Broj: Gž-2087/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

             

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. C. pok. I. iz V., OIB:..., zastupanog po punomoćniku M. A., odvjetniku u V., protiv tuženika P. V. pok. A. iz V., OIB:..., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetnik u S., M. C. iz V., OIB:..., Đ. C., iz V., OIB:..., oboje kao sunasljednika I. C. pok. I. zastupanih po punomoćniku V. V., odvjetniku u V.,  B. R. iz V., G. M. iz V., OIB:..., A. P. iz Z., i N. P. sina I. iz Z., radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o žalbama tuženika M. C., Đ. C. i G. M. podnesenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pst-122/13 od 29. svibnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

1. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-122/13 od 29. svibnja 2017. u odnosu na tuženike M. C., Đ. C. i G. M. u dosuđujućem dijelu i u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

2. O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je utvrđeno da je tužitelj vlasnik nekretnina č. zem. 3391/1 i 3391/2 upisanih u zk. ul. 7410 k.o. V. u 425/864 dijela, u točki II. izreke je utvrđeno da je tužitelj suvlasnik u 425/864 dijela nekretnine č. zem. 3391/3 upisane u zk. ul. 7410 k.o. V. koji je na skici lica mjesta vještaka mjernika R. R. iz studenog 2015. označen slovima A-B-C-D-E-F-A, koja skica je sastavni dio presude. U točki III. izreke je ovlašten tužitelj temeljem presude izvršiti cijepanje č. zem. 3391/3 a potom temeljem presude upisati pravo vlasništva uz brisanje takvog prava s imena upisanih suvlasnika i to P. V., po nasljednicima B. R., G. M. i N. P., P. V., osobno i kao nasljednika P. V., B. R., G. M., A. P. i N. P., dok je za preostali dio suvlasništva od 248/864 tužbeni zahtjev odbijen. U točki IV. izreke je naloženo tuženicima nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.587,50 kn.

 

              Protiv presude su žalbu podnijeli tuženici M. C., Đ. C. i G. M..

 

Tuženici M. C. i Đ. C. presudu pobijaju zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

U žalbi navode da je sud pravilno utvrdio da je pok. V. C. rođena V. bila vlasnica prijepornih nekretnina pa da su njezini nasljednici, sinovi P. (tužitelj) i I. C. te kćer A. V. naslijedili svaki jednu trećinu nekretnina. Kako je sin V. I. C. preminuo, a njega su naslijedili tuženici M. i Đ. C. te mlt. M. M.,ističu da su nasljednici pok. I. C. suvlasnici svaki 1/9 dijela narečenih nekretnina, a tužitelj i A. V. svaki u po 3/9 dijela. Međutim, prema stanju zemljišne knjige da proizlazi da žalitelji uopće nisu pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari, jer da je njihov prednik, pok. I. C. u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik u svega 25/432 dijela, što da je znatno manje od jedne trećine koja mu stvarno pripada. Stoga da tužitelj nije imao razloga voditi postupak protiv njih,  jer da bi oni mogli biti pasivno legitimirani jedino u slučaju da je njihov prednik upisan u zemljišnim knjigama u većem dijelu od onog koji mu stvarno pripada, što da stvarno nije slučaj. Naglašavaju da je tužitelj u tužbi i tijekom postupka, sve do ročišta održanog 14. lipnja 2016. tvrdio da je on vlasnik prijepornih nekretnina u cijelosti, a nakon što su se oni usprotivili takvom tužbenom zahtjevu, tvrdeći da između nasljednika pok. V. C. nije postignut sporazum o diobi naslijeđene imovine, da je zahtjev izmijenjen na način da tužitelj traži suvlasništvo od 7/9 dijela istih nekretnina. Ističu da je na takav način očigledno tužitelj u osnovi povukao tužbu protiv njih, ali to nije formalno učinio jer pokušava izbjeći obvezu nadoknade parničnog troška.

