Broj: Gž R-255/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Branke Guljaš, kao predsjednika vijeća, Katice Krajnović, kao suca izvjestitelja i Dubravke Vučetić, kao člana vijeća, u građansko pravnoj stvari tužiteljice V. Š. iz L., ..., OIB ..., koju zastupa pun. N. Č., odvj. iz S., protiv tuženika G. S., T. h. b., ..., OIB ..., koga zastupaju pun. D. C. i S. P., odvj. iz S., radi uznemiravanja i naknade štete, rješavajući žalbu tužiteljice, protiv presude Općinskog suda u Sisku, broj P-339/2013 od 21. travnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 4. srpnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, broj P-339/2013 od 21. travnja 2017.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

 

„I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice V. Š. koji glasi:

              "Utvrđuje se da je tužiteljica V. Š. iz L. ..., L., uznemiravana na svom radnom mjestu profesora u razdoblju od 2008. do 2014.g. od strane tadašnjeg direktora M. B. na način da je nakon 35 godina neprekidnog rada kod istog poslodavca podcjenjivana i namjerno omalovažavana, stalno i uporno neutemeljeno kritizirana, izložena podcjenjivanju stavova i mišljenja, nezasluženo kažnjavana (upozoravana), sprječavana u napredovanju i stručnom usavršavanju, a sve u cilju konačnog eliminiranja s radnog mjesta.

Utvrđuje se da je ravnatelj tuženika M. B. u razdoblju od 2008. do 2014.g. povrijedio dostojanstvo tužiteljice V. Š., uznemiravanjem, šikaniranjem, maltretiranjem i omalovažavanjem, čime je povrijeđeno njezino pravo osobnosti i to pravo dostojanstva, prava na čast i ugled i pravo na duševno zdravlje.

Nalaže se tuženiku G. S. da hitno poduzme mjere radi sprječavanja daljnjeg uznemiravanja tužiteljice V. Š. od strane

Nalaže se tuženoj G. S. da tužiteljici V. Š. naknadi neimovinsku štetu u novčanom iznosu od 120.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude i to do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište s uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim iznosima za tri postotna poena do konačne isplate u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženoj G. S. da tužiteljici V. Š. naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

              II/ Nalaže se tužiteljici V. Š. da tuženiku G. S. naknadi parnični trošak u iznosu od 13.750,00 kuna, u roku od 8 dana.“

 

Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužiteljica iz razloga označenih u čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. i 89/14., dalje ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

             

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

U pobijanoj presudi ne postoje nejasnoće ni proturječnosti kao ni drugi nedostaci zbog kojih se ne bi mogla ispitati, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju se ukazuje u žalbi, a niti je počinjena koja druga bitna povreda iz navedenog članka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice, zaposlenice tuženika za zaštitu od uznemiravanja i naknadu štete zbog povrede prava osobnosti.

 

Nesporno je među strankama da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu profesora filozofije, polite i gospodarstva, sociologije i logike po Ugovoru o radu od 28. ožujka 1996. i Aneksa tog Ugovora od 4. svibnja 2002., te da je radnica kod tuženika od 1978. godine.  

 

U tužbi i tijekom postupka tužiteljica tvrdi da je u razdoblju od 2008. do 2014. sustavno uznemiravana od tadašnjeg direktora tuženika M. B. na način da je nakon 35 godina neprekidnog rada kod istog poslodavca podcjenjivana i namjerno omalovažavana, stalno i uporno neutemeljeno kritizirana, izložena podcjenjivanju stavova i mišljenja, nezasluženo kažnjavanja (upozoravana), spriječena u napredovanju i stručnom usavršavanju, a sve u cilju konačnog eliminiranja s radnog mjesta, čime je ravnatelj tuženika M. B. u predmetnom razdoblju povrijedio njezino pravo osobnosti i to pravo dostojanstva, pravo na čast i ugled i pravo na duševno zdravlje tužiteljice.

 

Uznemiravanje i zahtjev za naknadu štete tužiteljica temelji na tvrdnjama da je povodom njezinih pritužbi i zahtjeva za zaštitu od diskriminacije odnosno mobinga od strane ravnatelja proveden inspekcijski nadzor u kojem je utvrđeno o pritužbama tužiteljice nije odlučeno u skladu s Pravilnikom o radu, jer je o tim pritužbama trebao odlučiti Školski odbor  koji je u konačnici odbio zahtjev tužiteljice bez valjanih razloga, da joj nije onemogućeno da postane savjetnik iako je već stekla zvanje mentora tvrdnjama da je zahtjev odnosno prijavu podnijela po proteku roka, a koja joj je informacija o roku uskraćena kao i informacija o tome kakve ocjene trebaju biti za napredovanje nastavnika.

