Broj: Gž-1155/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari ­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­tužitelja E. T. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku M. O., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. b. d.d., Z., OIB..., zastupanog po punomoćnicima iz OD P. & P., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj P-7054/15-22 od 8. svibnja 2017., 4. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj P-7054/15-22 od 8. svibnja 2017. u točci I. izreke.

 

2. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj P-7054/15-22 od 8. svibnja 2017. u točci III. izreke i sudi:

 

Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.650,81 kn (slovima: dvijetisućešestopedesetkunaosamdesetjednalipa), u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 41.197,14 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 8.767,58 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 1.875,00 kn. Točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

              Protiv točke I. i III. izreke navedene  presude žalbu podnosi tuženik iz žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Žalbom se poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da je presuda proturječna sama sebi te da postoji proturječnost između navoda o sadržaju isprava i samih isprava, s obzirom da je sud dosudio tužitelju više plaćene ugovorne kamate, dok je vještak izračunao razliku anuiteta, a što su nisu sinonimi. Nadalje, ističe da sud nije cijenio Opće uvjete poslovanja tuženika koji su u primjeni od 1. siječnja 2013. (dalje: Opći uvjeti/2013), o čemu je tužitelju dostavljena obavijest, a kojima je kamatna stopa vezana uz definirani fiksni i varijabilni dio, čime da je banka postupila sukladno odredbi čl. 11.a.st.5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( „Narodne novine“ broj 112/12, dalje ZIDZPK). Također, ističe da sud nije cijenio Opće uvjete promjene kamatnih stopa Z. b. d.d.  u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su bili u primjeni od 1. siječnja 2011 (dalja: Opći uvjeti/2011), a koji u čl. 4. sadrže detaljan pregled parametara koji utječu na visinu kamatne stope. Daljnjim sadržajem žalbe tuženik se poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 82. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03) odnosno čl. 97. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) te čl. 50. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) na temelju kojih da je tuženik imao pravo mijenjati stopu redovne kamate zbog promjene tržišnih uvjeta, odnosno da modus promjene  kamatne stope zbog valjanog razloga navedenog u ugovoru nije implicirao obvezu ugovaranja referentne kamatne stope, a koje odredbe da su preuzete iz Direktive 93/13 o nepoštenim ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). Također, da sud nije primijenio odredbe Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj 117/08, dalje: ZKI) i Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, dalje: ZPK) iz kojih da je proizlazilo da primjena referentne kamatne stope nije bila obvezatna u hrvatskom pravu potrošačkog kreditiranja sve do donošenja ZIDZPK-a koji je propisao obvezu da vjerovnici definiraju parametar koji prate u vezi s promjenom stope redovne kamate, ali bez povratnog učinka. Također, da je Direktivama dopušteno svakom nacionalnom zakonodavcu da postroži uvjete promjenjivosti ugovorne kamate jednostranom odlukom banke zbog valjanog razloga navedenog u ugovoru, ali da se hrvatski zakonodavac nije odlučio postrožiti rješenje iz Direktive 93/13 i Direktive 2008/48. Nadalje, osporava pravilnost primjene odredbe čl. 319. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) jer da sud pogrešno smatra da je mjerodavna početno ugovorena kamatna stopa, s obzirom da je volja stranaka bila ugovoriti promjenjivu, a ne fiksnu kamatnu stopu, što je sud trebao respektirati, odnosno odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi protumačiti na način koji odgovara zajedničkoj namjeri ugovornih strana tj. ugovorenim uvjetima promjenjivosti kamatne stope. Konačno, ističe da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 11.860,45 kn pa da je trebalo donijeti rješenje o povlačenju tužbe, kao i da je parnični trošak valjalo dosuditi strankama razmjerno uspjehu u sporu,  s time da je tužitelju neosnovano dosuđen trošak za podnesak od 2. veljače 2015.

