Broj: Gž-670/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji  mr.sc. Seniji Ledić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. F. j.d.o.o. iz S., G., OIB: …, zastupanog po punomoćniku T. V., odvjetniku u S., protiv prvotuženika L. A. iz S., …, OIB: … i drugotuženika G. A. iz Z., …, OIB: …, obojica zastupani po punomoćniku D. G., odvjetniku u Z., zbog smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Psp-104/16 od 22. prosinca 2017. ispravljenog rješenjem istog suda broj Psp-104/16 od 8. siječnja 2018., dana 25. srpnja 2019.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Psp-104/16 od 22. prosinca 2017. ispravljenog rješenjem istog suda broj Psp-104/16 od 8. siječnja 2018. u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troška odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanim je rješenjem tužitelju pružena posjedovna zaštita u odnosu na smetanje posjeda od 6. lipnja 2016., koje se odnosilo na čest. zem. 839/8 Z.U. 12322 k.o. S., dok je tužbeni zahtjev odbijen u preostalom dijelu koji glasi:"s tim da eventualna žalba izjavljena protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje" (točka I. izreke). Odlukom su o parničnom trošku obvezani tuženici solidarno nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.700,00 kuna (točka II. izreke).

 

Protiv dijela tog rješenja kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev žalbu podnose tuženici pobijajući ga zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. u svezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se rješenje u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužitelji su odgovorili na žalbu ocijenivši je neosnovanom te su je predložili odbiti.

 

Žalba je neosnovana.

 

Neutemeljeno tuženici ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavaka 2. točka 6. ZPP-a smatrajući da im pobijano rješenje nije dostavljeno jer činjenica da su podnijeli pravovremenu žalbu protiv tog rješenja ukazuje na suprotno.

 

Jednako tako, neutemeljeno tuženici ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njegova je izreka razumljiva, ne proturječi samo sebi ni svojim razlozima, rješenje ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena ni bitna povreda iz točke 12. stavka 2. članka 354. ZPP-a jer sud pobijanim rješenjem nije prekoračio tužbeni zahtjev budući da nije odlučio o nečem drugom, a ne o onome što je traženo, niti je dosudio više od onoga što je traženo. To stoga što okolnost da je sud prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražena posjedovna zaštita u odnosu na smetanje posjeda koristeći izraz "zasmetali", a izostavivši izraz "uznemirili", što ne znači prekoračenje tužbenog zahtjeva, već samo znači da je sud smatrao da smetanje posjeda nije počinjeno uznemiravanjem, već oduzimanjem. Međutim, i oduzimanje posjeda i uznemiravanje su oblici smetanja posjeda, pa zato takva konstrukcija i takvo postupanje suda ne predstavlja ovu bitnu povredu.

 

Žalitelji ne ukazuju na druge bitne povrede, a ispitujući pobijano rješenje i postupak koji je prethodio njegovu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. u svezi s člankom 381. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet je postupka zahtjev tužitelja za pružanje posjedovne zaštite u odnosu na nekretninu oznake čest. zem. 839/8 Z.U. 12322 k.o. S. zbog smetanja posjeda od 6. lipnja 2016.

 

Između stranka tijekom postupka nije bilo sporno da su tuženici 6. lipnja 2016. zasmetali tužitelja u posljednjem mirnom posjedu poslovnog prostora u S. anagrafske oznake …, smještenog u prizemlju u istočnom pročelju zgrade oznake čest. zem. 839/8 Z.U. 12322 k.o. S. i to na način što je drugotuženik angažirao i na ulazna vrata tog prostora postavio djelatnike zaštitarske službe, a prvotuženik time što je samovlasno i bez odobrenja tužitelja postavio čelični katanac na ulaznim vratima navedenog poslovnog prostora, čime su onemogućili tužitelju pristup u taj prostor.

 

Nije sporno niti da je tužitelj koristeći samopomoć istog dana ponovno uspostavio svoj posjed na predmetnom poslovnom prostoru.

 

Na temelju ovih nespornih činjenica sud je prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 22. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15, dalje: ZVDSP) smatrajući da tužiteljima pripada posjedovna zaštita i u tom slučaju.

