Broj: Gž-725/16-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, u pravnoj stvari tužitelja Z. S. iz A., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Z. odvjetničkog ureda Z. C. i K. K. iz V., …, protiv tuženice L. K. iz F., …, OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja Z. S. protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj P-3174/15 od 25. ožujka 2016., dana 26. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja Z. S. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj P-3174/15 od 25. ožujka 2016.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja, suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

Tužena L. K. dužna je tužitelju Z. S. isplatiti iznos od 71.780,80 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, počev od 17.01.2012.g. do 31.08.2015. godine, a od 01.08.2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunanoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 4.375,00  kuna uvećan za zatezne kamate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunanoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 6.693,00 kuna."

 

              Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj Z. S. iz svih žalbenih razloga navodeći da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer iz obrazloženja presude proizlazi da se odbija obveznopravni zahtjev iz razloga što je tražio isplatu iznosa od 71.780,80 kn, a da bi uspio sa tužbenim zahtjevom da je tražio isplatu iznosa od 2.142,00 kn i eventualno posljedičnu štetu, na što bi imao pravo, pa uzimajući u obzir da je u većem sadržano manje, a da je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, ovakvo obrazloženje prvostupanjskog suda je nerazumljivo i kontradiktorno je samo sebi. Žalitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, jer prvostupanjski sud obrazlaže da je jedina korist, koju je tuženica stekla od žalitelja, bila kupoprodajna cijena koju je on platio J. K. temeljem Kupoprodajnog ugovora iz 1994., a takav zaključak po mišljenju žalitelja je u suprotnosti sa  smislom ove odredbe, kao i sa činjeničnim stanjem, jer je tuženica stekla imovinu odnosno korist u vidu kupovine za nekretninu koja je već ranije bila prodana. Žalitelj ističe da je tuženica stekla korist u trenutku kada je nekretninu, koji je njen pokojni suprug već ranije prodao, otuđila trećoj osobi i na taj način primila nepripadnu korist, a to je bilo 16. siječnja 2012., pa kada je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 17. studenoga 2015., to ukazuje da nije niti prošao zastarni rok od 5 godina. Žalitelj ukazuje da je u tom pravcu pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je zastarni rok počeo teći trenutkom kada je on platio nekretninu po ugovoru iz 1994., drži da je zastarni rok počeo teći kada je tuženica temeljem ugovora iz 2012. primila novac. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/1. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – dalje ZPP), na koju ukazuje tužitelj Z. S. u žalbi, a na koju i ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, jer je izreka presude razumljiva, nije u suprotnosti sa obrazloženjem, u obrazloženju su izneseni jasni razlozi o bitnim činjenicama na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku, tako da se pobijana presuda može valjano ispitati.

 

Nije prvostupanjski sud počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

 

              Prvostupanjski sud je pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev tužitelja Z. S. za isplatom utuženog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obrazlažući da je tužitelj Z. S. tužbom zatražio od tuženice L. K. isplatu radi stečenog bez valjane pravne osnove pozivajući se na odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. i 125/11. - dalje ZOO), i to stečene koristi prodajom nekretnine oznake kč. 359/14 k.o. K. (ranije kč. 359) u površini od 238 m², a koju je tuženica L. K. dana 16. siječnja 2012. prodala trećoj osobi iako je istu nekretninu, Ugovorom od 19. listopada 1994., njen sada pokojni suprug J. K. prodao upravo njemu, pa prvostupanjski sud utvrđuje da se tužitelj nije nikada, temeljem kupoprodajnog ugovora iz 1994., uknjižio kao vlasnik na spornoj nekretnini u zemljišnim knjigama, pa nije bio vlasnik te nekretnine već samo imao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva, da je ponovnom prodajom iste nekretnine trećoj osobi, nakon što ju je naslijedila od svog sada pok. supruga, koja se uknjižila kao vlasnica u zemljišnoj knjizi, došlo do višekratne prodaje (otuđenja) nekretnine, te prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj Z. S. ne može zahtijevati isplatu iznosa koji je tuženica L. K. stekla od treće osobe temeljem stečenog bez valjane pravne osnove, odnosno odredbe čl. 1111. ZOO, a da potraživanje iznosa koji je tužitelj Z. S. isplatio njenom pok. suprugu J. K. ne može valjano tražiti u ovom postupku s obzirom na istaknut prigovor zastare, jer je ta isplata bila 1994., te je potraživanje zastarjelo, a s obzirom da je došlo do višekratnog otuđenja to je tužitelj Z. S. mogao tražiti brisanje upisa ili naknadu štete, a to on u ovoj tužbi ne traži, pa je njegov tužbeni zahtjev našao neosnovanim i odbio ga, a odluku o troškovima postupka donio temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje: Tarife).

              Sa ovakvim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj drugostupanjski sud.