 

Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane te predlaže odbijanje žalbe i potvrđivanje prvostupanjske presude.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se žalbom poziva tuženik, budući da suprotno žalbenim navodima, razlozi o odlučnim činjenicama nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava. Naime, nalazom i mišljenjem vještaka utvrđena je razlika između visine anuiteta određenog u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu korištenjem tada ugovorene kamatne stope od 4,99% godišnje i iznosa koji je tužitelju naplaćen u utuženom razdoblju s obzirom na jednostranu promjenu kamatne stope od strane tuženika. Dakle, razlika u visini anuiteta izračunatog na bazi početno ugovorene kamatne stope i anuiteta naplaćenih tužitelju nakon jednostrane promjene kamatne stope predstavlja upravo iznos više plaćenih ugovornih kamata uslijed jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženika, slijedom čega obrazloženje prvostupanjske presude kako je financijskim vještačenjem utvrđen iznos više plaćenih ugovornih kamata, odnosno da je tužitelj u utuženom razdoblju na ime nezakonito povišene redovne kamate uplatio tuženiku utuženi iznos, nije u proturječju sa sadržajem vještačkog nalaza. Također, izreka presude je jasna i neproturječna sama sebi i razlozima presude o odlučnim činjenicama, koji su jasni i neproturječni pa ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 41.197,14 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na ime povrata razlike između anuiteta izračunatih na temelju početno ugovorene kamatne stope i anuiteta izračunatih na temelju jednostrano promijenjene kamatne stope u utuženom razdoblju od prosinca 2009. do kolovoza 2013., odnosno između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate po kamatnoj stopi ugovorenoj u vrijeme sklapanja ugovora.

 

Prvostupanjski sud nespornim utvrđuje da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu od 16. listopada 2007., a uvidom u isti utvrđuje da je čl. 2. ugovoreno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveza po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika te da na dan sklapanja ugovora iznosi 4,99% godišnje i to u razdoblju od dvije godine od stavljanja kredita u otplatu, dok se po isteku tog razdoblja  pa do konačne otplate obračunava promjenjiva redova kamatna stopa u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama tuženika. 

 

Nadalje, prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da razlika u visini kamata prema stopi određenoj u trenutku sklapanja ugovora  i iznosa kamata obračunatih u skladu s tuženikovim promjenama kamatnih stopa, za razdoblje od 01. prosinca 2009. do 20. listopada 2014. iznosi 53.240,97 kn.

 

Na temelju naprijed utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da je  tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača-korisnika kredita, tako što je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, pa zauzima stav da se sukladno odredbi čl. 322. i 324. ZOO-a radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

 

              Imajući u vidu financijskim vještačenjem utvrđeni iznos više plaćenih ugovornih kamata zbog jednostranog povećanja kamatne stope, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj u utuženom razdoblju uplatio tuženiku iznos od 41.197,14 kn na ime nezakonito povećane kamatne stope, slijedom čega zauzima stav da taj iznos predstavlja stečeno bez osnove. Stoga pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev za vraćanje tog iznosa, sa zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

 

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a pa tužitelju dosuđuje parnični trošak zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) te trošak vještačenja i sudskih pristojbi.

 

Neosnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je prvostupanjski sud na utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Naime, pravilan je stav prvostupanjskog suda da odredba predmetnog ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, predstavlja nepoštenu i slijedom toga ništetnu ugovornu odredbu.

 

To iz razloga jer pri nespornoj činjenici da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je tom odredbom način i obračun kamate vezan za promjenu tržišnih uvjeta, a na temelju odluka o kamatnim stopama tuženika, dakle za jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ZZP/07, koji je bio na snazi u utuženom razdoblju te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07.

 

Tuženik se žalbom neosnovano poziva na određenost promjene kamatne stope odredbama OUP/2011 i OUP/2013, jer suprotno tvrdnji tuženika, odredbe navedenih OUP ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njegove obveze, pri čemu su irelevantni žalbeni navodi o izostanku zakonske obveze ugovaranja referentne kamatne stope, budući da razlozi za promjenjivost kamatne stope prikazani u OUP tuženika ne mogu se smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

 

Pri tome, tuženik se žalbom neosnovno poziva na promjenu tržišnih uvjeta kao valjani razlog za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odredbi čl. 82. alineja 11. ZZP/03 odnosno čl. 97. alineja 11. ZZP/07 te  Direktivi 93/13. Naime, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10  u postupku prethodnog odlučivanja,  od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope u buduće, a niti se to moglo utvrditi iz sadržaja OUP-a tuženika, zbog čega je odredba o promjenjivosti kamatne stope od strane prvostupanjskog suda ocijenjena nerazumljivom i slijedom toga nepoštenom, to je dovodeći u vezu takvu ocjenu suda sa pravnih shvaćanjem izraženom u prethodno navedenom premetu Suda Europske unije, za zaključiti da je ocjena prvostupanjskog suda utemeljena na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP-a u duhu prava Europske unije.

