Broj: Gž-1167/17-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak-Premec kao predsjednice vijeća te Dubravke Bosilj kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nade Krnjak kao članice vijeća, na prijedlog više sudske savjetnice Ruth Kanešić, u pravnoj stvari prvotužiteljice B. S., OIB: …, iz D., zastupane po punomoćniku T. K.₁, odvjetniku iz V. i drugotužitelja M. B., OIB: …, iz S., zastupan po punomoćniku G. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženice K. K., OIB: …, iz Č., zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. P., T. K.2, N. K. i M. V. iz Č., radi opoziva oporuke, povodom žalbi tužitelja podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 23. ožujka 2017. broj 48 P-3582/2014-63, dana 27. ožujka 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužitelja kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 48 P-3582/2014-63 od 23. ožujka 2017.

 

Obrazloženje

             

              Pobijanom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice B. S. kojim se tražilo utvrđenje da je pismena oporuka od 29. lipnja 1983. oporučiteljice K. B. rođene 30. travnja 1924., umrle 22. ožujka 1997. opozvana i pravno nevaljana i da ne proizvodi nikakav pravni učinak te da joj je tuženica dužna naknaditi troškove parničnog postupka. Toč. II. izreke iste presude odbijen je identičan zahtjev tužitelja M. B. za opozivom oporuke pok. K. B. od 29. lipnja 1983. te zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka. U toč. III. izreke naloženo je tužiteljima naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 13.125,00 kn u roku od 15 dana.

 

              Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tužiteljica B. S. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev i tuženici naloži naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka, a podredno da ukine presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

 

              Tužitelj M. B. isto tako pravovremeno podnesenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a tuženici naloži naknaditi mu troškove parničnog postupka i troškove žalbe odnosno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.             

             

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalbe tužitelja su neosnovane.

 

              Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je oporuka pok. K. B. od 29. lipnja 1983. opozvana i pravno nevaljana time što je ostaviteljica sačinila kasnije oporuku od 27. veljače 1997. (koju stranke smatraju nevaljalom) te oporuku od 6. ožujka 1997. (pravomoćno proglašena nevaljalom presudom Općinskog suda u Prelogu broj P-54/01-40 od 2. rujna 2003.).

 

              Ocjenu pravne neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je na temelju nespornih i tijekom dokaznog postupka utvrđenih činjenica utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je oporuka pok. K. B. od 6. ožujka 1997. utvrđena pravno nevaljalom u postupku Općinskog suda u Prelogu broj P-54/01 iz razloga što ostaviteljica nije bila sposobna za rasuđivanje u trenutku kad je sačinjena ta oporuka,

- da su tužitelji u činjeničnim navodima tužbe istaknuli da oporuku pok. K. B. od 27. veljače 1997. smatraju nevaljalom jer je zahvaćena istim razlozima iz kojih je utvrđena nevaljalost oporuke od 6. ožujka 1997.,

- da su tužitelji rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj O-6872/07-112 od 25. travnja 2012. upućeni na pokretanje parničnog postupka radi utvrđenja neistinitosti i nevaljalosti oporuke od 29. lipnja 1983. jer smatraju da je ostaviteljica bila prisiljena na sastavljanje te oporuke,

- da je prema mišljenju vještaka dr. G. M. pok. K. B. bila sposobna za rasuđivanje  na dan sačinjavanja oporuke od 6. ožujka 1997. pa smatra da je mogla shvatiti svoju volju za opozivom oporuke od 1983.,

iz čega zaključuje da uzimajući u obzir da je za opoziv oporuke potrebna ista sposobnost kao i za njezino sastavljanje, a u vrijeme sačinjenja oporuka od 27. veljače 1997. i 6. ožujka 1997. nije bila sposobna za njihovo sastavljanje, nije bila sposobna ni manifestirati svoju volju kojom bi oporuku iz 1983. opozvala, a mišljenje vještaka nije prihvaćeno jer je kontradiktorno već ranije utvrđenom u pravomoćno dovršenom postupku P-54/01 te nalazu i mišljenju vještaka dr. B. J. iz tog postupka pa su tužbeni zahtjevi tužitelja odbijeni kao neosnovani.

