Broj: Gž-550/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sutkinji Ivanki Maričić – Orešković, u pravnoj stvari tužitelja Suvlasnika stambene zgrade u Z., i to: M. M., OIB: …, Z.; RH Državni ured za upravljanje državnom imovinom, OIB: …, Z.; M. Š., OIB: …, Z.; M. Š., OIB: .., Z.; S. T., OIB: …, Z.; L. T., OIB: …, Z., svi zastupani po upravitelju G. s. k. g. d.o.o., Z., OIB: …, a ovaj zastupan po Odvjetničkom društvu H. i p. iz Z., protiv tuženika D. M., OIB: …, Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Povrv-1120/2017-9, od 21. prosinca 2018., 26. kolovoza 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Povrv-1120/2017-9, od 21. prosinca 2018.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. J. iz Z., poslovni broj Ovrv-61523/16, od 11. listopada 2016., u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužiteljima iznos od 13.006,70 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos, pobliže naveden u izreci presude, od dospijeća pa do isplate, te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljima trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.787,50 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama, te je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

 

              Rješenjem suda prvog stupnja odbijeni su punomoćnici tužitelja Odvjetničko društvo H. i p. iz Z. sa zahtjevom za isplatom naknade troškova u svezi delegacije na teret sredstava državnog proračuna u cijelosti.

 

Protiv presude suda prvog stupnja žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji, uz naknadu parničnog troška tužitelju, podredno da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, te drži nejasnim razloge zbog kojih je prvostupanjski sud ispitivao pasivnu legitimaciju u postupku, kada ista među strankama nije bila sporna. Ističe da je tuženik, zaključenjem Ugovora o zakupu poslovnog prostora sa Gradom Z. dana 25. svibnja 2009., preuzeo obvezu plaćanja, između ostalog, i zajedničke pričuve za predmetni poslovni prostor (članak 6. citiranog Ugovora), te da je stoga odgovoran za ispunjenje preuzete obveze, jer da je zaključenjem Ugovora o zakupu došlo do sklapanja ugovora o preuzimanju duga prema članku 96. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku teksta ZOO), na kojeg su tužitelji (vjerovnici) pristali primanjem ranijih uplata tuženika na račun zajedničke pričuve. Poziva se i na odredbe članka 17. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (Narodne novine broj 125/11, 64/15, 112/18, u nastavku teksta ZZKPP) kao odredbe lex specialis propisa u odnosu na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143712 i 152/14; dalje: ZV). Zbog pogrešne primjene materijalnog prava, prema kojem je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, osporava i odluku o troškovima postupka.

 

Potražuje trošak sastava žalbe sa PDV-om i sudskom pristojbom u iznosu od 2.062,50 kuna.

 

U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode tužitelja kao neosnovane, navodeći da je obveza plaćanja pričuve zakonska obveza vlasnika, odnosno suvlasnika prostora, sukladno članku 89. stavku 2. ZV-a, bez obzira na činjenicu što je predmetni poslovni prostor dat u najam/zakup, odnosno što je vlasnik prostora ugovorom tu obvezu derogirao na najmoprimca/zakupoprimca.

 

Predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao suvlasnika zgrade u Z., prema tuženiku, kao zakupniku poslovnog prostora površine 153,02 m2, da na ime zajedničke pričuve za taj prostor, kroz razdoblje od siječnja 2014. do svibnja 2015., plati iznos od ukupno 13.006,70 kuna (mjesečno iznos od 765,10 kuna).

 

Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik u ovom postupku nije pasivno legitimiran za plaćanje utužene pričuve.

 

Naime, tužitelji su pasivnu legitimaciju tuženika temeljili na Ugovoru o zakupu poslovnog prostora od 25. svibnja 2009., zaključenom između Grada Z. kao zakupodavca i tuženika, te društva N. d.o.o. Z. (kojeg je društva tuženik direktor) kao zakupoprimaca, kojim je Ugovorom tuženiku i društvu N. d.o.o. dat u zakup (na neodređeno vrijeme) poslovni prostor u površine 153,02 m2, te su se zakupoprimci, pred mjesečne zakupnine, obvezali zakupodavcu plaćati i sve druge troškove u svezi korištenja poslovnog prostora, što uključuje i zajedničku pričuvu za taj prostor (članak 6. Ugovora).

