Broj: Gž Ovr-1093/17-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sucu Mileni Vukelić Margan u pravnoj stvari ovrhovoditelja I. B. d.d. S., OIB:..., protiv ovršenika I. J., R., OIB:..., radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-4025/2017 od 18. srpnja 2017., 14. lipnja 2019.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba ovrhovoditelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-4025/2017 od 18. srpnja 2017.

Obrazloženje

              Rješenjem suda prvog stupnja je odbačen prijedlog za promjenu predmeta ovrhe od 2. srpnja 2015.

Protiv rješenja je žalbu podnio ovrhovoditelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), koji propis se na odgovarajući način primjenjuje u ovršnom postupku na temelju odredbe čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14 – dalje: OZ).

U žalbi ukazuje na počinjenu bitnu postupovnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da u rješenju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama pa da ga nije moguće ispitati. Smatra da sud prvog stupnja pogrešno tumači mjerodavno materijalno pravo, kada iz odredbe čl. 214. st. 1. OZ-a zaključuje da se ovrha može predložiti samo na temelju izvornika zadužnice kao ovršne isprave, budući da tom odredbom navedeno nije propisano. Navodi da je sud bio dužan primijeniti odredbu čl. 36. st. 1. OZ-a kojom je propisano da se uz prijedlog za ovrhu podnosi ovršna isprava u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu pa kako zadužnica ima pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi i svojstvo ovršne isprave, da se narečena odredba odnosi i na zadužnicu. U tom smislu da je odluku donio i Vrhovni sud RH u rješenju broj Rev-2183/13. Smatra da bi primjenom pravnog shvaćanja kakvo je izneseno u pobijanom rješenju došlo do drugačijeg tretmana zadužnice kao ovršne isprave, što da bi bilo u protivnosti s pravom ovrhovoditelja da radi ostvarenje tražbine iz ovršne isprave pokrene više ovršnih postupaka, odnosno na više predmeta ovrhe, što je izričito propisano čl. 5. OZ-a. Naglašava da se ovjerom preslike ne povećava broj primjeraka u kojem je ta isprava izdana, niti se krši odredba čl. 214. st. 1. OZ-a. Tvrdi da je uz prijedlog za ovrhu priložio isprave iz kojih proizlazi da u trenutku podnošenja prijedloga nije došlo do promjene glede naplate po osnovi zadužnice pa da je nejasno pozivanje suda na odredbu čl. 214. st. 6. OZ-a. Ovrhovoditelj u žalbi prilaže više odluka različitih sudova kojima potkrjepljuje svoje tvrdnje iznesene u žalbi.

Predlaže preinačiti pobijano rješenje i prihvatiti prijedlog, odnosno ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak.

Žalba nije osnovana.

U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje ovrhovoditelj u žalbi, jer su razlozi pobijanog rješenja potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je rješenje moguće ispitati.

Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da je ovrhovoditelj dužan uz prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave, zadužnice, priložiti tu ispravu u izvorniku te da posljedično tome preslika izvornika isprave ne predstavlja ovršnu ispravu na temelju koje bi sud mogao dopustiti ovrhu na drugom predmetu i drugim sredstvom ovrhe.

Pritom sud prvog stupnja pravilno tumači domašaj odredbe čl. 214. OZ-a te razloge zbog kojih je propisano da se takva isprava izdaje u jednom primjerku.

Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da i odredba čl. 214. st. 6. OZ-a upućuje na zaključak da se zadužnica mora priložiti u izvorniku, pri čemu treba dodati da zadužnica ima i značenje vrijednosnog papira u smislu odredbe čl. 1135. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj  35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO) čiji sadržaj je propisan Pravilnikom o obliku i sadržaju zadužnice („Narodne novine“ broj  115/12), što također potvrđuje pravilnost stajališta suda prvog stupnja da zadužnica mora biti priložena u izvorniku kako bi se na temelju te isprave mogla zatražiti ovrha na drugim predmetima ovrhe.

Točni su navodi ovrhovoditelja da sudska praksa nije bila jedinstvena u tumačenju odredbe čl. 214. OZ-a u odnosu na obvezu prilaganja izvornika, odnosno ovjerene preslike zadužnice uz prijedlog, međutim prema novijoj sudskoj praksi prevladava stajalište da zadužnica mora biti dostavljena u izvorniku, s obzirom na pravnu narav zadužnice te između ostalog, sprječavanja mogućih zlouporaba u naplati tražbine iz zadužnice. Konačno, Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona iz 2017. („Narodne novine“ broj  73/2017) je čl. 214. st. 3. OZ-a izmijenjen upravno na način da je propisana obveza vjerovnika dostaviti Financijskoj agenciji izvornik zadužnice s učincima dostave sudskog rješenja o ovrsi. Iako se ova izmjena ne primjenjuje u ovom ovršnom postupku, ipak ukazuje na prihvaćanje većinskog stajališta koje je bilo izraženo u primjeni tog članka prije narečene izmjene.

Zbog izloženog je valjalo žalbu ovrhovoditelja odbiti i rješenje suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

U Rijeci 14. lipnja 2019.