Broj: Gž-608/19-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Dubravki Bosilj kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice B. R., P., OIB:… zastupane po punomoćniku B. Č., odvjetniku iz R., protiv tuženika C. o. d.d. iz Z., OIB:…, zastupanog po generalnoj punomoćnici Ž. B., dipl. iur., radi naknade štete, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj 19 Pn-30/2018-17 od 22. veljače 2019., dana 1. srpnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj 19 Pn-30/2018-17 od 22. veljače 2019.

Obrazloženje

Pobijanom presudom pod toč.I. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.500,00 kn uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 16. rujna 2016. pa do isplate. Toč.II. izreke tuženiku je naloženo da tužiteljici nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 2.031,25 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2019. pa do isplate.

Pravodobno izjavljenom žalbom tuženik pobija navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s time da iz samog sadržaja žalbe je razvidno da se žalba podnosi isključivo zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer tužitelj niti opisno, a niti navođenjem zakonske odredbe ne navodi bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka počinjenog po prvostupanjskom sudu.

Žalba tuženika nije osnovana.

Obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud navodi da tužiteljica od tuženika potražuje naknadu štete koja joj je nastala u štetnom događaju 16. svibnja 2015. kada je vozilom osiguranim kod tužene i to isključivo odgovornošću osiguranika tužene došlo do oštećenja metalno betonske dvorišne ograde u dužini od 6 metara na nekretnini u kojoj živi tužiteljica, čime joj je nastala materijalna šteta u utuženom iznosu.

Između stranaka nije sporan sam štetni događaj, niti pasivna legitimacija tuženika kao osiguratelja vozila … kojim je upravljao S. B., nije sporna niti odgovornost navedenog za prometnu nezgodu, a niti visina nastale štete na ogradi obiteljske kuće u P. na adresi ul. sagrađenoj na čkbr.867/1 upisanoj u zk.ul.br.3781 k.o. P., a koja nekretnina je upisana kao fiducijarno vlasništvo S. d.d. S. Nije sporno da je ovdje tuženik fiducijarnom vlasniku isplatio naknadu štete dana 16. rujna 2016. u iznosu od 3.500,00 kn koje fiducijarno vlasništvo je upisano u zemljišnom knjigama temeljem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine vjerovnika prijenosom vlasništva na nekretninama fiducijarnog dužnika solemniziranog kod javnog bilježnika 17. listopada 2005., a zaključenog između pravne prednice tužiteljice K. R. i S. d.d.

Uvidom u prethodno navedeni Sporazum o osiguranju sud utvrđuje da je temeljem istog i to čl. 4. fiducijarni dužnik i nakon sklapanja tog Sporazuma ovlašten i nadalje koristiti spornu nekretninu čkbr.867/1 upisanu zk.ul.3871 k.o. P., kao i da je rješenjem o nasljeđivanju broj O-1233/16 od 15. prosinca 2016. iza pok. R. K. tužiteljica nasljednica te da je u ostavinu između ostalog ušlo i pravo na povrat vlasništva prethodno navedene nekretnine.

Temeljem prethodno navedenih a nespornih činjenica sud zaključuje da je fiducijarni prijenos prava vlasništva uvjetni prijenos prava vlasništva nekretnine sa fiducijarnog dužnika na fiducijarnog vjerovnika uz ograničenje raskidnim uvjetom da vjerovniku bude ispunjena određena tražbina, čime S. bez obzira što je upisana u zemljišnim knjigama kao fiducijarni vlasnik nije punopravni vlasnik predmetne nekretnine već je to vlasništvo zabilježeno u svrhu osiguranja s time da je i samim prethodno spomenutim Sporazumom o osiguranju novčane tražbine vjerovnika prijenosom vlasništva na nekretninama fiducijarnog dužnika utvrđeno da stranke suglasno utvrđuju kako je fiducijarni dužnik (pravna prednica tužiteljice) vlasnik nekretnine čkbr.867/1 upisana u zk.ul.3781 k.o. P. dok je daljnjom odredbom čl. 3. određeno da je fiducijarni dužnik suglasan da vjerovnik može neposredno na temelju tog Sporazuma nakon dospijeća tražbine iz njega zatražiti ovrhu protiv fiducijarnog dužnika radi predaje u posjed nekretnina odnosno da se izvrši prodaja nekretnina radi namirenja tražbine banke u skladu sa Ovršnim zakonom.

Kako iz odredaba samog Sporazuma kao i iz odredaba Ovršnog zakona proizlazi da je upravo tužiteljica ta koja ima ovlaštenje i pravo koristiti predmetnu nekretninu i ostvarivati sva prava koja joj po zakonu pripadaju pa i potraživati naknadu štete koja joj je nastala na nekretnini štetnom radnjom osiguranika tuženika, tužbeni zahtjev sud i usvaja.

