Broj: Gž-1036/19-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i, Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. N., OIB: ..., iz Z., zastupane po punomoćniku J. Đ., odvjetniku u Z., protiv tuženika Ž. B., OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćniku F. B., odvjetniku u Z., radi raskida ugovora, isplate i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 68 P-6070/17-7 od 31. siječnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 68 P-6070/17-7 od 31. siječnja 2019. u pobijanom dijelu i to točki I. i III. izreke presude.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik predati u posjed tužiteljici slobodan od svih njegovih osoba i stvari 2/4 dijela nekretnina označenih kao kčbr. 498/1, u naravi oranica jarak u N., kčbr. 498/2, u naravi vinograd jarak u N., i kč.br. 499, u naravi livada jarak u N., sve upisano u Z.U. 6993 K.O. G. (točka I. izreke).

 

Odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na raskid Ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta sklopljen 29. kolovoza 1988. i ovjeren kod općine D. pod brojem Ov-4992 dana 31.08.1988. između sada pok. J. B. kao zakupodavca i tuženog M. B. kao zakupnika o zakupu č.br. 20 i 21 k.o. D. što odgovara dijelovima zk.čest.br. 498/1, 498/2, 499, 500/1, 498/1 i dio 498/2 k.o. G. u ukupnoj površini od cca 200 čhv, a nekretnine su na Ž. b., ..., u naravi vinograd, livada i voćnjak sve prema kopiji plana i diobnom iskazu iz 1949. izgrađenom po ovl. mjerniku V. K. za cijenu od 3.000.000. din. (trimilionadinara); nadalje zahtjev usmjeren na isplatu mjesečno iznosa od 200 DEM zakupnine za gore navedene nekretnine počev od 21.03.1997. pa do 21. siječnja 2002., a od 21. siječnja 2002. mjesečno 100 € sve do predaje u posjed opisanih nekretnina sa pripadajućom zakonskom kamatom, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate od dospijeća svakog dospjelog obroka zakupnine, time da je prvi obrok dospio 21.03.1997. a svaki sljedeći do 21-og u mjesecu; potom za razdoblje od 21.03.1997. pa do 21.siječnja 2002. mjesečno 250 DEM, a od 21. siječnja 2002. pa do predaje u posjed navedenog dijela predmetnih nekretnina mjesečno 125 € počev od 21.03.1997. s pripadajućom zakonskom kamatom, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan dospijeća svakog dospjelog obroka zakupnine, time da je prvi obrok dospio 21.03.1997. a svaki sljedeći do 21-og u mjesecu a s osnova korištenja dijela prijepornih nekretnina (točka II. izreke).

 

Ujedno je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove (točka III. izreke).

 

Protiv točke I. i III. izreke ove presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja vlasnički zahtjev tužiteljice usmjeren na predaju u posjed nekretnina označenih kao kčbr. 498/1, u naravi oranica jarak u N., kčbr. 498/2, u naravi vinograd jarak u N., i kč.br. 499, u naravi livada jarak u N., sve upisano u Z.U. 6993 k.o. G.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužiteljica vlasnica prijepornih nekretnina a da tuženik nema pravo koje sprječava predaju u posjed istih, sve pozivom na odredbe članka 115., članka 126. i članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.; dalje: ZV).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužiteljica u 2/4 dijela suvlasnica nekretnina upisanih u Z.U. 6993 k.o. G., i to kčbr. 498/1 u naravi oranica jarak u N., kčbr. 498/2 u naravi vinograd jarak u N., i kč.br. 499 u naravi livada jarak u N.;

 

- da je u predmetu suda prvog stupnja broj P-7207/01 vođenom po tužbi prednika tuženika M. B. protiv tužiteljice radi utvrđenja prava vlasništva predmetnih nekretnina koje da je isti stekao temeljem kupoprodajnog ugovora od 23.05.1992. i dosjelošću i radi izdavanja tabularne isprave, dana 30. lipnja 2014. donesena presuda koja je postala pravomoćna dana 20. siječnja 2015. i kojom je odbijen tužbeni zahtjev;

 