 

Ističu da je sud prilikom obračuna suvlasničkog udjela tužitelja propustio cijeniti činjenicu da se pravomoćna presuda zbog ogluhe od 28. studenog 2014. odnosi i na tuženika mlt. M. M. koji je zakonski nasljednik I. C.. Budući da iza I. C. nije vođen ostavinski postupak, između njih da još postoji nasljednička zajednica. Pored toga, da se radi o maloljetniku kojemu je nadležni centar za socijalnu skrb trebao postaviti skrbnika koji će zastupati njegove interese u postupku. Nasljednici I. C. da su jedinstveni suparničari, zbog čega sud u odnosu na njih ne može donositi različite odluke pa tako da nije smio donijeti ni presudu zbog ogluhe u odnosu na jednog od njih. Osporavaju i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da nisu prouzročili nastanak parničnog troška, a osim toga da tužitelj nije uspio u sporu u cijelosti, već u manjem dijelu zahtjeva.

 

Predlažu u pobijanom dijelu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

Tuženica G. M. u žalbi navodi da je od početka postupka priznavala dogovor roditelja o tome da V. C. pripadnu čestice koje su predmetom ovog postupka. Smatra da zbog toga nije dužna ni plaćati troškove koji su nastali u postupku.

 

Žalbe su osnovane.

 

U donošenju pobijane presude je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je izreka presude nerazumljiva te postoji proturječnost u razlozima pa presudu nije moguće ispitati.

 

Naime, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama č. zem. 3391/1, 3391/2 i 3391/3 k.o. V.. Tužitelj je u tužbi postavio zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva na sve tri čestice uz obrazloženje da je između prednika stranaka izvršena dioba suvlasništva tako da su prijeporne nekretnine pripale u samovlasništvo majci tužitelja V. C., dok su njezinoj braći I. i A. (prednicima tuženika) pripale neke druge nekretnine. U postupku je utvrđeno da je brat tužitelja I. C. umro, da su njegovi nasljednici tuženici M. C., Đ. C. i mlt. M. M., da je nakon smrti V. C. njezinu ostavinu naslijedio suprug I. C., jer su se djeca odrekla u njegovu korist, dok je nakon smrti oca tužitelja imovina raspoređena na nasljednike, sinove I. i P. (tužitelj) te kćer A. V., na svakog u 1/3 dijela, pri čemu su prijeporne nekretnine bile također predmetnom nasljeđivanja. Kako su tuženici M. i Đ. C. osporili da bi između nasljednika pok. V. C. bila izvršena dioba na način da bi prijeporne nekretnine pripale tužitelju, tužitelj je tijekom postupka izmijenio svoj zahtjev na način da je postavio zahtjev radi utvrđenja da je suvlasnik čestica č. zem. 3391/1 i 3391/2 u 7/9  dijela te suvlasnik č. zem. 3391/3 u 7/9  dijela od 1122/1457 dijela cjeline, u naravi realnog dijela označenog u nalazu vještaka mjernika slovima.

 

Nadalje bi proizlazilo da je u odnosu na neke od tuženika tijekom postupka donesena presuda zbog ogluhe na način da je prihvaćen ranije postavljeni tužbeni zahtjev i to u odnosu na tuženike T. V., M. V., mlt. M. M. i A. V.. Sud prvog stupnja utvrđuje da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici prijepora upisani tužitelj i tuženici, da je V. C., majka tužitelja 6. prosinca 1941. dala pisanu izjavu o tome da je namirena za svoj nasljedni dio iza oca P. V. i brata G. V. na način da su joj braća I. i A. V. prepustili vlasništvo prijepornih nekretnina.

