Broj: Gž Ovr-1111/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja  E. C. C. d.o.o., Z., OIB:..., zastupanog po punomoćnicma iz O. d. H. i p. d.o.o., Z.,  protiv ovršenica 1. K. B. iz V. G., OIB:... i 2. L. L. iz V. G., OIB:..., obje zastupane po punomoćnicima iz Z. o. u. M. Š. L. i S. T. iz Z., radi ovrhe na novčanim sredstvima, odlučujući o žalbi ovršenica izjavljenoj protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj Ovr-215/2018-6 od 5. rujna 2018., 22. ožujka 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

1. Odbija se žalba ovršenica i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj Ovr-215/2018-6 od 5. rujna 2018..

 

2. Odbija se zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda, na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika I. M. broj Ovrv-665/17 od 2. ožujka 2017., određena je ovrha na novčanim sredstvima ovršenica kao zakonskih nasljednica pok. Đ. V., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 11.359,03 kn sa pripadajućim zateznim kamatama te u iznosu od 806,99 kn i troška u iznosu od 3.045,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i troškova ovog postupka. Trošak ovrhovoditelja odmjeren je u iznosu od 1.962,50 kn.

 

 

           Protiv navedenog rješenja žalbu su izjavile ovršenice, pozivajući se na žalbene razloge iz odredbe čl. 50. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, dalje: OZ). U žalbi ističu da  nisu zaprimile rješenje o ovrsi javnog bilježnika sa potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti, koje je dostavljeno Financijskoj agenciji nakon smrti njihove majke pok. Đ. V., pa kako nisu bile sudionice postupka pred javnim bilježnikom to da nisu zatražile prekid postupka, a slijedom čega da se isti jedino mogao nastaviti te rješenje o ovrsi postati pravomoćno i ovršno. Nadalje, prvoovršenica K. B. ( u žalbi pogrešno označena kao drugoovršenica) ističe da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu solidarno prema ovršenicama, jer da je ona naslijedila imovinu manje vrijednosti od drugoovršenice L. L. (u žalbi pogrešno označena kao prvoovršenica) te je rješenjem o nasljeđivanju drugoovršenica L. L. preuzela obvezu podmirenja svih dugova ostaviteljice.

 

             Ovrhovoditelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane te predlaže odbacivanje, podredno odbijanje žalbe. Potražuje naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

            Pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 50. st. 5. OZ-a  na bitne procesne povrede propisane odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, utvrđeno je da u donošenju pobijanog rješenja nije počinjena niti jedna od tih procesnih povreda.

 

Također, pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 50. st. 5. OZ-a na žalbene razloge iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 1., 3. i 5. OZ-a, kao i na žalbeni razlog iz st. 1. toč. 6. istoga članka u svezi sa čl. 4. st. 4. i 5. OZ-a, nije utvrđeno da bi donošenjem pobijanog rješenja bio ostvaren koji od tih žalbenih razloga.

 

To iz razloga jer rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika I. M., posl. broj Ovrv-665/17 od 2. ožujka 2017., a na temelju kojeg je određena ovrha, predstavlja valjanu ovršnu ispravu u smislu odredbe članka 23. toč. 5. OZ-a, koja prema stanju u spisu nije ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, odnosno nije na drugi način izgubila svoju djelotvornost, niti je utvrđeno da je bez učinka, a za tražbinu o kojoj je odlučeno tim rješenjem  kao ovršnom ispravom nije propisan poseban rok u kojem bi se po zakonu mogla tražiti ovrha.

 

Također, rješenje o ovrsi javnog bilježnika sadrži potvrdu ovršnosti sa danom 23. ožujka 2017. izdanu od strane javnog bilježnika 7. travnja 2017. u skladu s odredbom čl. 36. st. 5. OZ-a, slijedom čega nije osnovan žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1.toč. 2. OZ-a na koji se sadržajem žalbe pozivaju ovršenice. Pri tome, u odnosu na žalbene navode vezano za prekid postupka pred javnim bilježnikom i ovršnost rješenja o ovrsi na temelju kojeg je određena ovrha, valja odgovoriti da je pok. Đ. V. preminula nakon pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pa nije bilo razloga za prekid postupka, niti je činjenica njezine smrti od utjecaja na ovršnost tog rješenja.

 

Neosnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, budući da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odredio ovrhu protiv obje ovršenice.

 

Prema odredbi čl. 139. st. 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, dalje: ZN), nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove. Sukladno st. 3. istoga članka, nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika. Prema st. 4. istoga članka, kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva.

 

Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, ovršenice kao nesporno nasljednice pok. Đ. V. odgovaraju solidarno za njezine dugove do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine sud pazi samo na prigovor nasljednika.

 

U konkretnom slučaju ovršenice su nesporno nasljednice pok. Đ. V., dužnice iz ovršne isprave, pa kao takve sukladno odredbi čl. 139. st. 4. ZN-a solidarno odgovaraju za predmetni dug do visine vrijednosti naslijeđene imovine svake od ovršenica, međutim prvoovršenica u žalbi u smislu odredbe čl. 139. st. 3. ZN-a niti ne prigovara da bi vrijednost imovine koju je ona naslijedila bila manja od  predmetne tražbine, već samo tvrdi da je naslijedila imovinu manje vrijednosti od drugoovršenice.  Stoga, u  smislu odredbe čl. 43. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) svaka od ovršenica odgovara ovrhovoditelju za cijelu obvezu i ovrhovoditelj može zahtijevati njezino ispunjenje od obje ovršenice, sve dok ne bude potpuno ispunjena, s time da kad jedna od ovršenica ispuni obvezu ona prestaje i obje se ovršenice oslobađaju.

 

Pri tome, okolnost da je drugoovršenica L. L. naslijedila imovinu veće vrijednosti i preuzela obvezu podmirenja dugova ostaviteljice, nije od utjecaja na pravo ovrhovoditelja da zahtjeva namirenje svoje tražbine solidarno od obje ovršenice, već je ta činjenica relevantna samo za razrješenje odnosa između samih ovršenica, a ne za odgovornost prema ovrhovoditelju kao trećoj osobi.

 

Slijedom navedenog, valjalo je pozivom na odredbu čl. 380. toč. 2. ZPP-a u svezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a odbiti žalbu ovršenica kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje, kao u točci 1. izreke.

 

Zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova odgovora na žalbu pozivom na odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a ukazuje se neosnovanim, s obzirom da se ne radi o troškovima koji su bili potrebni za vođenje postupka, slijedom čega je odlučeno kao u točci 2. izreke.

 

U Rijeci 22. ožujka 2019.