Broj: Gž-1735/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sucu Mileni Vukelić Margan, u pravnoj stvari tužitelja Ž. T. OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz ZOU T. V. & N. R. iz V., protiv tuženika T. o. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici S. V., odvjetnici iz OD V. & P. d.o.o. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici poslovni broj Pn-96/2016-44 od 8. lipnja 2018., 5. rujna 2019., 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici poslovni broj Pn-96/2016-44 od 8. lipnja 2018. u točki I. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.100,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 8. lipnja 2018.do isplate i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 13.382,12 kn sa zakonskom zateznom kamatom od istog datuma do isplate, sve u roku od 8 dana. U točki II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate zakonske zatezne kamate na iznos glavnice za razdoblje od dana podnošenja odštetnog zahtjeva do dana donošenja presude.

 

Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

U žalbi navodi da u postupku nije trebao biti proveden dokaz vještačenjem, budući da je tužitelj tek na pripremnom ročištu održanom 9. lipnja 2016. predložio provođenje tog dokaza, a da nije naveo iz kojih razloga dokaz nije predložio već u tužbi. Nadalje navodi da je predmetnu obvezu ispunio vlasniku vozila M. K.. Ističe da je tužitelj pri podnošenju odštetnog zahtjeva priložio prometnu dozvolu iz koje proizlazi da je kao vlasnik naznačen M. K. te da je s tom osobom sklopio nagodbu i isplatio mu štetu iz predmetnog štetnog događaja. Naglašava da nije imao razloga posumnjati u vjerodostojnost javne isprave koju je tužitelj dostavio niti je mogao očekivati da se tužitelj ne ponaša u skladu sa zakonom te da nije uskladio javnu ispravu sa stvarnim stanjem. Također da nije mogao očekivati niti postupak M. K. koji se ponašao kao vlasnik i uspješno prevario tuženika da mu isplati dogovoreni iznos nagodbe, iako nije vlasnik vozila. Ukazuje na odredbu čl. 164. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO), prema kojem propisu je ispunjenje obveze pravovaljano i kada je učinjeno trećoj osobi, ako se njime vjerovnik koristio. Osporava i odluku o parničnom trošku uz obrazloženje da tužitelju ne pripada pravo na nagradu odvjetnika za sastav podneska od 7. ožujka 2018., koji podnesak se ne može smatrati obrazloženim podneskom u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa), kao i za podnesak od 2. lipnja 2016. u kojemu se ponavljaju navodi iz tužbe.

 

Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istome sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prije svega valja istaći da je ovo spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. ZPP-a pa se presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što znači da ovaj sud nije ovlašten ocjenjivati pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik u osnovi osporava pravilnost u primjeni mjerodavnog materijalnog prava smatrajući da je svoju obvezu ispunio sklapanjem nagodbe s osobom koja je u prometnoj dozvoli upisana kao vlasnik vozila oštećenog u štetnom događaju koji se zbio 22. ožujka 2015., a koji prigovor je sud prvog stupnja pravilno otklonio.

 

Naime, na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio da je upravo tužitelj vlasnik vozila koje je oštećeno 22. ožujka 2015. na način da je na vozilo naletjela srna koja je istrčala na kolnik na području kojim gospodari Lovačko društvo "J. " R., a koje društvo je osigurano kod tuženika za štete nanesene naletom divljači. U tom dijelu je utvrđeno da je u prometnoj dozvoli kao vlasnik vozila upisan M. K. iz Š. B., međutim da je ta osoba prodala vozilo M. M. 29. studenog 2012., o čemu je sklopljen kupoprodajni ugovor, dok je M. M. 2. lipnja 2014. prodao predmetno vozilo tužitelju, da mu je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu te je od dana sklapanja tog pravnog posla tužitelj u isključivom posjedu vozila. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke  je utvrđeno da je tužitelj upravljao vozilom primjernom brzinom, i to neposredno prije nezgode brzinom od 71 km/h, na dionici na kojoj je bila dopuštena brzina od 90 km/h te da je bio postavljen znak upozorenja "divljač na cesti". Na temelju istog dokaza je utvrđeno da šteta na vozilu iznosi 6.957,35 kn te da je osiguranik tuženika isplatio tužitelju iznos od 500,00 kn na ime naknade štete.