 

Također, neosnovano tuženik upire da je nepravilnost stava prvostupanjskog suda o mjerodavnoj početno ugovorenoj kamatnoj stopi, jer da je zajednička namjera stranaka bila ugovaranje promjenjive kamatne stope pa da spornu odredbu valja tumačiti sukladno odredbi čl. 319. ZOO-a. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna. To stoga jer s obzirom da su stranke načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,99%, na ugovorni odnos primjenjuje se početno ugovorena kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope.

 

S obzirom da prema provedenom financijskom vještačenju razlika između visine anuiteta izračunatih u trenutku sklapanja ugovora po početnoj kamatnoj stopi u utuženom razdoblju i anuiteta plaćenih u istom razdoblju, koji su izračunati po jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, iznosi 41.197,14 kn, a koja razlika predstavlja iznos više plaćenih ugovornih kamata uslijed jednostranog povećanja kamatne stope, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 323. st 1. u svezi sa čl. 1111. ZOO-a obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju sa pripadajućim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

 

U odnosu na žalbene navode kako je tužitelj djelomično povukao tužbu, valja odgovoriti da je takva tvrdnja tuženika točna s obzirom da je tužitelj tijekom postupka smanjio tužbeni zahtjev, a što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, na koje povlačenje je tuženik pristao, međutim iako je sud propustio donijeti rješenje o povlačenju tužbe sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a, to nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke o meritumu spora.

 

Odluka o troškovima postupka tužitelja donesena je uz pravilnu primjenu materijalnog prava, budući da suprotno žalbenim navodima, tužitelju za sastav podneska od 2. veljače 2015. sukladno Tbr.8.toč.1. Tarife pripada pravo na naknadu u iznosu od 1.000,00 kn s obzirom da se radi o obrazloženom podnesku kojim je odgovoreno na navode odgovora na tužbu.

 

Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o troškovima postupka tuženika.

 

Naime, u situaciji kada je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 11.860,45 kn, na koje povlačenje je tuženik pristao te istovremeno zatražio naknadu troškova postupka u odnosu na povučeni dio, tuženiku temeljem odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a pripada pravo na naknadu zatraženih troškova. Trošak zastupanja tuženika po odvjetniku prema vrijednosti predmeta spora u trenutku podnošenja tužbe u iznosu od 53.057,59 kn za radnje poduzete do sniženja tužbenog zahtjeva, dakle djelomičnog povlačenja tužbe, sukladno Tarifi iznosi za sastav odgovora na tužbu 1.000,00 kn (Tbr. 8. toč.1.), sastav podneska od 24. listopada 2010. 250,00 kn (Tbr.8.toč.3.), zastupanje na ročištu 2. ožujka 2015. 500,00 kn (Tbr.9.toč.2.) i 4. travnja 2016. 1.000,00 kn (Tbr.9.toč.1.), sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 687,50 kn (Tbr.42.), odnosno ukupno 3.437,50 kn. Od tako utvrđenog troška, tuženiku pripada dio u postotku koji predstavlja razmjer između povučenog dijela tužbe u iznosu od 11.860,45 kn u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi u iznosu od 53.057,59 kn, dakle u omjeru od 22,35 %, slijedom čega je tužitelj dužan naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.650,81 kn.

 

Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1.ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točci I. izreke, kao u  točci 1. izreke ove presude, a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti u odluci o troškovima postupka iz točke III. izreke, kao u točci 2. izreke ove presude.

 

Tuženiku pozivom na odredbu čl. 154. st. 3. ZPP-a nije priznat trošak žalbenog postupka, s obzirom da je uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom žalbe, slijedom čega je odlučeno kao u točci 3. izreke ove presude.

 

              Prvostupanjska presuda u točci II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 4. rujna 2019.