 

Nadalje tvrdi da je pristupila doktorskom studiju ali zbog stalnog podcjenjivana i omalovažavanja dovedena u stanje smanjene produktivnosti i motivacije zbog čega je odustala od studija i da je pripremila udžbenik iz sociologije koji je stopiran u objavi što je doživjela kao podcjenjivanje i namjerno omalovažavanje, kao i činjenicu da je upućena na izvanredni zdravstveni pregled radi prosudbe njezine radne sposobnosti, te da se zlostavljanje očituje u stalnom mijenjanju rasporeda rada iako je poznato poslodavcu da tužiteljica živi u L. čime ju dovodi u poziciju da kasni na rad, a šikarozno postupanje ravnatelja tuženika prema tužiteljici upućuje pokrenuti postupak otkazivanja Ugovora o radu jer da je ista lažno prijavila mjesto prebivališta radi ostvarenja naknade za prijevoz, kao i onemogućavanje slobodnog ocjenjivanja učenika, onemogućavanje razredništva kao jedan od značajnih oblika nastavničkog rada, kao i to što je ravnatelj pismeno komunicirao s tužiteljicom na njezine pritužbe na ponašanje učenika stavljajući dopise na oglasnu ploču i sl.  

 

              Prema čl. 5. st. 4. i 5. Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13., dalje ZR) propisana je zabrana izravne i neizravne diskriminacije na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu sa ZR i posebnim zakonom, te je st. 5. propisano je da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ZR i posebnim zakonom.

 

              U slučaju spora prema odredbi čl. 131. st. 2. ZR-a oko stavljanja radnika u nepovoljni položaj od drugih radnika, radnik mora učiniti vjerojatnim da je stavljen u nepovoljniji položaj i da mu je povrijeđeno neko od njegovih prava iz radnog odnosa, a teret dokazivanja prelazi na poslodavca koji mora dokazati da radnika nije stavio u nepovoljniji položaj od drugih radnika odnosno da mu nije povrijedio pravo iz radnog odnosa.

 

              Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od diskriminacionih osnova iz čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN br. 85/08., 112/12. – dalje: ZSD) koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

 

              Mobing nije kategorija koja je definirana ZR i drugim zakonom, ali prema prihvaćenom standardu mobing je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda i časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta, koji se ne temelji na nekoj od zabranjenih diskriminacionih osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD.

 

              Prvostupanjski sud je savjesno i brižljivo ocijenio iskaze saslušanih svjedoka, te stranaka kao i materijalne dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a za što je dao valjane i iscrpne razloge koje prihvaća i ovaj suda.  

 

              Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica nije dokazala šikarozno postupanje prema njoj time što je Školski odbor postupio po uputi iz rješenja Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa od 17. travnja i 4. svibnja 2012., da je isti nadležan i donio odluku po zahtjevu tužiteljice za zaštitu od diskriminacije odnosno mobinga od ravnatelja M. B., kojim odbija zahtjev tužiteljice s obrazloženjem da nije određeno navela kakvu zaštitu zahtijeva, a niti postojanje opravdane sumnje da je ista diskriminacija prema njoj i učinjena.

 

              Nadalje, po utvrđenju suda za ponovno imenovanje u status mentora kao i pokretanje postupka daljnjeg napredovanja prema Pravilniku o napredovanju učitelja i nastavniku u osnovnom i srednjem školstvu je na tužiteljici da izvijesti Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa o ocjenama koja je prethodila u prethodnom razdoblju, a iz izvješća Agencije za odgoj i obrazovanje o stručnom pedagoškom nadzoru tužiteljice radi napredovanja u zvanju od 16. svibnja 2008. proizlazi da je njezin nastavni sat ocijenjen ocjenom prosječno što unatoč visokom broju boda za izvan nastavni stručni rad prijedlog za napredovanje tužiteljice nije dostatno, pa time činjenica da ravnatelj tuženika nije pokrenuo postupak za napredovanje ne upućuje na zaključak o diskriminiranju tužiteljice a niti navodi po kojoj je osnovi diskriminirana u odnosu na druge radnike.

 

              Također, ovaj sud prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je ravnatelj tuženika kao stručni voditelj u smislu odredbe čl. 125. st. 3. Zakona o obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN br. 126/12., pročišćen tekst ZOOSŠ), postupao sukladno svojim ovlastima i odgovornostima ukazujući upozorenjima tužiteljici na obveze iz radnog odnosa i to na obvezu poštivanja dežurstva nastavnika, pravovremenog dolaska na nastavu, korištenje pedagoških metoda poticanja učenika na rad, kao i na protokol u slučaju nasilja među djecom i mladima koji podrazumijeva aktivnosti stručne osobe i drugih tijela, a stručna osoba nije tužiteljica.

 

              Nastavno, ovaj sud prihvaća zaključak i razloge prvostupanjskog suda da tužiteljica nije uznemiravana niti šikanirana vezano za odluku Školskog odbora od 8. studenog 2011. po upućivanju tužiteljice na prosudbu radne sposobnosti na prijedlog ravnatelja sukladno odredbi čl. 113. ZOOSŠ-a obzirom da je tužiteljica svoje ponašanje pravdala bolešću, te je u konačnici tužiteljica obavijestila tuženika da joj je određeno dugotrajno psihijatrijsko liječenje.  

