Broj: Gž-505/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­ tužitelja 1. D. R., OIB.. i 2. N. R., OIB .., oboje iz N. V., zastupani po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda T. B. i M. M. B. iz P., protiv tuženika A. b. d.d., OIB .. Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. i P. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču, posl. broj P-2689/15-12 od 10. siječnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 3. srpnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Uvaženjem žalbe tužitelja ukida se presuda i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču, posl. broj P-2689/15-12 od 10. siječnja 2017. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 13.962,45 CHF sa pripadajućim zateznim kamatama.

Prvostupanjskim rješenjem u točci I. izreke odbačena je tužba u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i da ne proizvodi pravne učinke čl. 6. Ugovora o kreditu broj 316-102/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. prosinca 2006., potvrđen kod javnog bilježnika T. F. iz P.. 18. prosinca 2006., pod br. OU-1450/06. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, dok je točkom III. izreke naloženo tužiteljima da naknade tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.905,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

              Protiv navedene  presude i rješenja žalbu podnose tužitelji iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno preinači i usvoji tužbeni zahtjev.

Žalbom osporavaju stav prvostupanjskog suda kako je sklapanjem aneksa riješeno pitanje nezakonite promjene kamatne stope, jer da se u aneksu ne navodi da se istim rješava to pitanje, već se isti odnosi samo na konverziju iz valute CHF u valutu EUR. Stoga da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, zbog čega se primjenjuje kamatna stopa iz čl. 3. Ugovora po stopi od 3,88 %. Također, ističu da ništetni pravni posao ne može konvalidirati pa da u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje:ZZP) aneks nema povratni utjecaj, već djeluje ex nunc, o čemu da se u postupku moglo odlučivati kao o prethodnom pitanju sukladno odredbi čl. 12. ZPP-a.

Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane te predlaže odbijanje žalbe i potvrđivanje prvostupanjske presude.

              Žalba je osnovana.

              Tužitelji ne konkretiziraju počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka već se samo pozivaju na taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i da ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu te zahtjev za isplatu iznosa od 13.962,45 CHF sa pripadajućim zateznim kamatama na ime povrata razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i kamatne stope ugovorene u trenutku sklapanja ugovora.

Prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrđuje da su stranke sklopile Ugovor o kreditu od 13. prosinca 2006. na iznos od 122.300,00 CHF u protuvrijednosti kuna, sa kamatom od 3,88 % godišnje i rokom otplate od 30 godina, s time da je čl. 6. ugovoreno da će se kamatna stopa promijeniti od 1. srpnja 2007. na važeću za „kredite za mlade“ te nakon toga da se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama ili drugom aktu tuženika, s time da nespornim utvrđuje da je tijekom otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana.

Nadalje, sud utvrđuje da su stranke. sklopile Aneks uz ugovor o kreditu od 22. siječnja 2016, kojim je regulirana konverzija ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR te je utvrđeno da pretplata po ugovoru o kreditu na dan 30. rujan 2015. iznosi 15.131,30 kn i da će se ista koristiti za namirenje budućih anuiteta.

Cijeneći da je promjena ugovorne kamatne stope prema odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu ovisila o odluci banke bez da su ugovoreni relevantni kriteriji za takvu odluku, prvostupanjski sud zaključuje da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO).

Stoga je stav prvostupanjskog suda da je sporna ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz. čl. 4. ZOO-a te nepoštena pa sijedom toga pozivom na odredbu čl. 322. st.1. ZOO-a ništetna, slijedom čega bi tuženik sukladno odredbi čl.323. st. 1. ZOO-a  bio dužan vratiti tužiteljima razliku koju su preplatili na temelju promjenjive kamatne stope.

Međutim, imajući u vidu da su stranke aneksom ugovora o kreditu utvrdile da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta, prvostupanjski sud zauzima stav da tužiteljima ne pripada pravo na isplatu utuženog iznosa, slijedom čega odbija tužbeni zahtjev za isplatu.

Također, cijeneći da tužiteljima iz prethodno iznijetih razloga ne pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 187. st. 2. ZPP-a zauzima stav da je tužiteljima zaključenjem aneksa prestao pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. ugovora o kreditu pa pozivom na  odredbu čl. 288. st. 2. ZPP-a u tom dijelu odbacuje tužbu.

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154.st. 1. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa).

Osnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbacio tužbu u dijelu kojim tužitelji traže utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

To iz razloga jer je pogrešan stav prvostupanjskog suda da tužitelji zbog sklapanja aneksa ugovora o kreditu nemaju pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu. Naime, činjenica da su stranke sklopile aneks ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZIDZOPK), kojim su se odredbe ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice uz sporazum o raspolaganju preplaćenim iznosom, ne znači da su tužitelji izgubili pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, to iz razloga jer tužitelji traže isplatu na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uz tvrdnju da im dug nije u cijelosti podmiren, a pored toga, sukladno odredbi čl. 326. st. 1. ZOO-a ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima propisanim st. 2. istoga članka, što u ovom predmetu nije slučaj. Stoga, tužitelji imaju pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu neovisno o sklopljenom aneksu, kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja smatraju da im pripadaju.

Isto tako, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za isplatu.

Naime, pogrešan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljima ne pripada pravo na isplatu utuženog iznosa iz razloga što su aneksom ugovora o kreditu utvrdili iznos preplate po ugovoru  o kreditu u iznosu od 15.131,00 kn, uz sporazum da će se taj iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta.

Iz aneksa ugovora o kreditu proizlazi da su stranke na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, regulirale konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te utvrdile preplatu na dan 30. rujan 2015. u iznosu od 15.131,30 kn i postigle sporazum o raspolaganju preplatom namirenjem budućih anuiteta najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

 

              Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditima između stranaka nije od značaja za ovdje postavljen tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

              Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

 

              Nadalje, način ugovaranja promjenjive kamatne stope bio je predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen je nepoštenim, slijedom čega sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4, koja je djelomično u tom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava, pa se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima ništetne. Navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakona, odluka kojom sud usvaja tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

Stoga, činjenica da su stranke sklopile aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljima vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope.

 

              Kako prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrdio odlučne činjenice i to da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate te ukoliko postoji visinu iste, kao i da li je utvrđenom preplatom iz sklopljenog aneksa ugovora izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično, a što je moguće utvrditi samo provođenjem financijskog vještačenja koje je tužitelj predložio u tužbi, s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio izračun preplaćenih kamata dostavljen uz tužbu, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, zbog čega se ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

 

Stoga će prvostupanjski sud u ponovnom postupku, sukladno prethodno iznesenom, provesti odgovarajuće dokaze te na temelju istih donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka.

Slijedom navedenog, valjalo je pozivom na odredbu čl. 370. i čl. 380. t. 3. ZPP-a uvažiti žalbu tužitelja i ukinuti pobijanu presudu i rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao u izreci ovog rješenja.

 

U Rijeci 3. srpnja 2019.