              Prije svega treba reći da iz spisa ne proizlazi, a to niti ne tvrdi tužitelj Z. S. u tužbi a ni tijekom postupka, da bi Kupoprodajni ugovor, zaključen između njega kao kupca i J. K. kao prodavatelja dana 18. listopada 1994., bio raskinut ili na bilo koji način stavljen van snage, dakle isti Ugovor još uvijek egzistira u onakvom obliku i sadržaju kakav je među ovim strankama zaključen, a iz sadržaja istog proizlazi, kako to i utvrđuje prvostupanjski sud, a nije niti sporno među strankama, da je tim Ugovorom tužitelj Z. S. kupio dio ranije k.č. 359 k.o. K. u površini od 238 m², a koji sada nosi oznaku kč. 359/14, te da je tim Ugovorom u točki četvrtoj prodavatelj, sada pokojni J. K. dao tabularnu izjavu temeljem koje se kupac, ovdje tužitelj Z. S., mogao upisati u zemljišne knjige kao vlasnik kupljenog dijela nekretnine, no isti to nije nikada učinio, a tijekom postupka nije niti dao valjane razloge zašto to ne bi mogao učiniti.

              Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj Z. S. nije bio vlasnik sporne nekretnine, jer se nikada temeljem ovog ugovora nije u zemljišnim knjigama upisao i na taj način stekao pravo vlasništva na kupljenom dijelu nekretnine, jer prema odredbi čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91.), kao i prema čl. 115. st. 1. i čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 70/06., 141/06., 146/08., 38/09, 153/09. i 143/12.), temeljem pravnog posla, kojemu je cilj stjecanje prava vlasništva, pravo vlasništva na nekretnini se stječe upisom u zemljišne knjige, a to tužitelj Z. S. nije nikada učinio.

              Pravilno također prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj Z. S. nije bio, kako on to tvrdi, niti izvanknjižni vlasnik, jer to mogu biti samo oni koji pravo vlasništva stječu na originaran način, a u konkretnom slučaju tužitelj Z. S. je stjecao, ali ne i stekao, pravnim poslom odnosno na derivatan način, pa je dakle u konkretnom slučaju isti imao samo valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

              U pravu je tužitelj Z. S. kada u žalbi ukazuje "da je u većem sadržano i manje“ pa da je sud mogao dosuditi mu i manji iznos, ukoliko je smatrao da je za to imao pravo a ne odbiti ga u cijelosti, no tužitelj Z. S. ispušta iz vida da, iako sud nije vezan pravnom osnovom tužbe, s obzirom da se u tužbi izričito poziva na odredbu čl. 1111. ZOO odnosno na stjecanje bez valjane pravne osnove, sud je vezan činjeničnom osnovom tužbe odnosno činjeničnim supstratom, a u konkretnom slučaju tužitelj Z. S. svoj tužbeni zahtjev temelji na potraživanju iznosa koji je tuženica L. K. stekla ponovnom prodajom sporne nekretnine trećoj osobi 2012., odnosno iznosa koji je ona stekla bez valjane pravne osnove prodajom tuđe (njegove) nekretnine i to od strane treće osobe, što proizlazi iz njegovih tvrdnji, utuženog iznosa, početka tijeka traženih zakonskih zateznih kamata, pa i obrazloženja početka tijeka zastarnog roka od potpisivanja tog ugovora i primanja kupoprodajne cijene od strane treće osobe.

              Smisao odredbe čl. 1111. ZOO je da imovina jedne osobe, bez valjane pravne osnove pređe u imovinu druge osobe, pa dakle valjano prvostupanjski sud tumači ovu odredbu kada kaže da tužitelj Z. S. ne može valjano temeljem ove osnove potraživati od tuženice L. K. iznos koji je ona primila od treće osobe, jer ta imovina u novčanoj vrijednosti nije u njenu imovinu prešla iz imovine tužitelja Z. S., pa je on ne može valjano po ovom osnovu niti potraživati.

              Kako je naprijed već navedeno Ugovor iz 1994. nije nikada raskinut niti je na bilo koji način prestao proizvoditi svoje pravne učinke, barem to ne proizlazi iz spisa, pa dakle pravna osnova za primitak kupoprodajne cijene od strane prodavatelja J. K., prednika ovdje tuženice L. K., iz tog ugovora nije nikada otpala, pa kada je nakon nasljeđivanja tuženica L. K. istu prodala trećoj osobi, tada je, kako to valjano prvostupanjski sud zaključuje došlo do višekratnog otuđenja, pa je tužitelj Z. S. mogao tražiti u konkretnom slučaju raskid Ugovora i naknadu štete, a to, kako valjano zaključuje i prvostupanjski sud, nije tražio u ovom postupku, pa je valjano prvostupanjski sud tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan u cijelosti.

              Tužitelj Z. S. žalbom pobija presudu suda prvog stupnja i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, međutim iz obrazloženja žalbe ne proizlazi koje se troškove i iz kojih razloga pobija, a ispitujući presudu u tom dijelu ovaj drugostupanjski sud nije našao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP, kada je troškove postupka dosudio tuženici L. K., koja je u cijelosti uspjela u sporu, a niti da je visinu istih troškova dosudio suprotno odredbi čl. 155. ZPP, odnosno odredbama Tarife, pa da se ne ponavlja, u tom dijelu se tužitelj Z. S. upućuje na sadržaj obrazloženja pobijane presude.

              S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tužitelja Z. S., a da ovaj drugostupanjski sud nije našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je, temeljem odredbe čl. 386. st. 1. ZPP, njegovu žalbu trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja, odnosno presuditi kao u izreci.

 

U Zadru 26. lipnja 2019.