 

              Tužiteljica B. S. u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP) u vezi čl. 12. istog Zakona navodeći da je zauzeto pogrešno stajalište da iz presude Općinskog suda u Prelogu proizlazi „pravomoćno utvrđena činjenica“ da je ostaviteljica bila nesposobna za rasuđivanje te nije prihvaćeno mišljenje vještaka dr. G. M. pa se time odluka temelji na pravnom institutu koji u zakonu ne postoji. Nadalje, ističe apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a tvrdeći da presuda nema razloge, a ukazuje na nejasne razloge određivanja medicinskog vještačenja na okolnost sposobnosti ostaviteljice za rasuđivanje u vrijeme sastava oporuke imajući u vidu zaključak suda o učinku pravomoćne presude Općinskog suda u Prelogu. U bitnome tužiteljica još ističe da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer je sud uspoređivao vještačenja dr. G. M. s vještačenjem dr. B. J., a ona su provedena na različite okolnosti.

 

              U žalbi tužitelj M. B. navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 65. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 - dalje: ZN) tumačeći da sastavljanjem oporuke od 6. ožujka 1997., a čiji je sadržaj suprotan oporuci od 29. lipnja 1983., ostaviteljica opozvala odredbe oporuke od 1983. te da činjenica proglašenja oporuke od 6. ožujka 1997. nevaljanom nema utjecaj na to da su odredbe ranije oporuke prestale vrijediti. Iznosi svoje stajalište da je i prema vještačenju dr. G. M., ali i vještačenju dr. B. J. ostaviteljica bila u dovoljnoj mjeri sposobna za rasuđivanje i sposobna shvatiti opoziv oporuke iz 1983. sastavljanjem nove 6. ožujka 1997. te da je taj opoziv bila njezina volja. Posebno naglašava da je predmet postupka valjanost oporuke ostaviteljice iz 1983. pa smatra da nije u tom postupku bilo potrebno raspravljati o nevaljalosti oporuke od 6. ožujka 1997., a naglašava da sastavljanje dvije oporuke 1997. u kratkom vremenu ukazuje na to da je ostaviteljica imala volju promijeniti predmetnu oporuku iz 1983. Osim toga tužitelj M. B. još prigovara i odluci o troškovima ističući da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 37. st. 2. ZPP-a, a smatra da je pogrešno dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutih žalbenih razloga, ali i u pravcu žalbenih razloga na koje sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud je ocijenio da nisu ostvarene te povrede, a prvostupanjski sud svoj zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim i neproturječnim razlozima zbog čega je obrazloženje pobijane presude jasno i razumljivo.

 

              Razmatranjem sadržaja spisa razvidno je da su tužitelji rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj O-6872/07-112 od 25. travnja 2012. upućeni na pokretanje parnice protiv tuženice (i njenog pravnog prednika koji je tijekom postupka umro), a obzirom da su osporili valjanost predmetne oporuke ostaviteljice pok. K. B. od 29. lipnja 1983. tvrdeći da je ista oporuku napravila pod prisilom. U činjeničnom supstratu tužbe tužiteljica B. S. navodi da predmetna oporuka nema potrebnu formu jer smatra da svjedoci nisu potpisali oporuku, ali iznosi i da predmetna oporuka ne izražava posljednju volju ostaviteljice ističući da ostaviteljica prema nalazu i mišljenju vještaka mr. sc. I. P. te dr. B. J. u vrijeme sastavljanja oporuka od 27. veljače 1997. i 6. ožujka 1997. nije bila potpuno nesposobna za rasuđivanje zaključivši da je time manifestirala volju o pravnom nevaženju oporučnih raspolaganja rađenih prije toga. Tužitelj M. B. svoj tužbeni zahtjev za poništenjem predmetne oporuke temelji na stajalištu da je ostaviteljica sastavljanjem kasnijih oporuka izmijenila raspolaganje učinjeno predmetnom oporukom od 29. lipnja 1983. te da na to ne utječe ni činjenica da su kasnije oporuke nevaljane. Navedeno stajalište objašnjava time što je prema nalazu i mišljenju mr. sc. I. P. (a koje vještačenje je provedeno po nalogu tužiteljice B. S.) ostaviteljica u vrijeme sastavljanja kasnijih oporuka bila smanjeno ubrojiva, tumačeći da je stupanj ubrojivosti za valjanost oporuke nije isti kao stupanj ubrojivosti za manifestaciju volje da ranija oporuka ne ostane na snazi (opoziv oporuke).

 

              Dakle, tužitelji nisu pokrenuli parnicu iz razloga kojih su na nju upućeni, konkretno zbog poništenja oporuke sukladno čl. 27. st. 1. ZN-a već temelje svoj zahtjev na tvrdnji da postupanje ostaviteljice upućuje na iskazivanje volje za opozivom predmetne oporuke sukladno odredbi čl. 64. st. 1. ZN-a.