U žalbi tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tužiteljica aktivno legitimirana na postavljanje tužbenog zahtjeva radi naknade štete prema tuženiku. Tužena se poziva na odredbu čl. 34. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZV) kojim je između ostalog propisano da vlasnik koji je dobio pravo vlasništva određene stvari radi osiguranja ispunjenja neke tražbine obvezan je propustiti služiti se i raspolagati tom stvari osim za namirenje te tražbine, a ovlašten je ne bude li tražbine o dospijeću ispunjena namiriti se iz stvari u skladu sa pravilima o namirivanju zalogom osiguranih tražbina. Kako tražbina koja je osigurana Sporazumom o osiguranju zaključenim između prednice tužiteljice i S. nije bila namirena po dospijeću još 2007. to tuženik smatra da je upravo fiducijarni vlasnik – S. d.d. opravdano zatražila od tuženika i primila isplatu naknade štete nastale na navedenoj nekretnini. Tužena smatra da niti jedna odredba Ovršnog zakona kao niti odredbe ZV-a ne daju pravo fiducijarnom dužniku na postavljanje zahtjeva za naknadu štete. Ističe također da se između fiducijarnog vlasnika i tužiteljice vodi parnični postupak kod Općinskog suda u Virovitici Stalna službe u Slatini broj P-69/2018 u koji spis je tuženik predlagao izvršiti uvid, no sud je to odbio iako bi uvidom u navedeni parnični spis bilo moguće utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za povratom prava vlasništva na tužiteljicu i je li tužiteljica u posjedu predmetne nekretnine kao i da li je fiducijarni vlasnik taj postupak pokrenuo radi preuzimanja nekretnine u posjed i prodaje iste.

Tužbeni zahtjev tužiteljice odnosi na naknadu štete koju ona potražuje sukladno odredbi čl. 1045. st.1. i čl.1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje:ZOO). Navedenim odredbama je propisano da onaj tko drugome prouzroči štetu dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastale bez njegove krivnje, odnosno prema čl. 1046. šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakle koristi) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Da bi postojala tuženikova odgovornost za utuženu štetu u smislu prethodno navedenih odredbi ZOO-a moraju postojati opće pretpostavke te odgovornosti, a to su subjekti obveznog odnosa – oštećenik i štetnik, odgovornost za štetu, štetna radnja, protupravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete. U ovom postupku jedino je sporno da li je tužiteljica oštećenik ili je to fiducijarni vlasnik S.

Ovaj sud je stajališta kao i prvostupanjski sud da je upravo tužiteljica oštećena i da ona ima pravo na naknadu štete. Naime, osiguranik tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini (fiducijarnim osiguranjem) ne dovodi na strani fiducijara – vjerovnika do stjecanja svih onih ovlaštenja koje ima raniji vlasnik nekretnina. On nekretninu ne koristi i nema je u neposrednom posjedu već je kao neposredni posjednik koristi fiducijant osim ukoliko nije drugačije ugovoreno Sporazumom o osiguranju. Takvo stajalište zauzima i Ustavni sud u odluci broj U-III-3303/2008 od 30. rujna 2010., i broj U-III-10/2003 od 13. ožujka 2008.u kojim odlukama polazeći od odredbe čl. 297.st. 2 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 -  dalje: ZV) kojom je propisano da ono što je određeno za založno pravo primjenjuje se na odgovarajući način i na prijenos prava vlasništva radi osiguranja, pa kada je utvrđena odgovornost za štetu vlasnika nekretnine na kojoj je proveden fiducijarni prijenos prava vlasništva radi osiguranja tražbine za štetu odgovaraju i fiducijar i fiducijant, odnosno da u slučaju ovrhe protiv predlagatelja osiguranja predmet ovrhe može biti samo njegovo pravo koje je stekao na predmetu osiguranja ali ne pravo vlasništva nekretnine. Imajući u vidu prethodno citirano stajalište Ustavnog suda, u koliko oštećeni kojemu je prouzročena šteta predmetom na kojem je zasnovano fidicijarno vlasništvo ima pravo tražiti naknadu i od fiducijara i od fiducijanta  argumentom a contrario u koliko je šteta počinjena na stvari/nekretnini na kojoj je zasnovano fiducijarno vlasništvo naknadu te štete ima pravo tražiti i fiducijant, u konkretnom slučaju ovdje tužiteljica. Također i prema odluci Vrhovnog suda RH br. Revt- 258/16 od 24. siječnja 2018. odgovornost za plaćanje zajedničke pričuve tereti fiducijarnog dužnika jer je upravo on taj koji se koristi nekretninom i izvršava sva vlasnička ovlaštenja, u koliko sporazumom o osiguranju nije što drugo određeno.

Sporazumom o osiguranju između pravne prednice tužiteljice i S., nije drugačije određeno. Nije sporno da predmetna nekretnina nije predana u posjed fiducijarnom vjerovniku, a niti je izvršena prodaja predmetne nekretnine radi namirenja tražbine fiducijarnog dužnika. Obzirom na prethodno navedeno potonji vlasnik nekretnine odnosno fuducijarni dužnik i nadalje se koristi nekretninom i izvršava na njoj sva vlasnička ovlaštenja, Slatinska banka nema pravo na posjed, a okolnost što je tuženik naknadu štete isplatio njoj, a ne tužiteljici koja izvršava i nadalje sva vlasnička prava na nekretnini ne oslobađa tuženika odgovornosti za naknadu štete tužiteljice.

Obzirom na sve prethodno navedeno, a kako ispitivanjem pobijane presude nije utvrđeno počinjenje i jedne bitne povrede parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, osnovom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr.57/11, 148/11 –  pročišćeni tekst 25/13, 89/14 – odluka US RH -  dalje: ZPP), time da je i materijalno pravo pravilno primijenjeno, a kako je i odluka o troškovima pravilno zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a glede visine na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu, 1. srpnja 2019.