Broj: Gž-183/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković, kao predsjednice vijeća, Verice Perić Aračić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Josite Begović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika S. Č. sina N. iz P., OIB:…, zastupan po punomoćnici B. S. –R., odvjetnici u D., protiv tuženica–protutužiteljica: 1. I. K. rođ. M. pok. A. iz D., OIB:…, i 2. A. M. pok. A. iz D., OIB:…, obje zastupa punomoćnik N. K. I., odvjetnik u Odvjetničkom društvu d.o.o. u D., po tužbi radi utvrđenja i izdavanja tabularne isprave i protutužbi radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj P-1020/2010 od 24. prosinca 2015., 17. travnja 2019. 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba tužitelja-protutuženika se odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženice-protutužiteljice pod 1. I. K. rođ. M. djelomično uvažuje, a djelomično odbija kao neosnovana, te se u pobijanom dijelu (točka I., III., IV. i V. izreke) presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-1020/2010 od 24. prosinca 2015.:

 

              a) potvrđuje:

              - u dijelu pod točkom I. izreke kojim se utvrđuje da tužitelju S. Č. pok. N. uz tuženicu I. K., a kao sinu pok. ostaviteljice G. M. kao oporučne nasljednice pok. J. P., pripada njena ostavina i to za 1/4 dijela čest. zgr. … i čest. zem. … z. ul. … k.o. D., pa je tuženica I. K. dužna trpjeti tužiteljevu uknjižbu ¼ dijela prava vlasništva navedenih nekretnina, uz brisanje 1/4 dijela uknjiženih na tuženicu;

              - u točki III. izreke;

              - u točki V. izreke;

 

              b) preinačuje:

- u preostalom dijelu točke I. izreke tako da se zahtjev u dijelu za ¼ (povrh dosuđene ¼) prava vlasništva čest. zgr. … i čest. zem. … z. ul. … k.o. Dubrovnik odbija kao neosnovana;

              - u točki IV. izreke u odluci o parničnim troškovima tako da sada glasi:

              "Svaka stranka snosi svoje troškove postupka"

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Dubrovniku broj P-1020/2010 od 24. prosinca 2015. suđeno je:

 

"I. Utvrđuje se da tužitelju S. Č. pok. N. uz tuženicu I. K., a kao sinu pok. ostaviteljice G. M. kao oporučne nasljednice pok. J. P., a kao nasljedniku prvog nasljednog reda iza smrti pok. G. M., pripada njena ostavina i to za jednu polovinu dijela čest. zgr. … i čest. zem. …, …, z.u. … k.o. D., pa je tuženica I. K., a kao nasljednica pok. A. M. i pok. Z. M. ud. A., dužna trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja za jednu polovinu dijela gore označenih nekretnina, uz prethodno brisanje svojih uknjiženih prava za jednu polovinu dijela u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku, i to na temelju ove presude.

 

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja S. Č. u kome je tražio utvrđenje pripadanja jedne polovine ostavine G. M. kao oporučne nasljednice pok. J. P., a kao nasljedniku prvog nasljednog reda iza smrti pok. G. M., a u odnosu na  tuženicu A. M., kao i u djelu da je ona dužna trpjeti njegovu uknjižbu uz prethodno brisanje jedne četvrtine dijela uknjiženog na njeno ime u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku, kao neosnovan.

 

III. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev protutužiteljice I. K. koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužena – protutužiteljica ad.1 dosjelošću stekla cjelinu prava vlasništva čest. zgr. …, čest. zem. … k.o. D.." 

 

IV. Nalaže se tuženici - protutužiteljici I. K. da na ime troškova parničnog postupka isplati tužitelju S. Č. novčani iznos od 22.187,50 kuna u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tužitelju S. Č. da tuženici A. M. isplati na ime troškova parničnog postupka novčani iznos od 18.962,48 kuna u roku od 15 dana."

 

Protiv točke I., III. i IV. izreke žalbu je izjavila tuženica-protutužiteljica pod 1. I. K. ne navodeći zakonski razlog pobijana, a iz sadržaja žalbe proizlazi da je pobija iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i odbije zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Protiv odluke o troškovima postupka sadržanom u točki IV. izreke žalbu je izjavio tužitelj-protutuženik zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom da se rješenje preinači i odbije zahtjev tuženice-protutužiteljice pod 1. I. K..

 

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalba tužitelja-protutužitelja je neosnovana, dok je žalba tuženice-protutužiteljice pod 1. I. K. djelomično osnovana. 

