Broj: Rev 1566/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. V. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica A. G. C., odvjetnica u Z., protiv tuženika: 1. Z. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. H., odvjetnik u Z. i 2. I. K. iz Z., OIB: …, radi nedopustivosti ovrhe, odlučujući o reviziji tuženika pod 1. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 7210/2015-3 od 29. studenoga 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 4014/14-22 od 15. srpnja 2015., u sjednici održanoj 11. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika pod 1. odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom primjenom odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) preinačena je prvostupanjska presuda na način da je prihvaćen zahtjev tužiteljice na nedopustivost ovrhe određene rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Ovrj – 1284/11 od 7. travnja 2011. na nekretnini upisanoj u k.o. G. Z., z.u. 25395, poduložak 13., zk. čest. 2501/12, 13. etaža 0.16/100, što u naravi predstavlja parkirno mjesto oznake 13. u prizemlju zgrade, površine 12,50 m2 kao dio stambeno – poslovne zgrade br. 83/1 dvorište, trg i put u V. ulici, radi naplate tražbine u iznosu od 96.496,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik naknaditi tužiteljici 8.125,00 kuna, suviše trošak žalbe 1.562,50 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pod 1. zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica je odgovorila na reviziju uz prijedlog da se ista odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženik pod 1. Naime, suprotno tvrdnji ovog tuženika, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, suprotno revizijskim navodima tuženika, u smislu odredbe čl. 373.a ZPP-a drugostupanjski sud je ovlašten preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe da je bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze. Prigodom donošenja takve odluke drugostupanjski sud ovlašten je uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio, dok je u naprijed navedenim pretpostavkama ovlašten donijeti takvu odluku i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Ovrj – 1284/11 od 7. travnja 2011. nad posebnim dijelom nekretnine nad kojim kao predmetom ovrhe tužiteljica ima prava koja sprječavaju ovrhu.

 

U provedenom postupku utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

 

- da je tuženik pod 1. pokrenuo ovrhu protiv tuženika pod 2. (ovrha određena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Ovrj – 1284/11 od 7. travnja 2011.) radi naplate tražbine u iznosu od 96.496,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom,

 

- da je ovrha određena nad posebnim dijelom nekretnine koji je u zemljišnim knjigama upisan (u k.o. G. Z., z.u. 25395, poduložak 13., zk. čest. 2501/12, 13. etaža 0.16/100, što u naravi predstavlja parkirno mjesto oznake 13. u prizemlju zgrade, površine 12,50 m2 kao dio stambeno – poslovne zgrade br. 83/1 dvorište, trg i put u V. ulici) kao vlasništvo tuženika pod 2.,

 

- da je ugovorom o kupoprodaji nekretnine sklopljenim 14. studenog 2007. s tuženikom pod 2. tužiteljica kupila navedeni posebni dio nekretnine, dok do zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari u zemljišnim knjigama nije provedena uknjižba prava vlasništva tužiteljice nad ovim posebnim dijelom nekretnine,

 

- da je tužiteljica pošten, zakonit i istinit posjednik predmetne nekretnine,

 

- da je tužiteljica 18. ožujka 2009. predajom zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu prijedloga za uknjižbu prava vlasništva temeljem sklopljenog ugovora 14. studenog 2007. s tuženikom pod 2. publicirala svoj pravni osnov stjecanja predmetnog posebnog dijela nekretnine, koji pravni posao je tako bio poznat i tuženiku pod 1., čime se ovaj tuženik neosnovano poziva na dobru vjeru s trenutkom kada je zahtijevao ovrhu nad predmetnim posebnim dijelom nekretnine (jer je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada I. K.),

 

- tako da je tužiteljica predmnijevana vlasnica predmetnog posebnog dijela nekretnine i u odnosu prema tuženicima ima pravo koje sprječava ovrhu.

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

U prethodno navedenom činjeničnom stanju nižestupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužiteljice. Naime, osnovano tuženik u reviziji ističe da tužiteljica nije stekla pravo vlasništva nad predmetnim posebnim dijelom nekretnine, jer prema odredbama čl. 115. st. 1. i 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV),  na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva to vlasništvo prelazi s dotadašnjega vlasnika na stjecatelja na način određen zakonom. Vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišne knjige, koji upis u konkretnom slučaju nije proveden.

 

S druge strane, kako to pravilno cijeni drugostupanjski sud, u konkretnom slučaju nije riječ o stjecanju prava vlasništva (čl. 122. ZV-a), odnosno stjecanju založnog prava (čl. 318. ZV-a) temeljem pravnog posla u smislu odredbi i čl. 8. st. 2. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13), pa se tuženik neosnovano poziva na povjerenje u istinitost zemljišne knjige. Naime, u smislu ovih odredbi, pošteni stjecatelj je pravno zaštićen glede stjecanja knjižnog prava jedino ako je, postupajući u dobroj vjeri, upisao svoje pravo u zemljišnu knjigu i to na temelju valjane pravne osnove koja može biti pravna osnova za derivativno stjecanje stvarnih prava na nekretninama. Isto tako, riječ je o negatorijskom zahtjevu na koji shodno odredbi čl. 167. st. 4. ZV-a ima pravo poput onoga koji je dokazao da je stvar njegovo vlasništvo i onaj pošteni posjednik stvari koji u postupku pred sudom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja posjeda stvari (predmnijevani vlasnik). U tom smislu je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 22. veljače 2018. zauzeto pravno shvaćanje da predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nepošten, odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.

 

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 11. lipnja 2019.