Broj: Gž Zk-27/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Jasminki Pavković, u zemljišnoknjižnoj stvari predlagatelja Biskupije K., K., …, OIB: …, koju zastupa punomoćnik Ž. B., odvjetnik u K., …, radi uknjižbe prava vlasništva u zk. ul. 1012 k. o. U., odlučujući o žalbi predlagatelja protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Delnicama poslovni broj Z-278/17 od 16. listopada 2018., 18. srpnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Ukida se rješenje Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Delnicama poslovni broj Z-278/17 od 16. listopada 2018. i odbacuje prigovor Republike Hrvatske protiv rješenja Općinskog suda u Malom Lošinju poslovni broj Z-1268/10-2 od 31. svibnja 2010. kao nedopušten.

 

              II. Nalaže se Općinskom sudu u Rijeci Stalna služba u Malom Lošinju – zemljišnoknjižnom odjelu uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe pobijanog rješenja Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Delnicama poslovni broj Z-278/17 od 16. listopada 2018., brisanje zabilježbe prigovora upisane pod poslovnim brojem Z-346/16, brisanje zabilježbe odbačenog prijedloga upisane pod poslovnim brojem Z-278/17 i brisanje zabilježbe žalbe upisane pod poslovnim brojem Z-46205/2018 u zk. ul. 1012 k. o. U.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem Općinskog suda u Malom Lošinju poslovni broj Z-1268/10-2 od 31. svibnja 2010. na temelju Tabularne isprave ovjerene kod javnog bilježnika D. M. iz Z. pod br. OV-13576/2006 dana 2. studenoga 2006. i kod javnog bilježnika M. M. iz K. pod br. OV-5517/06 dana 17. studenoga 2006., Zaključka Biskupije K. br. 807/2006 od 27. studenoga 2006. i Aneksa tabularne isprave od 1. listopada 2009. ovjerene kod javnog bilježnika D. M. iz Z. pod br. OV-10131/2009 dana 7. listopada 2009. i kod javnog bilježnika M. M. iz K. pod br. OV-11084/09 dana 13. listopada dopuštena je uknjižba prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. 1012 k. o. U. č. zem. 2940/1-pašnjak, sa M. V. d. V. i sa S. I. d. Z. (Fondazione Z.), svakog u 2/5 dijela za korist Biskupije K. K., …. Istim rješenjem ujedno je dopušteno objedinjenje suvlasničkih udjela Biskupije K. (2/5 + 2/5) na č. zem. 2940/1 pašnjak upisanoj u zk. ul. 1012 k. o. U. tako da glasi: Biskupije K., K., … u 4/5 dijela.

 

Protiv tog rješenja prigovor je podnijela Republika Hrvatska navodeći da je ona stekla vlasništvo na predmetnoj nekretnini jer da je S. I. d. Z. (Fondazione Z.) bila zaklada, da ta zaklada nakon stupanja na snagu Zakona o zakladama i fundacijama (''Narodne novine'', broj 36/95 i 64/01) u roku od šest mjeseci nije podnijela zahtjev za upis u Upisnik zaklada (kojeg vodi Ministarstvo uprave) te da je stoga prestala postojati (čl. 42. st. 1. i 2. navedenog Zakona), a uslijed čega da je Republika Hrvatska postala vlasnik predmetne nekretnine na temelju odredbe čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06  141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15 – dalje: ZVDSP). Osim toga, Republika Hrvatska u prigovoru navodi da je vlasništvo predmetne nekretnine stekla i na temelju odredbe čl. 362. st. 3. ZVDSP u vezi sa Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji (Sl. list DFJ br. 64/45, 16/46, 21/46, 99/46, 101/47, 105/48, 4/51, 19/51, 43/51, 21/56, 52/57, 55/57 i 10/65) jer da je tim Zakonom propisano da će se oduzeti zemljišni posjedi crkava, manastira, vjerskih ustanova i svih vrsta zadužbina, svjetovnih i vjerskih, a da uslijed tog oduzimanja, oduzeti zemljišni posjedi prelaze u ruke države.

 

Ovdje odmah valja reći da Republika Hrvatska u prigovoru uopće ne ukazuje na koji bi način stekla suvlasnički dio predmetne nekretnine upisan u zemljišnoj knjizi za korist M. V. d. V..

 

Odlučujući o navedenom prigovoru Republike Hrvatske prvostupanjski sud pobijanim rješenjem usvaja taj prigovor u cijelosti i odbacuje predmetni prijedlog predlagatelja za uknjižbu i to iz razloga da je Republika Hrvatska predmnjevani vlasnik predmetne nekretnine temeljem odredbe čl. 362. st. 2. ZVDSP jer je Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji propisano da se zemljišnoknjižni posjedi crkava, manastira, vjerskih ustanova i svih vrsta zadužbnina, svjetovnih i vjerskih prenose u zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije, a da je S. I. d. Z. od 1891. upisana kao vlasnik predmetne nekretnine.