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je u ostavinskom postupku G. M. koja je umrla 23. ožujka 1996. njezinim nasljednikom za pokretnine proglašen sin A. M., a njegova supruga je podneskom od 14. listopada 2003. obavijestila sud o naknadno pronađenoj oporuci pok. G. M. koji prijepis oporuke je sud dostavio tužitelju 5. travnja 2004.;

- da je nakon smrti A. M. (7. prosinca 2001.) pravomoćnim rješenjem poslovni broj O-1067/01 od 12. veljače 2001. nasljednikom proglašena supruga Z., a navedenim rješenjem obuhvaćene su nekretnine iz ove parnice;

- da je u međuvremenu umrla i Z. M., a nju su rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj O-451/07 naslijedile kćeri – tuženice u ovom postupku;

- da je u ostavinskom postupku iza smrti pok. J. P. koja je umrla 6. travnja 1966. predmetne nekretnine naslijedila oporučno njezina nećakinja G. M. za koju je pravomoćnim rješenjem poslovni broj O-489/09 od 15. travnja 2010. na predmetnim nekretninama u cijelosti njezinim nasljednikom proglašena Z. M. (majka tuženice i supruga pok. A. M.), a u kojem postupku je podneskom od 11. veljače 2003. svoje sudjelovanje prijavio i tužitelj-protutuženik;

- da je uz dopis ostavinskog suda od 11. studenog 2003. u ostavini iza G. M. tužtelju dostavljen 5. travnja 2004. prijepis naknadno pronađene oporuke (koji je u spis dostavila 14. listopada 2003. Z. M.), a temeljem članka 235. ZN-a;

- da je tužitelj sin pok. G. M. rođ. P.;

- da je tuženica-protutužiteljica pod 1. I. K. rođ. M., a nakon što je ugovorom o darovanju tuženica-protutužiteljica pod 2. A. M. istoj darovala svoj suvlasnički dio uknjižena kao isključiva vlasnica predmetnih nekretnina.

 

U ovoj parnici o nasljedstvu između ostalog je sporno da li je nastupila zastara tužiteljeva prava da traži ostavinu te da li je tuženica-protutužiteljica savjesni držatelj (posjednik) stvari ostavine koje su predmet tužbenog zahtjeva.

 

Člankom 144. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj: 52/71, 47/78 – u daljnjem tekstu: ZN) a koji zakon se treba primijeniti sukladno odredbi članka 253. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj: 48/03) u vezi s člankom 128. jer zahtjev potječe iz ostavine G. M. koja je umrla 1996. propisano je da pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja prema poštenom posjedniku koji također tvrdi da na nju imao pravo kao nasljednik zastarijeva za godinu dana od kad je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika ostavine, a najkasnije za 10 godina računajući za zakonskog nasljednika iza smrti ostavitelja, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke. Prema nepoštenom posjedniku ovo pravo zastarijeva za 20 godina (stavak 2.) Pitanje zastare je na isti način regulirano i odredbom članka 138. ZN ("Narodne novine", broj: 48/03).

 

Tuženica-protutužiteljica pod 1. I. K. smatra da je tužitelj izgubio pravo na nasljedničku tužbu jer uzevši u obzir dobru vjeru Z. M., smatra da je subjektivni rok prekoračen za 5 godina, a objektivni za 4 godine, obzirom da je tužitelj za činjenicu smrti G. M. te rješenje o nasljeđivanju saznao 5 travnja 2004., a tužba je podnesena 3. kolovoza 2010.

 

Prvostupanjski sud smatra da je početak subjektivnog roka od godinu dana za tužitelja počeo teći tek pravomoćnim okončanjem ostavinskog postupka iza J. P. (15. travnja 2010.) jer je tužitelj tek tada saznao za svoje pravo i držatelja ostavine.

 

Međutim, kada se podneskom od 11. veljače 2003. tužitelj prijavio u ostavinu iza pok. J. P. (O-489/09) u kojem postupku se raspravljalo da li će G. M. kao oporučna nasljednica dijela nekretnina koja su predmet ove parnice odnosno njezini pravni slijednici naslijediti J. P., isti je, dakle, u subjektivnom roku od godine od saznanja za svoje pravo i za držaoca ostavine tim podneskom zahtijevao ostavinu. A primitkom prijepisa oporuke pok. G. M. 5. travnja 2004. saznao je i za naknadno pronađenu oporuku i za mogućnost da svoja prava može  ostvarivati u parnici temeljem odredbe članka 235. ZN.