 

Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da su prijeporne nekretnine bile vlasništvo P. V., da su njega naslijedili sinovi G., I. i A. te kći V., da je razvrgnućem suvlasničke zajednice 1941. V. V. (majka tužitelja) stekla prijeporne nekretnine u cijelosti te da je sporazum o diobi realiziran. Međutim, imajući u vidu činjenicu da su V. C. naslijedili tužitelj, sin I. C. i kćer A. V., svaki u 1/3 dijela, da je u odnosu na A. V. donesena presuda zbog ogluhe, zaključuje da je tužitelj na taj način stekao dvije trećine ostavine roditelja, čemu pridodaje 1/9 dijela mlt. M. M. u odnosu na kojeg je također donesena presuda zbog ogluhe pa zaključuje da tužitelju pripada suvlasništvo u 7/9 dijela prijepornih nekretnina. Kako je presudom zbog ogluhe tužbeni zahtjev prihvaćen u odnosu na ukupno 98/576 suvlasničkih dijelova te kako je tužitelj već upisan kao suvlasnik u 50/432 dijela zaključuje da je tužitelj već suvlasnik u 247/864 dijela  pa taj suvlasnički udio odbija od zatraženih 7/9 dijela, što da čini razliku od 425/864 dijela.

 

Kako je već uvodno navedeno, izreka presude je nerazumljiva, prvenstveno iz razloga što je utvrđeno da je tužitelj suvlasnik čestica 3391/1 i 3391/2 u 425/864 dijela u odnosu na tuženike koji su u uvodu navedeni, u točki II. izreke je istovremeno utvrđeno da je tužitelj suvlasnik u 425/864 dijela nekretnine č. zem. 3391/3 te vlasnik realnog dijela označenog slovima A-B-C-D-E-F-A u nalazu vještaka mjernika R. R., a tužitelj je ovlašten temeljem presude izvršiti cijepanje ove potonje nekretnine i upisati se kao suvlasnik na suvlasničkim dijelovima P. V. po zakonskim nasljednicima, P. V., B. R., G. M., A. P. i N. P..

 

Dakle, osobe u odnosu na koje se traži brisanje suvlasništva nisu istovjetne osobama koje su navedene u uvodu presude, konkretno u izreci se ne navode tuženici M. C. i Đ. C. pa je nejasan njihov status, s obzirom na činjenicu da bi se u odnosu na sve tuženike koji su navedeni u uvodu trebala odnositi presuda u točkama I. i II. izreke, dok se presuda u točki III. izreke ne bi odnosila na narečene tuženike, žalitelje. U odnosu na njih nije povučena tužba, niti je na neki drugi način odlučeno o zahtjevu što čini presudu nerazumljivom.

 

Pored toga valja istaći da je proturječna i izreka pobijane presude u točki II. jer tužitelj istovremeno traži i suvlasništvo i vlasništvo na realnom dijelu. Naime, prema odredbi čl. 37. st. 4. ZV-a svaki suvlasnik je vlasnik onog idealnog dijela stvari koji odgovora njegovu suvlasničkom dijelu pa glede njega ima sve ovlasti kakve pripadaju vlasniku, dok prema odredbi čl. 38. ZV-a svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva. S druge strane, vlasnik točno označenog realnog dijela ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakog drugog od toga isključi (čl. 30. st. 1. ZV-a), koja ovlaštenja nema kao suvlasnik, zbog čega u takvom zahtjevu tužitelja postoji narečeno proturječje, jer se zahtjevi međusobno isključuju.

 