 

Pritom ovdje valja reći da niti prvostupanjski sud ne daje razloge o tome zašto ne bi bila dopuštena predložena uknjižba prava vlasništva u odnosu na suvlasnički dio M. V. d. V..

 

Protiv navedenog rješenja žali se predlagatelj Biskupija K. iz razloga bitnih povreda pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, između ostaloga, osporava pravo Republike Hrvatske na podnošenje prigovora navodeći da Republika Hrvatska nije mogla steći vlasništvo predmetne nekretnine niti na temelju Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, a niti na temelju Zakona o zakladama i fundacijama jer da niti S. I. d. Z., a niti M. V. d. V. nisu bile zaklade.

 

Republika Hrvatska u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbe predlagatelja.

 

Žalba predlagatelja je osnovana.

 

Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u vezi s čl. 120. st. 1. i čl. 123. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 i 55/13 – dalje: ZZK koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju čl. 82. i čl. 83. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama – ''Narodne novine'', br. 55/13) na koju povredu u žalbi ukazuje predlagatelj, a koja povreda je utjecala na pravilnost i zakonitost pobijanog prvostupanjskog rješenja.

 

Zemljišnoknjižni postupak je strogo formalni postupak (čl. 107. i čl. 108. ZZK). Zahtjev stroge formalnosti toga postupka odnosi se ne samo na predlagatelja upisa, već i na sve druge sudionike u tom postupku. Stoga i pravo Republike Hrvatske na podnošenje prigovora u ovom postupku treba prosuđivati vodeći računa i o strogoj formalnosti zemljišnoknjižnog postupka.

 

Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja Republika Hrvatska nije svoje pravo na podnošenje prigovora utemeljila na podnesenim ispravama iz kojih bi na nesumnjiv način bilo vidljivo da bi Republika Hrvatska stekla određeno pravo na predmetnoj nekretnini, a koje pravo bi joj dalo pravo na podnošenje prigovora. Osim toga, Republika Hrvatska se samo na uopćen i proturječan način poziva na stjecanje vlasništva temeljem Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, odnosno temeljem Zakona o zakladama i fundacijama (sve u vezi s čl. 362. st. 3. ZVDSP). Naime, očito niti Republici Hrvatskoj nije nesumnjivo poznato je li i na koji način te u kojem trenutku stekla vlasništvo predmetne nekretnine. Ovdje valja reći da Republika Hrvatska niti ne bi mogla steći vlasništvo predmetne nekretnine po Zakonu o zakladama i fundacijama ukoliko bi već prethodno vlasništvo te nekretnine stekla na temelju Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, odnosno na temelju odgovarajućeg pojedinačnog upravnog akta donesenog na temelju toga Zakona.

 

Osim toga, iz stanja zemljišne knjige za predmetnu nekretninu niti ne proizlazi da bi predmetna nekretnina bila društveno vlasništvo, a što dodatno unosi nejasnoće vezane za pravno shvaćanje Republike Hrvatske i prvostupanjskog suda o mogućnosti primjene odredbe čl. 362. st. 3. ZVDSP.

 

Naime, tom odredbom propisano je da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz st. 1. i st. 2. toga članka, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati. Ovdje ponovno valja reći da Republika Hrvatska niti ne ukazuje na koji bi to zakonom predviđen način stekla suvlasnički dio predmetne nekretnine od 2/5 dijela, a koji je upisan na M. V. d. V..

 

Nadalje, sve i kada ne bi postojale naprijed navedene zapreke za priznanje prava Republici Hrvatskoj za podnošenje prigovora u ovom postupku, postojale bi i daljnje zapreke za to pravo i to iz slijedećih razloga.

 

Sve i kada bi Republika Hrvatska stekla određeno pravo na predmetnoj nekretnini (a koje pravo bi joj dalo pravo na podnošenje prigovora u ovom zemljišnoknjižnom postupku), bilo je potrebno u ovom strogo formalnom postupku utvrditi slijedeće:

 

- kada i po kojim propisima je osnovana S. I. d. Z. (Fondazione Z.),

- koji pravni status je ta osoba u tom trenutku imala,

- koji pravni status je ta osoba imala u trenutku upisa u zemljišne knjige (1891.),

- koji pravni status je ta osoba imala stupanjem na snagu Zakona o agrarnoj reformi i    kolonizaciji i je li joj pojedinačnim upravnim aktom oduzeta predmetna nekretnina te

- koji pravni status je ta osoba imala stupanjem na snagu Zakona o zakladama i fundacijama.