 

U navedenom predmetu je nakon što je prvostupanjski sud rješenjem od 19. srpnja 2007. tužitelja proglasio nasljednikom za ½ predmetnih nekretnina, koji dio je drugostupanjskim rješenjem od 10. lipnja 2009. ukinut, da bi ponovnim drugostupanjskim rješenjem od 15. travnja 2010. tužitelj bio upućen da svoje pravo može ostvarivati u parnici, pa je tek tada ponovno počeo teći subjektivni rok za nasljedničku tužbu. Kako je tužba podnesena 2. lipnja 2010. tužitelju nije nastupila zastara prava zahtijevati ostavinu, a suprotno stajalištu žaliteljice tuženice pod 1. I. K. rođ. M., jer se rokovi zastare iz članka 144. odnose samo na nasljednopravne zahtjeve nakon pravomoćnosti dovršenja ostavinskog postupka jer prije pokretanja i za vrijeme trajanja  ostavinskog postupka ne teče rok zastarijevanja.

 

Primitkom oporuke sad pok. G. M. koja je proglašena na ročištu od 31. listopada 2003. tužitelj je saznao za sadržaj oporuke kao i da je isključen iz nasljedstva. Stoga iako je tužitelj zakonski nasljednik, zahtijevajući nasljedni dio koji mu pripada po zakonu, a obzirom da je nasljedstvo raspoređeno oporukom, njemu kao zakonskom nasljedniku analognom primjenom pripada pravo na nužni dio.

 

Razlozi iz oporuke pok. G. M. nisu dostatni razlozi da bi se netko isključio iz nasljeđivanja, a kako to navodi prvostupanjski sud. Žaliteljica nije dokazala da je tužitelj nedostojan za nasljeđivanje. Međutim, prvostupanjski sud gubi iz vida činjenicu da oporuku sad pok. G. M. kojom je tužitelj isključen iz nasljedstva nitko nije osporavao zbog čega je tužitelj podnošenjem zahtjeva za dodjelu svog zakonskog dijela postavio i zahtjev za nužni dio.

 

              U zahtjevu tužitelja sadržan je prije svega zahtjev za zakonskim nasljeđivanjem koji iznosi ½ obzirom da je za preostalu ½ nasljednik drugi sin G., pravni prednik tuženice A. M.. Međutim kako oporukom pok. G. M., tužitelju nije pripalo ništa, tužitelju kao zakonskom nasljednu treba dodijeliti njegov nužni dio u iznosu 1/4, a sve sukladno članku 31. ZN. Stoga je u ovom dijelu valjalo preinačiti prvostupanjsku odluku jer je prvostupanjski sud pogrešno na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio njegov zakonski dio od ½, pa je odlučeno kao pod b) izreke ove drugostupanjske odluke.

 

              Neosnovani su žalbeni navodi prema kojima tužitelj nije sin ostaviteljice G. M., jer je prvostupanjski sud pravilno temeljem provedenih dokaza izveo navedeni zaključak, pa se žaliteljica radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na razloge navedene u obrazloženju prvostupanjske presude.

 

Iako je tuženica I. K. osobno i putem svojih prednika u posjedu predmetnih nekretnina više od 19 godina ista nije mogla dosjelošću steći vlasništvo jer njezin posjed i posjed njezinih prednika nema potrebnu kvalitetu za stjecanje dosjelošću obzirom da je njezina majka Z. M. svakako postala nesavjesna od kad je pronašla oporuku pok. G. M. i predala je u ostavinski spis (2004. godine), a saznanje za tužitelja i sadržaj oporuke te prethodne sumnje u vezi sa srodstvom tužitelja podijelila je s tuženicom-protutužiteljicom I. K., a što proizlazi i iz njezinog iskaza.

 

Stoga je prema shvaćanju ovog suda pravilno prvostupanjski sud ocijenio da tuženica, a ni njezina prednica nisu bili savjesni držaoci (posjednici) ostavine  pa je pravilno prvostupanjski sud odbio protutužbeni zahtjev, pozivajući se pri tom na odredbu članka 159. stavke 1., 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14).

 

Odlučujući o troškovima parničnog postupka prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu koji se odnosi na tuženicu-protutužiteljicu I. K. rođ. M.. Naime, imajući u vidu uspjeh stranaka jer je tužitelj uspio samo za ¼ zahtijeva, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen, o troškovima u odnosu na ovu tuženicu trebalo je odlučiti temeljem odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, pa je u odnosu na ovu tuženicu valjalo preinačiti prvostupanjsku odluku zbog čega je odlučeno kao pod b) izreke ove drugostupanjske odluke.

 

Žalba tužitelja-protutuženika nije osnovana u dijelu koji se odnosi na parnične troškove (točka V. izreke) kojem se nalaže naknaditi tuženici A. M. parnične troškove. Prvostupanjski sud je pravilno, a temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP odlučio o parničnim troškovima koji su odmjereni u skladu s važećom odvjetničkom tarifom.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci, a temeljem odredbi iz članka 373.a. stavak 2. i članka 368. stavak 1. i 2. ZPP-a.

 

Dubrovnik, 17. travnja 2019.