- da je dana 29. kolovoza 1988. zaključen između prednika stranaka J. B. i M. B. U. o zakupu poljoprivrednog zemljišta, kojim je J. B. sve nekretnine kojih je tada bio korisnik, dao u zakup M. B. na rok od 30 godina s početkom od 1. rujna 1988. uz jednokratnu naknadu od 3,000.000.-din; i koji ugovoreni rok je protekao 1. rujna 2018. (dalje: Ugovor o zakupu);

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da je za vrijeme trajanja Ugovora o zakupu tuženik imao pravni položaj poštenog posjednika a nakon isteka ugovorenog roka tj. nakon 1. rujna 2018. više ne.

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća sva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao i primjenu materijalnog prava. Ovo stoga jer je zaključak suda prvog stupnja sukladan rezultatima provedenog postupka i jer je pravilna ocjena svih provedenih dokaza.

 

Neosnovano tuženik osporava navedeni zaključak prvostupanjskog suda.

 

Pravom vlasničkom ili reivindikacijskom tužbom vlasnik neposjednik od nevlasnika posjednika, zahtijeva predaju u posjed stvari na kojoj ima pravo vlasništva. Prema odredbi članka 161. stavak 1. ZV pravo je vlasnika zahtijevati od posjednika da mu preda u posjed stvar na kojoj ima pravo vlasništva, što može ostvariti tužbom, čije pretpostavke uređuje odredba članka 162. ZV.

 

U parnici povodom vindikacijske tužbe tužitelj je dužan dokazati svoje pravo vlasništva na stvari, da se stvar koju traži nalazi u posjedu tuženika i identitet stvari (članak 162. stavak 1. ZV). Ovdje je dokazano da je tužiteljica zemljišnoknjižna suvlasnica nekretnine za 2/4 dijela ali i nasljednica zakupodavca što osnažuje njenu aktivnu legitimaciju u situaciji kada je ista samo suvlasnica prijepornih nekretnina a traži predaju u posjed isključivo njoj a ne i drugim zemljišnoknjižnim suvlasnicima nekretnina.

 

Naime, glede zaštite prava vlasništva prema trećim osobama u članku 46. stavak 2. ZV propisano je da svaki suvlasnik glede cijele stvari ima pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, s tim da predaju cijele stvari u posjed može od trećega zahtijevati samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama.

 

Navedeno znači da, s obzirom na odredbu članka 64. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) koja uređuje aktivne nedjeljive obveze, pojedini suvlasnik može zahtijevati predaju cijele stvari u posjed samo ako je ovlašten od ostalih suvlasnika da mu cijela stvar bude predana u posjed a inače može zahtijevati od treće osobe da stvar preda svim suvlasnicima ili da je položi sudu ili javnom bilježniku.

 

Međutim, u konkretnom slučaju tužiteljica je nasljednica zakupodavca a tuženik je nasljednik zakupoprimca. Prema odredbi članka 10. ZV, kad netko stvar posjeduje kao plodouživatelj, založni vjerovnik, zakupoprimac, najmoprimac, čuvar, posudovnik ili u kojem drugom sličnom odnosu u kojemu je prema drugome ovlašten ili obvezan kroz neko vrijeme posjedovati je, onda je posjednik te stvari i taj drugi (posredni posjednik). Stoji li posredni posjednik prema nekomu trećemu u takvu odnosu, i taj je posredni posjednik, pa u toj situaciji aktivna legitimacija vlasnika posrednog posjednika također proizlazi iz njegovog prava vlasništva. Vlasnik posredni posjednik ima zaštitu u odnosu na svakog trećeg ako on bespravno drži vlasnikovu stvar u posjedu pa tako i nakon prestanka ugovora o zakupu vlasnik posredni posjednik može temeljem svog stvarnopravnog ovlaštenja, vlasničkom tužbom od zakupoprimca tražiti povrat stvari.