 

              Odredbom čl. 64. st. 1. ZN-a propisano je da oporučitelj može uvijek opozvati oporuku, u cjelini ili djelomično, očitovanjem danim u bilo kojem obliku u kojem se po zakonu može napraviti oporuka, dok je st. 3. istog članka određeno da se u ostalome glede valjanosti opoziva oporuke primjenjuju na odgovarajući način pravila o valjanosti oporuke.

 

              Slijedom navedenog, opoziv oporuke može se izvršiti i sastavljanjem nove oporuke koja je suprotnog sadržaja od ranije oporuke, ali je prema stajalištu ovoga suda to moguće samo ukoliko je kasnija oporuka valjana. Naime, sadržaj ranije oporuke se opoziva samo u onom dijelu u kojem je odredbom nove oporuke valjano raspolaganje iste imovine. To proizlazi i iz odredbe čl. 65. st. 1. ZN-a kojom je propisano da ako se kasnijom oporukom izričito ne opozove ranija oporuka, odredbe ranije oporuke ostaju na snazi ako i ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama kasnije.

 

              U konkretnom slučaju, nesporno je da su obje kasnije oporuke nevaljane i to oporuka od 27. veljače 1997. za koje su stranke suglasne da je nevaljala i oporuka od 6. ožujka 1997. koja je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Prelogu broj P-54/01-40 od 2. rujna 2003. proglašena nevaljalom.

 

              Treba napomenuti da je oporuka od 6. ožujka 1997. proglašena nevaljalom temeljem provedenog vještačenja kojim je utvrđeno da ostaviteljica prema mišljenu sudskog vještaka dr. B. J. u vrijeme sastavljanja oporuke nije bila sposobna za normalno rasuđivanje.

 

Imajući u vidu razlog nevaljalosti oporuke ostaviteljice od 6. ožujka 1997., kontradiktorno bi bilo da upravo ta radnja sastavljanja oporuke ne proizvodi pravne učinke u pogledu valjanosti oporuke, a ujedno proizvodi pravne učinke u pogledu valjanosti opoziva ranije oporuke.

 

              Nadalje, stranke su suglasne da oporuka od 27. veljače 1997. nije valjana jer je proizašla iz istih okolnosti koje su dovele do utvrđenja nevaljalosti oporuke od 6. ožujka 1997., a na to upućuje i nalaz i mišljenje vještaka mr. sc. I. P. (list 18-21 spisa) koji je ponašanje ostaviteljice u vidu izvršenja brojenih pravnih radnji (sastavljanje oporuka, ugovora o darovanju, opoziv i davanje punomoći) u vremenu hospitalizacije prije smrti (od 27. veljače 1997. do 22. ožujka 1997.) protumačio kroz njezinu podložnost sugestijama. Slijedom navedenog, ukoliko su oporuke nastale 1997. nastale zbog podložnosti ostaviteljice sugestijama okoline, tada je i eventualna volja ostaviteljice za opozivom oporuke od 1983. sastavljanjem oporuka 1997., upravo volja nastala sugestijom okoline.

 

              Slijedom svega navedenog, ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da ostaviteljica nije opozvala predmetnu oporuku od 29. lipnja 1983. sastavljanjem kasnijih (nevaljalih) oporuka.

 

              Osnovan je žalbeni navod tužiteljice B. S. da je nejasan razlog određivanja medicinskog vještačenja, jer provedeno vještačenje u ovom postupku od strane vještaka dr. G. M. nije bilo potrebno provesti iz ranije navedenih razloga, međutim, isto nije utjecalo na zakonitost i pravilnost odluke. U odnosu na samo vještačenje dr. G. M. treba napomenuti da je isto dano bez obrazloženja te bez osvrta na okolnosti koje su ranije opisali vještaci dr. B. J. i  mr. sc. I. P. u svojim nalazima i mišljenju.

              U odnosu na odluku o troškovima postupka, neosnovani su prigovori tužitelja M. B. jer je prvostupanjski sud priznao troškove tuženici sukladno vrijednosti predmeta spora uzimajući u obzir koje su radnje tuženika izvršene prije spajanja postupka, radnje u postupku P-4075/12 te radnje poduzete nakon spajanja postupka. Osnovano je dosuđen i trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je stranka zahtjev za naknadu troškova sukladno čl. 164. st. 3. ZPP-a dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja.

 

              Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbe tužitelja odbiti kao neosnovane i temeljem čl. 368. st. 1. u vezi čl. 375. st. 5. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu.             

 

U Varaždinu 27. ožujka 2019.