 

Rukovodeći se odredbom članka 89. stavka 2. ZV-a, kojom je propisano da su doprinos za zajedničku pričuvu dužni snositi svi suvlasnici zajedno razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, prvostupanjski sud zaključuje da je plaćanje zajedničke pričuve zakonska obveza vlasnika, odnosno suvlasnika nekretnine, te da je obveznik plaćanja utužene pričuve vlasnik predmetnog poslovnog prostora, konkretno Grad Z., a ne tuženik kao zakupoprimac. Što se tiče obveze koju je tuženik preuzeo zaključenjem Ugovora o zakupu poslovnog prostora (članak 6. Ugovora), prvostupanjski sud zaključuje da ta ugovorna odredba veže samo stranke ugovornog odnosa, te nema utjecaja na druge suvlasnike predmetne zgrade u, ovdje tužitelje. Prema tome, u slučaju neplaćanja pričuve za predmetni prostor, obveznik iste prema suvlasnicima zgrade je vlasnik tog poslovnog prostora, a ne njegov korisnik temeljem ugovora o zakupu.

 

Zbog navedenog, prvostupanjski sud je sadržajnom primjenom članka 451. stavka 3. ZPP-a ukinuo platni nalog iz predmetnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi, poslovni broj Ovrv-61523/16 od 11. listopada 2016. u cijelosti i odbio tužbeni zahtjev tužitelja, sve na način kako je odlučeno u izreci pobijane presude.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, te pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da donošenjem citirane odluke nije ostvarena niti jedna od bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz navedenog zakonskog članka, pa tako niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju posebno ukazuju tužitelji u svojoj žalbi, jer pobijana presuda nije nerazumljiva ili kontradiktorna, ne proturječi sama sebi i razlozima presude, te je sud prvog stupnja, za stavove izražene u pobijanoj odluci, dao jasne i razumljive razloge, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

 

              Naime, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je u okviru slobodne ocjene dokaza, dakle bez da je tuženik izričito prigovorio svojoj legitimaciji u postupku, zaključio da tužitelji nisu ovlašteni zahtijevati plaćanje pričuve od tuženika, s obzirom da je on samo korisnik prostora na temelju ugovora o zakupu, a ne suvlasnik nekretnine, odnosno vlasnik predmetnog poslovnog prostora.

 

Prema odredbi članka 90. ZV-a zajednička pričuva je zajednička imovina svih suvlasnika nekretnine namijenjena pokriću troškova njezinog održavanja i poboljšanja. Pričuva se sastoji od novčanih doprinosa suvlasnika utvrđenih odlukom donesenom većinom suvlasničkih dijelova. Dakle, zakonom je propisano da su zajedničku pričuvu dužni plaćati suvlasnici nekretnine, odnosno osobe koje na posebnim dijelovima nekretnine imaju pravo vlasništva.

 

To što je vlasnik predmetnog poslovnog prostora (Grad Z.) kao zakupodavac zaključenjem Ugovora o zakupu dogovorio sa tuženikom kao zakupoprimcem da će tuženik, za vrijeme trajanja zakupa, plaćati zajedničku pričuvu za predmetni prostor, eventualno bi prema ocjeni ovog suda imalo karakter ugovora o preuzimanju ispunjenja iz članka 103. ZOO-a, a ne značaj ugovora o preuzimanju duga iz članka 96. ZOO-a, kako to pogrešno zaključuju tužitelji u žalbi. Ovo stoga što bi zakupoprimac kao treća osoba u tom slučaju preuzeo obvezu da umjesto dužnika (zakupodavca) plati pričuvu, a to je protivno sadržaju odredbe članka 89. stavku 2. ZV-a prema kojoj je plaćanje pričuve zakonska obveza vlasnika posebnih dijelova zgrade. Zakupoprimac nije ni u kakvom odnosu s vjerovnikom, ovdje tužiteljima, pa vjerovnik stoga ne može tužiti zakupoprimca na ispunjenje obveze, već je ovlašten samo primiti ispunjenje od zakupoprimca.

 

Stoga, kako su tužitelji u konkretnom slučaju ovlašteni samo od suvlasnika nekretnine, u ovom slučaju od zakupodavca – Grada Z., zahtijevati isplatu pričuve za predmetni poslovni prostor (koji je nesporno u vlasništvu Grada Z.), to je pravilno prvostupanjski sud odbio tužitelje sa zahtjevom za isplatom pričuve od ovdje tuženika.

 

Također, neosnovano je pozivanje tužitelja na primjenu odredbe članka 17. ZZKPP-a , jer se njome regulira odnos između zakupodavca i zakupnika, što je u predmetnom sporu posve irelevantno.

 

Zbog navedenog, žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

Rješenje o naknadi troškova delegacije suda prvog stupnja, kao nepobijano, ostaje neizmijenjeno.

 

Rijeka, 26. kolovoza 2019.