 

U tom smislu izjasnila se i sudska praksa: "Prava ostalih suvlasnika nisu povrijeđena time što je u parnici koju je pokrenuo jedna od suvlasnika radi zaštite prava na cijeloj stvari odlučeno, među ostalim, da se stvar preda u posjed tom suvlasniku." (VSH, Rev 2434/86. od 12.III.1987., PSP 36/19) te "Po prestanku ugovora o zakupu poslovnih prostorija svaki od suvlasnika ovlašten je tražiti predaju prostorije, i to od svake osobe koja prostorije drži bez pravne osnove." (VSH, Rev 1619/86. od 27. studenoga 1986.).

 

Nadalje, da bi vlasnik uspio s tužbenim zahtjevom za predaju u posjed stvari, potrebno je da se stvar u posjedu tuženika nalazi i u vrijeme donošenja prvostupanjske presude jer se materijalnopravne pretpostavke za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva prosuđuju prema trenutku na koji se odnosi izreka presude.

 

Imajući u vidu naprijed iznijeta utvrđenja suda prvog stupnja, to proizlazi da je utvrđena i razjašnjena i pasivna legitimacija a nedvojben je i identitet stvari.

 

U odnosu na žalbene navode koji svi predstavljaju navode koji su isticani i tijekom prvostupanjskog postupka, a to je ustrajanje u navodu da je tuženik vlasnik prijepornih nekretnina, pravilno je sud prvog stupnja odgovorio da je o tome već suđeno u predmetu istog suda broj P-7207/01 u kojemu je prednik tuženika tražio utvrđenje prava vlasništva dosjelošću (razvidno kako iz tamo postavljenog tužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje prava vlasništva tako i iz obrazloženja iste odluke) ali istodobno tvrdeći da je iste stekao temeljem kupoprodajnog ugovora od 23. svibnja 1992. (razvidno kako iz tamo postavljenog tužbenog zahtjeva usmjerenog na izdavanje tabularne isprave tako i iz obrazloženja iste odluke), na način da je takav zahtjev pravomoćno odbijen a ne tužba odbačena kako to žalba pogrešno navodi.

 

Osim toga, tuženik kontradiktorno navodi da je njegov prednik stekao prijeporne nekretnine kupoprodajnim ugovorom iz 1992. godine pa iz 1973. godine, pa navodeći da su te nekretnine 7. srpnja 1966. proglašene društvenim vlasništvom radi čega da su bile van pravnog prometa ugovorom od 27. travnja 1995. te se sam pozvao na rezultate postupka u predmetu broj P-7207/01.

 

Međutim, tuženiku je za odgovoriti da se vlasništvo na temelju pravnog posla stječe tek uknjižbom jer pravni posao predstavlja titulus a uknjižba modus stjecanja prava vlasništva (članak 119. stavak 1. i 2. i članak 120. stavak 1. i 2. ZV.). Također, u situaciji kada stranka tvrdi da je vlasništvo stečeno dosjelošću, sudska odluka samo deklarira to stanje i u toj situaciji ne radi se o stjecanju prava vlasništva na temelju sudske odluke kako to žalba pogrešno elaborira već ex lege ispunjenjem zakonom predviđenih pretpostavki (članak 129. stavak 1. i članak 130. stavak 1. ZV) .

 

Tuženik nije postavio nikakav protutužbeni zahtjev u svezi kupoprodajnog ugovora iz 1995. godine a kako je već rečeno da se vlasništvo nekretnine ne stječe samim eventualnim zaključenjem pravnog posla, već tek uknjižbom, to su njegovi navodi neosnovani.

 

Stranke su u ovoj parnici sudjelovale aktivno i potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora, korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava (pravo na djelotvorna pravna sredstva propisuje odredba članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija). U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

 

Zaključiti je da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev na predaju.

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP i članka 155. ZPP. Posebice jer se gotovo cijeli dokazni postupak ustvari vodio na okolnosti valjanosti posjeda tuženika pa stoga nisu osnovani žalbeni navodi kojima se osporava podjednak uspjeh stranaka u sporu.

 

Slijedom naprijed iznijetog, valjalo je žalbu tuženika odbiti i potvrditi odluku u pobijanom dijelu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

Konačno, odbijen je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbi.

 

U Splitu 10. lipnja 2019.