Broj: Gž-917/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja O. b. d.d. S., …, zastupanog po punomoćniku B. T., odvjetniku u O., protiv tuženika Grada S., S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. J., odvjetniku iz S., radi utvrđivanja i namirenja duga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini broj P-452/2018-10 od 1. ožujka 2019., dana 21. svibnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Uvažava se žalba tužitelja, ukida presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini broj P-452/2018-10 od 1. ožujka 2019. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 35.753,90 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, na ime dospjele glavnice; 6.268,26 kn na ime dospjele redovne kamate te 14.190,67 kn na ime dospjele zatezne kamate (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku plati parnične troškove u iznosu od 4.100,00 kn.

 

Protiv presude pravovremeno se žali tužitelj, pobijajući istu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu.

 

Žalba tužitelja je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja (kao kreditora) spram tuženika (kao nasljednika pokojnog korisnika kredita) za isplatu iznosa od 35.753,90 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime dospjele glavnice; 6.268,26 kn na ime dospjele redovne kamate te 14.190,67 kn na ime dospjele zatezne kamate (točka I. izreke).

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi slijedeće:

 

-da je tužitelj pravni sljednik B. S. d.d., koja je, kao kreditor, sa pok. I. K. iz S., .., kao korisnikom kredita, te M. M. iz S., …, kao jamcem platcem, zaključila Ugovor o kreditu broj ….., temeljem kojega ugovora je pok. I. K. odobren kredit u iznosu od 10.968,14 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti;

 

-da je, prema izvatku iz poslovnih knjiga tužitelja, na dan 30. listopada 2018. dugovanje pok. I. K. po navedenom kreditu iznosilo ukupno 55.212,83 kn, a odnosilo se na glavnicu u iznosu od 34.753,90 kn, redovnu kamatu u iznosu od 6.268,26 kn i zateznu kamatu u iznosu od 14.190,67 kn,

 

-da je temeljem rješenja o nasljeđivanju iza smrti pok. I. K. donesenog od strane javnog bilježnika S. N. iz S. broj O-O-77/16 UPP/OS-Virovitica-23/16-30 od 1. prosinca 2017. utvrđeno da su nekretnine upisane u zk.ul.br. 623, K.O. P. S., kč.br. 4385 – kuća br. 3, jedna zgrada, dvor, oranica … sa ukupno 1967 m2, od čega kuća br. 3, jedna zgrada, dvor, … sa 613 m2, oranica … u ½ dijela prešle u vlasništvo tuženika.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev, pozivom na odredbe članka 6., članka 139. st. 3. i st. 6. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj: 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. i 14/19.; dalje: ZN).

 

Pri tom je sud prvog stupnja smatrao da je tužitelj, sukladno citiranim odredbama, trebao postaviti tužbeni zahtjev kojim bi se utvrdilo dugovanje po osnovi kredita ostavitelja te potom zahtijevati od suda da naloži tuženiku da dozvoli namirenje predmetnog potraživanja iz naslijeđene imovine, a što tužitelj nije napravio.

 

Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je postavio tužbeni zahtjev da mu tuženik isplati naprijed navedeni iznos, na što je tuženik stavio prigovor, pri čemu je sud prvog stupnja smatrao da sud svakako mora paziti, sukladno odredbi članka 139. st. 3. ZN-a, na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova, dok, sukladno odredbi članka 139. st. 6. ZN-a, u odnosu prema općini i gradu na koje je prešla ošasna ostavina, mora paziti da se ostvarenje tražbine može izvršiti samo iz stvari i prava koja su sastavni dio ostavine.

 

Ovakvo pravno stajalište suda prvog stupnja ne prihvaća ovaj drugostupanjski sud, a sve iz razloga kako će biti obrazloženo u nastavku.

 

Odredbom članka 139. st. 3. ZN-a propisano je da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika.

 

Stavkom 6. istog članka propisano je da predmet ovrhe radi ostvarenja ili osiguranja tražbina ostaviteljevih vjerovnika prema općini, odnosno gradu na koje je prešla ošasna imovina mogu biti samo stvari i prava koja su sastavni dio ostavine.

 

Međutim, navedeno ograničenje predmeta ovrhe je pravno irelevantno za ovaj parnični postupak, slijedom čega je sud prvog stupnja zauzeo pogrešan pravni pristup kada je odbio tužbeni zahtjev, smatrajući da je tužitelj trebao postaviti tužbeni zahtjev kojim bi se utvrdilo dugovanje po osnovi kredita ostavitelja te potom zahtijevati od suda da naloži tuženiku da dozvoli namirenje predmetnog potraživanja iz naslijeđene imovine.

 

Upravo suprotno stavu suda prvog stupnja, iz sadržaja naprijed citiranih zakonskih odredbi ne proizlazi da tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev na isplatu u parničnom postupku, već proizlazi ograničenje u ovršnom postupku prema kojemu predmet ovrhe na ime ostvarenja tražbine ostavitelja, u slučaju ošasne imovine, mogu biti samo stvari i prava koja su sastavni dio ostavine.

 

Stoga bi prigovor tuženika iz odredbe članka 139. st. 6. ZN-a, bio pravno relevantan tek u eventualnom ovršnom postupku, a ne u predmetnom parničnom postupku.

 

Slijedom navedenog, valjalo je, pozivom na odredbu članka 369. st. 1. ZPP-a, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratitit sudu prvog stupnja na ponovni postupak, u kojemu će isti, uvažavajući uputu iz ovog rješenja, donijeti novu, pravilnu i zakonitu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

U Splitu 21. svibnja 2019.