 

              No, navedene odlučne činjenice nije moguće utvrditi na temelju isprava dostavljenih u ovom postupku.

 

              Navedene činjenice su odlučne jer ukoliko S. I. d. Z. (Fondazione Z.) ne bi bila zaklada (što tvrdi predlagatelj), onda Republika Hrvatska niti ne bi mogla steći vlasništvo predmetne nekretnine niti na temelju Zakona o zakladama i fundacijama, a niti na temelju Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji (oduzimanjem zemljišnog posjeda od crkvene zaklade – kako to tvrdi Republika Hrvatska).

 

              Iz stanja spisa na nesumnjiv način nije vidljivo da bi S. I. d. Z. (Fondazione Z.) bio zaklada. Stoga, nejasno je na temelju čega Republika Hrvatska i prvostupanjski sud zaključuju da je riječ o zakladi.

 

              Naziv, S. I. d. Z. upućuje da je riječ o crkvenoj ustanovi (H. sjemenište Z.), a ne o crkvenoj zakladi. Pritom pomoćna oznaka navedena u zagradi (Fondazione Z.) samo otvara mogućnost da bi se moglo raditi o fundaciji, odnosno o zakladi.

 

              Iz navedenih razloga ovaj sud zaključuje da Republika Hrvatska u ovom strogo formalnom postupku nije na nesumnjiv način priloženim ispravama dokazala da bi na predmetnoj nekretnini imala odgovarajuće pravo, a koje pravo bi joj davalo pravo na podnošenje prigovora u ovom zemljišnoknjižnom postupku.

 

              Stoga, ukoliko Republika Hrvatska polaže neko konkretno pravo na predmetnoj nekretnini, to pravo može ostvariti jedino u parničnom (kontradiktornom) postupku.

 

              Kako je, dakle, slijedom naprijed navedenog, predmetni prigovor Republike Hrvatske nedopušten, istoga je valjalo odbaciti, a uslijed čega ovaj sud drugog stupnja nije niti bio u mogućnosti ispitivati pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja o upisu poslovni broj Z-1268/10-2 od 31. svibnja 2010.

 

              Samo pozivanje Republike Hrvatske na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-3356/2011 od 8. prosinca 2011. je neosnovano. Ovo prvenstveno iz razloga što u postupku koji je prethodio postupku pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske ovdje predlagatelj upisa (Biskupija K.) nije bila stranka u tom postupku pa se subjektivne granice te odluke niti ne mogu odnositi na predlagatelja u ovom postupku. U tom postupku sudjelovali su Republika Hrvatska kao predlagatelj upisa te Z. nadbiskupija kao žalitelj. Stoga je ovaj predmetni zemljišnoknjižni postupak samostalan postupak u kojem stranke u tom postupku mogu slobodno koristiti zakonom predviđena pravna sredstva. U naprijed navedenom postupku bilo je sporno sljedništvo Z. nadbiskupije u odnosu na D. zakladu Z., a radi čega je ispitivano pravo Z. nadbiskupije na žalbu protiv rješenja o upisu (gdje je zauzeto shvaćanje da u zemljišnoknjižnom strogo formalnom postupku Z. nadbiskupija nema pravo na žalbu jer da nije dokazala da je pravni sljednik u odnosu na D. zakladu Z.). Dakle, u tom postupku nije ispitivano pravo Republike Hrvatske na prigovor protiv rješenja o upisu, a kojim bi rješenjem bilo povrijeđeno odgovarajuće pravo Republike Hrvatske.

 

              Unatoč naprijed navedenom, ovdje još valja reći da iz stanja ovog predmetnog spisa nije niti moguće utvrditi na nesumnjiv način da bi S. I. d. Z. (Fondazione Z.) i D. zaklada Z. bile ista pravna osoba.

 

              Konačno, a vezano za naprijed navedenu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, ovdje još valja reći da Ustavni sud Republike Hrvatske nije niti ispitivao pravilnost i potpunost utvrđenja činjeničnog stanja te pravilnost ocjene dokaza (u postupku koji je prethodio ustavnopravnom postupku), već se Ustavni sud ograničio samo na ispitivanje povrede ljudskog prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom i to konkretno na ustavno pravo propisano čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (pravo na pravično suđenje). Ustavni sud Republike Hrvatske u toj odluci ocjenjuje da u tom prethodnom postupku ispitivano rješenje Županijskog suda u Zadru ne sadrži nedostatke koji bi eventualno upućivali  na arbitarnost, odnosno voluntarizam.

 

              Radi svega iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 128. st. 1. toč. c) ZZK odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

U Velikoj Gorici 18. srpnja 2019.