja je iz opisanih utvrđenja koja nisu niti prijeporna među strankama, pravilno zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 390.a. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) prema kojem trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, je vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljenog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća; koje su bile predmet stjecanja prava vlasništva i čija je vrijednost procijenjena u temeljni kapital društva, te koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapital društva, jer te pretpostavke u korist tužitelja nisu ostvarene.

 

              Nadalje, pravilan je i daljnji zaključak suda prvog stupnja da je neosnovano pozivanje tužitelja na stjecanje prava vlasništva prijeporne nekretnine dosjelošću jer sve ukoliko je od izgradnje auto kampa (1974.) bio u posjedu te nekretnine njegov posjed nije bio pošten. Naime, predmetna nekretnina u naprijed navedenom rješenju kojim su nekretnine u svrhu izgradnje auto kampa bile dodijeljene predniku tužitelja, nije navedena niti je na njoj vršena izgradnja bilo kakvih objekata već je pokrivena gustom borovom šumom. Uz to nije bila obuhvaćena postupkom pretvorbe a niti u postupku obnove u kojem su bila donesena i djelomična rješenja o pretvorbi, s time da je tužitelj 2011. podnio zahtjev za dobivanje koncesije na toj nekretnini, pa je pravilan zaključak da prednik tužitelja niti tužitelj evidentno nisu bili savjesni jer tu nekretninu nisu držali kao svoju, pa nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću. Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

 

              Tijekom trajanja predmetnog postupka (koji je više godina bio u prekidu) donesen je Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije ("Narodne novine" br. 92/2010; dalje ZTOGZ) kojim je u čl. 2. propisano da je turističko zemljište ono građevinsko zemljište koje nije procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe, odnosno ono koje nije uneseno u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije, a za koje je na dan stupanja na snagu toga Zakona dokumentima prostornog uređenja određena ugostiteljska turistička namjena i zemljište na kojem su izgrađene građevine turističko ugostiteljske namjene (kampovi, hoteli i turistička naselja) na kojem su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća. Nadalje, čl. 6. citiranog Zakona propisano je da turističko zemljište u kampovima čija vrijednost u cijelosti nije procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije, su vlasništvo RH. Kako je neprijeporno prostorno planskom dokumentacijom utužena nekretnina određena za ugostiteljsko turističku namjenu, odnosno da se nalazi u obuhvatu područja za izgradnju auto kampa P. u M. L., a nije procijenjena u temeljni kapital tužitelja, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da je ista vlasništvo RH, odnosno tužitelja tužbe glavnog miješanja.

 

              Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi u odnosu na glavni tužbeni zahtjev i tužbeni zahtjev po tužbi glavnog miješanja kao i u dosuđujućem dijelu odluke o trošku glede pripadajuće visine troškova tužitelja tužbe glavnog miješanja. Međutim, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada su tuženici obvezani solidarno naknaditi te troškove, jer solidaritet obveze mora proizlaziti ili iz zakona ili iz ugovora, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Stoga je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja valjalo u tom dijelu odluku o troškovima preinačiti i zahtjev tužitelja tužbe glavnog miješanja za solidarnu naknadu troškova odbiti.

 

              Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka nije osnovan jer je na navedeni način uspio sa žalbom samo s neznatnim dijelom (čl. 154. st. 3. ZPP-a).

 

              Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP-a.

 

              Presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu točke 2.a. izreke i rješenja kao nepobijani ostaju neizmijenjeni.

 

U Rijeci 5. lipnja 2019.