 

Neutemeljeno žalitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod ovakvog zaključivanja suda prvog stupnja.

 

Odredbom je članka 21. stavka 1. ZVDSP-a propisano koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda. U skladu s odredbom članka 22. stavka 2. ZVDSP-a, tužbeni zahtjev upravljen prema zaštiti posjeda putem suda sastoji se od tri elementa: 1) od zahtjeva da se utvrdi čin smetanja posjeda, zatim 2) od zahtjeva da se tuženiku naredi uspostava ranijeg posjedovnog stanja i 3) od zahtjeva da se zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.

 

O navedenom zahtjevu, kako njegovu deklaratornom dijelu (utvrđenju čina smetanja), tako i onom kondemnatornom (uspostavljanju ranijeg posjedovnog stanja i zabrani takvog smetanja ubuduće) odlučuje se izrekom (dispozitivom) konačnog rješenja o zatraženoj posjedovnoj zaštiti. Valja pritom naglasiti da samo utvrđenje tužiteljeva posjeda i čina smetanja tog posjeda nema obilježje samostalnog deklaratornog elementa izreke rješenja o smetanju posjeda, već je sastavni dio kondemnatornog dijela.

 

To znači da deklaratorni element izreke o smetanju posjeda ne može imati samostalni karakter, pa u okolnostima kada nije moguće prihvatiti kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za pružanje posjedovne zaštite, kako onog dijela koji se odnosi na uspostavu ranijeg posjedovnog stanja, tako i onog dijela koji se odnosi na zabranu takvog ili sličnog smetanja ubuduće, zahtjev tužitelja za pružanje posjedovne zaštite treba odbiti kao neosnovan.

 

Međutim, u smislu kontinuitetne posjedovne zaštite od smetanja kako je postavljena u odredbama članaka 19. do 27. ZVDSP-a, u okolnostima kada nije moguće prihvatiti kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na uspostavu ranijeg posjedovnog stanja (što je upravo ovdje slučaj s obzirom na nespornu činjenicu da su tuženici već istog dana uspostavili ranije posjedovno stanje), ali je moguće prihvatiti kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za pružanje posjedovne zaštite u dijelu koji se odnosi na zabranu takvog ili sličnog smetanja ubuduće, nema zapreke udovoljiti tužbenom zahtjevu u deklaratornom dijelu (utvrđenje čina smetanja) i u dijelu koji se odnosi na zabranu takvog ili sličnog smetanja ubuduće.

 

To znači da u situaciji kada su tuženici sami uspostavili prijašnje posjedovno stanje sud neće odbiti tužbeni zahtjev za pružanje posjedovne zašite, već će pružiti posjedovnu zaštitu, a ona će se u tom slučaju sastojati od utvrđenja čina smetanja posjeda te zabrane takvog ili sličnog smetanja. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama VS RH broj Rev-1769/14 od 5. lipnja 2018., Gzz-32/94 od 21. rujna 1994. i Rev-1797/16 od 14. ožujka 2017.

 

U odnosu na okolnost da je Ustavni sud RH u odluci U-III-793/09 od 17. svibnja 2012. izrazio stajalište da razlozi za pružanje posjedovne zaštite prestaju ako je posjed vraćen prije presuđenja, za odgovoriti je da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Rev-1769/14 od 5. lipnja 2018. imao na umu to rješenje, ali je odstupio od tog stajališta dajući razloge odstupanja s kojim je razlozima ova odluka podudarna.

 

Zato nisu upravu tuženici kada osporavaju pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

 

Pravilna je odluka o parničnom trošku jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 3. ZPP-a, kao i zbog toga što je parnični trošak pravilno obračunat.

 

Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjsko rješenje pobija, kao ni oni na koji žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je tuženika valjalo odbiti i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsko rješenje temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

 

Odlučujući temeljem odredbe članka 166. stavka 1. ZPP-a o zahtjevu tužitelja za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu, žalbeni sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, radi čega je takav zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

             

Split, 25. srpnja 2019.