 

              Također, prihvaća se pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da nije uznemiravajuće niti šikarozno postupanje ravnatelja tuženika u okviru svojih ovlasti za provjeru podataka o prebivalištu tužiteljice zbog isplaćivanja naknade za prijevoz u sumnji u vjerodostojnost podataka prebivališta kao razlog za otkaz ugovora o radu tužiteljici koji otkaz u konačnici nije dan jer je utvrđeno da iako tužiteljica ima stan u S., a da prebiva na adresi u L.  

 

              Dakle, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da ukazivanje tužiteljici na dužnosti ispunjenja obveze iz radnog odnosa kraj činjenice da nije poštivala radno vrijeme, da nije izvodila nastavu u skladu s propisanim izvedenim planovima i programima, da je na nastavi iznosila osobne probleme i davala učenicima neprimjerene komentare, da je svojevoljno dopuštala učenicima odlazak s nastave bez evidentiranja u dnevnik rada, da u više zvanje nije napredovala zbog neutemeljene ocjene njezinog rada od strane ravnatelja, da sama tužiteljica nije sudjelovala na edukacijama, da je na liječnički pregled upućena sukladno propisu, da je nadzor rada tužiteljice izvršen sukladno odredbama Zakona o agenciji za odgoj i obrazovanje, te da se time ne radi o diskriminaciji radnika na radnom mjestu.

 

Nalaz i mišljenje vještakinje T. Ž. P. o njezinoj ocjeni uzročno posljedične veze između zdravstvenog stanja tužiteljice i uzroka ponašanja na radnom mjestu koji su rezultirali takvim zdravstvenim stanjem, a koji se temelje na navodima tužiteljice s pravom prvostupanjski sud nije prihvatio odlučnim, jer time što je zdravstveno stanje tužiteljice narušeno ono nije temeljem provedenih dokaza posljedica toga da  bi tužiteljica bila zlostavljana i ponižavana na radnom mjestu navedenim radnjama i ponašanjem ravnatelja tuženika.

 

              Stoga okolnost što iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka proizlazi da psihičke tegobe tužiteljice proizlaze prema njezinim navodima zbog problema na poslu vidljivo je iz nalaza da ima i drugih čimbenika pored toga i karakteristika ličnosti (impulzivno ponašanje, ograničena tolerancija na frustraciju i sl.).

 

              Dakle, na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da na strani tuženika u odnosu na tužitelja ne nalazi postupke diskriminacije prema odredbi čl. 5. st. 1. i 2. ZR-a odnosno odredbama čl. 1., 2. i 3. ZSD-a, a niti tužiteljica ne ukazuje da bi bila diskriminirana po niti jednoj od osnova propisa navedenih odredaba ZSD-a, a niti je dokazano postojanje ponašanja poslodavca kojim se vrijeđalo dostojanstvo tužiteljice to je s pravom u pobijanoj presudi odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan na utvrđenje da je tužiteljica diskriminirana i uznemiravana na radnom mjestu navedenim radnjama tuženika.

 

Naime, kako iz izloženog proizlazi da nije postojalo šikanozno ponašanje bivšeg ravnatelja tuženika u odnosu na tužiteljicu navedenim radnjama koje proizlaze iz ovlasti kao poslodavca, to je s pravom prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete jer za to nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 103. ZR-a u vezi s čl. 19. i 1100. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05.,  41/08., 125/11. , 78/15. i 29/18., dalje ZOO).

 

              Prema sadržaju žalbenih navoda tužiteljica određeno u žalbi ne upire da bi prvostupanjski sud odbijanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

              U žalbi tužiteljica neosnovano daje svoju ocjenu izvedenih dokaza osporavajući razloge prvostupanjskog suda u ocjeni izvedenih dokaza, te iznosi i ponavlja tvrdnje osobnog viđenja odnosa ravnatelja prema njoj u predmetnom razdoblju kao da je namjerno uznemiravana, omalovažavana od strane ravnatelja ističući da je svojim postupcima i stalnim upozorenjima na rad tužiteljice zlorabio svoju pravnu situaciju za koju tužiteljica nije imala pravnog lijeka sve s ciljem da bi se tužiteljica osjećala manje vrijednom i poniženom u radnom okruženju, što je prvostupanjski sud raspravio i s pravom na iznesene razloge ocijenio ne dokazanim, da je tužiteljica šikanirana od tuženika da se ponizi i povrijedi njezin duševni mir svjesnom odnosno namjernom zloupotrebom prava od strane bivšeg ravnatelja.

              I odluka o troškovima parničnog postupka sukladna je odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s  čl. 155. ZPP-a koji je odmjeren sukladno vrijednosti predmeta spora prema postavljenom tužbenom zahtjevu, a ne u visini jednokratne nagrade u radnom sporu prema toč. 2. Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika.

 

              Zbog izloženog, valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a. 

 

Osijek, 4. srpnja 2019.