Broj: Gž-259/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Verici Perić Aračić, kao sucu pojedincu, temeljem nacrta sudske savjetnice Marijane Milković Cosmai, u pravnoj stvari E. O. d.d. Z., OIB: …, zastupani od O. d. G. & P.,  S., protiv tuženika A. A., M., OIB:…, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj: P-458/2015 od 6. prosinca 2017., 12. lipnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj: P-458/2015 od 6. prosinca 2017.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovce:

 

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

Tuženik A. A., OIB:…, iz M., dužan je tužitelju E. O. d.d. sa sjedištem u Z., Z., OIB:…, plati iznos od 13.909,42 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25. 05. 2011 godine do isplate, obračunato po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, kao i naknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.125,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate obračunato po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena,  sve u roku od 15 dana."

 

              Protiv prvostupanjske presude, pravodobnu je žalbu izjavio tužitelj, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1. - 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11. pročišćeni tekst 25/13. i 89/14 – dalje: ZPP).

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 13.909.42 kn, koje je tuženik naplatio u ovršnom postupku, a za koji iznos tužitelj tvrdi da je stečen bez osnove, s obzirom da je predmetni dug prethodno isplaćen od strane tužitelja.

 

              U prvostupanjskom postupku utvrđeno je sljedeće:

 

-          da su stranke u ovom postupku sudjelovale u postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: Pn-6785/03, u obrnutim procesnim ulogama, na način da je tužitelj u ovom postupku bio tuženik, a tuženik u ovom postupku je bio tužitelj,

-          da je predmetni postupak završio povlačenjem tužbe,

-          da je punomoćnik tuženika, odvjetnik I. B., obavijestio tužitelja da do daljnjega ne vrši nikakvu isplatu na njegov žiro račun,

-          da je tužitelj (iz ovog postupka) isplatio tuženiku iznos od 8.016,06 kn na ime nespornog iznosa naknade nematerijalne štete, dana 6. prosinca 2006. godine, na račun  punomoćnika tuženika,

-          da je tuženik temeljem presude, Pn-6785/03 od 9. listopada 2006. podnio prijedlog za ovrhu, slijedom čega je tužitelju ustegnut iznos od ukupno 13.909,42 kn.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

Utvrđeno činjenično stanje, kao pravilno i potpuno, prihvaća i ovaj sud, ali  na isto je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, kako to ispravno navodi i žalitelj. Međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Odredbom članka 1113. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), propisano je da ukoliko netko plati isti dug dva puta, pa makar jednom i temeljem ovršne isprave, ima pravo zahtijevati povrat po pravilima o stjecanju bez osnove. U postupku je nesporno da je tužitelj platio isti dug dva puta, jedan put dobrovoljno, a drugi put temeljem ovršne isprave. Međutim, ovaj sud smatra da se pritom ne radi o stjecanju bez osnove na strani tuženika.

 

Da bismo uopće mogli govoriti o stjecanju bez osnove, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeće pretpostavke: povećanje imovine na jednoj strani, umanjenje imovine na drugoj strani, uzročno posljedična veza između tog povećanja i umanjenja, te nepostojanje pravne osnove za taj prijelaz – bilo da ona uopće ne postoji, bilo da se ona ostvarila, pa poslije otpala. Činidba ne smije biti ni štetna radnja, jer bi u tom slučaju govorili o odgovornosti za štetu.

 

              Iz provedenih dokaza proizlazi da se imovina tuženika nije neosnovano povećala (primanjem utuženog iznosa), s obzirom da je njegova imovina povećana samo jednom, i to onime što je dobio na temelju valjane ovršne isprave. Dakle, povećanje imovine na strani tuženika i jednakovrijedno smanjenje na strani tužitelja, ima valjan pravni temelj – ovršnu ispravu, pa u konkretnom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje bez osnove.

 

              Nastavno na navedeno, stranke u postupku dužne su ispunjavati svoje obveze poštivajući zakonske odredbe i osnovna načela obveznog prava, naročito načelo savjesnosti i poštenja. Imajući u vidu da je tužitelj bio pravovremeno obaviješten da nesporni iznos štete ne isplaćuje na račun punomoćnika tuženika, jer će time tuženiku nastati šteta, ne može se prihvatiti da je tužitelj postupao savjesno i s dužnom pažnjom. Stoga, prvim uplaćenim iznosom (8.016,06 kn), imovina tuženika nije povećana, nego je povećana imovina tuženikovog punomoćnika, pa bi se eventualno u tom slučaju moglo govoriti o stjecanju bez osnove, međutim, to nije predmet ovog postupka.

 

              U odnosu na žalbu, treba reći da tužitelj ispravno tumači odredbe ZPP-a koje se tiču opoziva i otkaza punomoći, ali isto nije ni od kakvog utjecaja na rješavanje ove pravne stvari, a kako je gore navedeno. Ostali žalbeni razlozi također nisu od utjecaja na donošenje odluke.

 

              S obzirom na gore utvrđeno, proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev, pa je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude, temeljem odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a.

 

Dubrovnik, 12. lipnja 2019.