 

Prema stajalištu suda prvog stupnja, u nazočnom slučaju ne postoji odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom u smislu odredbe čl. 50. st. 2. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj  84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14), već pravne osobe koja gospodari lovištem iz kojeg je na cestu izašla srneća divljač, na temelju odredbe čl. 1063. ZOO. Stoga obvezuje tuženika isplatiti tužitelju štetu u iznosu od 5.100,00 kn sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok odbija zahtjev za isplatu zatezne kamate za razdoblje od dana podnošenja odštetnog zahtjeva do dana donošenja presude.

 

Glede isplate štete trećoj osobi, sud prvog stupnja ocjenjuje da ta okolnost nije relevantna za ishod ovog postupka, budući da je vozilo prodano i predano tužitelju u posjed prije nastanka štetnog događaja, a vlasništvo pokretne stvari se stječe predajom stvari stjecatelju u samostalan posjed, u skladu s odredbom čl. 116. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96,68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZV).

 

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da je upravo tuženik odgovoran za štetu koju je pretrpio tužitelj u štetnom događaju. Naime, osiguranik tuženika za štetu odgovora po načelu objektivne odgovornosti, u skladu s odredbom čl. 1063. ZOO-a, budući da divljač koja se nekontrolirano kreće cestom predstavlja opasnu stvar pa za štetu odgovora pravna osoba koja gospodari lovištem, a to je u nazočnom slučaju osiguranik tuženika. S obzirom na utvrđenje suda prvog stupnja da je tužitelj upravljao vozilom u skladu s prometnim propisima, pravilno je ocijenjeno da na strani tužitelja nema doprinosa nastanku štete.

 

Pravilno je primijenjena i odredba čl. 116. ZV-a koja propisuje pretpostavke za stjecanje vlasništva pokretnina na temelju pravnog posla, prema kojem propisu se vlasnikom vozila ima smatrati tužitelj.

 

Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da prometna dozvola predstavlja javnu ispravu, međutim dopušteno je dokazivati da podaci u javnoj ispravi nisu istiniti (čl. 230. st. 3. ZPP-a). S obzirom na činjenicu da je odštetni zahtjev tuženiku podnio upravo tužitelj, označavajući sebe kao vlasnika vozila i osobu koja je upravljala vozilom u vrijeme nastanka štetnog događaja, tuženik se ne može s uspjehom osloboditi obveze isplate štete tužitelju za kojeg je utvrđeno da je vlasnik vozila, dakle oštećenik, tvrdnjom da je štetu isplatio trećoj osobi.

 

U odnosu na primjenu odredbe čl. 164. ZOO-a, valja istaći da tuženik pogrešno tumači značenje odredbe o ispunjenju obveze trećoj osobi. Naime, prema tom propisu je ispunjenje pravovaljano ako ga je vjerovnik (ovdje tužitelj) naknadno odobrio ili ako se njime koristio. U nazočnom slučaju tužitelj nije odobrio da se obveza tuženika ispuni trećoj osobi niti se na bilo koji način koristio takvim ispunjenjem pa obveza tuženika prema tužitelju na takav način nije mogla prestati.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tužitelj je u odnosu na glavnu stvar u cijelosti uspio sa zahtjevom pa mu pripada pravo na nadoknadu cjelokupnog troška od tuženika. Trošak je pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife, pa je tako pravilno priznat i trošak zastupanja odvjetnika koji se odnosi na sastav podneska od 7. ožujka 2018. te 2. lipnja 2016. jer se radi o podnescima koji su bili potrebni radi vođenja ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točki II. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

 

U Rijeci 5. rujna 2019.