Iako je prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da je majka tužitelja V. C. ugovorom o diobi sa svojim sunasljednicima stekla isključivo vlasništvo prijepornih nekretnina, proizlazilo bi da između nasljednika pok. V. C. takav sporazum nije sklopljen, što znači da bi tužitelju, nasljednicima pok. brata tužitelja I. C. te sestri tužitelja A. V. pripadala ostavina njihovih roditelja svakom u 1/3 dijela. S obzirom na činjenicu da je ostavinski postupak iza roditelja tužitelja proveden te da su nasljednici upisani u zemljišnim knjigama kao suvlasnici, svaki od njih je mogao samostalno raspolagati svojim suvlasničkim udjelom pa je tako i sestra tužitelja bila ovlaštena priznati njegov zahtjev, odnosno u odnosu na nju je mogla biti donesena presuda zbog ogluhe. Međutim, iz izjava žalitelja bi proizlazilo da iza pok. I. C., brata tužitelja, nije proveden ostavinski postupak pa ukoliko su te tvrdnje točne (a nitko ih u postupku nije osporio niti su priložene isprave kojima bi se dokazalo suprotno), tada su njegovi nasljednici zajednički vlasnici njegove ostavine u skladu s odredbom čl. 141. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj  48/03, 81/03, 163/03, 35/05 14/19 – dalje ZN). Prema tom propisu, do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima, sunasljednici upravljaju i raspolažu nasljedstvom po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima. Prema odredbi čl. 57. ZV-a stvar je u zajedničkom vlasništvu kad na nepodijeljenoj stvari postoji vlasništvo dviju ili više osoba (zajedničara) koje sve u njemu imaju udjela, ali veličina njihovih udjela nije određena, bez obzira na to što je odrediva. Dakle, kada se radi o stvari koja je u zajedničkom vlasništvu, tada su raspolaganja zajedničara ograničena, budući da zajedničar, u skladu s odredbom čl. 58. ZV-a može svoj udio u zajedničkom vlasništvu prenijeti samo na drugog zajedničara te stvari, inače ne može pravnim poslovima valjano raspolagati svojim udjelom.

 

              To znači da u parnici zajedničari imaju status jedinstvenih suparničara u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a te se spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima, jer se oni smatraju kao jedna parnična stranka.

 

              U nazočnom slučaju sud prvog stupnja je donio presudu zbog ogluhe samo u odnosu na jednog od zajedničara, a presuda nije dostavljena ostalim zajedničarima (tuženicima M. i Đ. C.), koji propust treba u nastavku otkloniti kako bi oni imali mogućnost štititi svoja prava i interese.

 

              Nadalje valja istaći da su u pravu žalitelji kada ukazuju na pogrešan pristup suda prvog stupnja u računanju suvlasničkih udjela na prijeporu. Naime, sud prvog stupnja zanemaruje upis u zemljišnim knjigama te polazi od pretpostavke da je majka tužitelja V. C. bila samovlasnica prijepora, na temelju čega zaključuje da bi žaliteljima M. i Đ. C. pripadalo suvlasništvo od 2/9 dijela. Međutim, u zemljišnim knjigama je stanje drugačije, budući da su kao suvlasnici upisane i osobe koje su nasljednici pok. I. i pok. A. V., a brat tužitelja I. C. je upisan u zemljišnim knjigama kao suvlasnik prijeporne nekretnine u 25/432 dijela, što znači da njegovi nasljednici ne mogu biti obvezani na trpljenje upisa tužitelja u većem suvlasničkom udjelu od onog u kojem su upisani u zemljišnim knjigama.

 

              Stoga će sud prvog stupnja otkloniti narečene povrede postupka, te će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja imajući u vidu činjenicu da je u odnosu na neke od tuženika donesena presuda zbog ogluhe te da neki od tuženika u odnosu na koje je donesena pobijana presuda nisu podnijeli žalbu protiv presude. Kako tuženici (osim nasljednika pok. I. C.) nemaju status jedinstvenih suparničara, u odnosu na njih je presuda postala pravomoćna, budući da ovaj sud ispituje prvostupanjsku presudu isključivo u onom dijelu u kojem se pobija žalbom (čl. 365. st. 1. ZPP-a),

 

              Zbog izloženog je valjalo žalbe uvažiti i presudu suda prvog stupnja , u dosuđujućem dijelu u odnosu na žalitelje ukinuti, na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a.

 

              Presuda suda prvog stupnja u odnosu na odbijajući dio te ostale tuženike je kao nepobijana ostala neizmijenjena.

 

              Odluka o troškovima žalbenog postupka je donesena primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

U Rijeci 10. srpnja 2019.