- 1 -              Rev 3484/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3484/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. A. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-229/2018-2 od 31. kolovoza 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-390/11-38 od 15. siječnja 2018., u sjednici održanoj 15. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o    j e:

 

              I/ Prihvaća se revizija tužitelja, preinačuje se presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-229/2018-2 od 31. kolovoza 2018.  i sudi:

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-390/11-38 od 15. siječnja 2018.

 

              II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak revizijskog postupka u iznosu od 1.875,00 kn, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 83.593,11 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 19. siječnja 2011. do isplate te mu je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 12.500,00 kn.

 

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je da revizijski sud prihvati reviziju i pobijanu presudu preinači, a tuženika obveže da mu nadoknadi i trošak sastava revizije.

 

4. Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

5. Revizija je dopuštena i osnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu invalidske mirovine koja je tužitelju priznata pravomoćnim rješenjem tuženika od 5. prosinca 2007., i to za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 30. prosinca 2007. u ukupnom iznosu od 83.593,11 kn s pripadajućim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate.

 

7. Polazeći od toga:

- da je tužitelju pravo na invalidsku mirovinu priznato pravomoćnim rješenjem tuženika od 5. prosinca 2007., počevši od 1. srpnja 2006. ubuduće,

- da je istim rješenjem određeno da će zaostale svote mirovine za razdoblje od 1. srpnja 2006. do 30. prosinca 2007. biti ispaćene kada za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu Republike Hrvatske,

- da tuženik tužitelju nije isplatio zaostale svote mirovina za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 30. prosinca 2007. u visini od 83.593,11 kn,

prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja neovisno o tome što sredstva za isplatu utuženog iznosa nisu bila osigurana u državnom proračunu Republike Hrvatske. Navedeno obrazlaže shvaćanjem da je tužitelj, sukladno rješenju tuženika, imao legitimno povjerenje u konačni pojedinačni akt tuženika kojim mu je priznato pravo te je legitimno očekivao i da će mu isplata zaostalih svota biti izvršena. Kako je u rješenju tuženika od 5. prosinca 2007. vrijeme ispunjenja ostavljeno na volju tuženiku – dužniku, to druga strana ima pravo, sukladno odredbi članka 176. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/15, 41/08 i 125/11 -  dalje: ZOO), zahtijevati od suda da odredi primjeren rok za ispunjenje. Kako tužitelj nije zahtijevao da sud odredi primjereni rok za ispunjenja, a imajući  na umu da je on imao legitimno očekivanje da će tuženik svoju obvezu ispuniti u nekom razumnom roku, što je izostalo, prvostupanjski sud utvrđuje da je obveza tuženika za isplatu zaostale mirovine za 2007. godinu dospjela najkasnije podnošenjem tužbe (18. siječnja 2011.), do kada je tuženik imao primjereni rok za ispunjenje.

 

8. Drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi tuženika, zauzima shvaćanje da dospijeće utužene tražbine ovisi o osiguranju sredstava za tu namjenu u državnom proračunu Republike Hrvatske, pa kako ta sredstva u konkretnom slučaju nisu osigurana, potraživanje tužitelja nije dospjelo, slijedom čega prvostupanjski sud nije bio ovlašten, u smislu odredbe članka 176. ZOO, odrediti primjereni rok za ispunjenje obveze tuženika.

 

9. Tužitelj u reviziji osporava zaključak nižestupanjskih sudova da u državnom proračunu nisu bila osigurana sredstva za isplatu zaostalih mirovina za 2007. godinu, problematizirajući kroz postavljeno pitanje i njegovo obrazloženje način na koji su tu činjenicu sudovi utvrdili. Pritom ističe da njegovo potraživanje ulazi u doseg ustavnog i konvencijskog jamstva mirnog uživanja vlasništva te s tim u vezi naglašava da osporavanje obveze na isplatu zaostataka mirovine zbog neispunjenja uvjeta osiguranja sredstava u državnom proračunu predstavlja nezakonito miješanje u njegovo vlasništvo zajamčeno člankom 48. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) te članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02 i 1/016 – dalje: Konvencija).

 

10. Neovisno o tome jesu li u konkretnom slučaju bila osigurana sredstva za isplatu predmetnog potraživanja, nema spora da je revidentu pravomoćnim rješenjem tuženika priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 1. srpnja 2006. pa ubuduće u nespornim mjesečnim iznosima. S obzirom na to, ovaj sud prihvaća tumačenje prvostupanjskog suda da je tužitelj imao legitimno očekivanje da će se po navedenom rješenju postupiti, odnosno da će on ostvariti isplatu mirovine koja mu je priznata, pa nemogućnost izvršenja odluke kojom mu je priznato pravo na mirovinu predstavlja zadiranje u pravo na mirno uživanje imovine u smislu članka 48. stavak 1. Ustava, odnosno članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Naime, u situaciji kada je nadležno mirovinsko tijelo donijelo rješenje kojim je utvrđeno da tužitelj ispunjava uvjete za invalidsku mirovinu i priznalo mu pravo na isplatu mirovine, tada je država bila dužna barem u nekom razumnom roku osigurati sredstva koja se obvezala isplatiti. U suprotnom država bi takvim postupanjem mogla, kad god bi joj to odgovaralo, odgoditi plaćanje svojih obveza ili ih ne izvršavati. Stoga niti državno tijelo ne može neizvršavanje rješenje o mirovini, posebice kroz duže vremensko razdoblje, opravdavati nedostatkom sredstava. Identično shvaćanje izraženo je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3253/2019, U-III-3254/2019 od 4. studenoga 2021., ali i odlukama Europskog suda za ljudska prava (primjerice odluka u spojenim predmetima Nedić i Džojić protiv Hrvatske – brojevi zahtjeva 26813/15 i 18153/16).

 

11. Vodeći računa da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za isplatu invalidske mirovine za 2007. godinu, da je u razdoblju od gotovo punih jedanaest godina, računajući od donošenja rješenja kojim je tužitelju priznato pravo na mirovinu (5. prosinca 2007.) pa do pravomoćnog okončanja ovog postupka (31. kolovoza 2018.), predmetno rješenje ostalo neizvršeno, ovaj sud smatra, u duhu prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske te Europskog suda za ljudska prava, da nedostatak sredstava za izvršenje ove obveze (čak i da ta sredstva nisu osigurana) ne može biti izgovor za nepoštivanje pravomoćne odluke, pa postavljeni uvjet (osiguranje sredstava u državnom proračunu) za ispunjenje obveze koji je rezultirao nemogućnošću tužitelja da ishodi izvršenje rješenja kojim mu je priznato pravo na isplatu mirovine predstavlja prekomjeran teret za tužitelja i neopravdano zadiranje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva.

 

12. Kako je u konkretnom slučaju rješenjem tuženika određivanje vremena ispunjena ostavljeno na volju dužniku (tuženiku) te kako tužitelj nije od suda zahtijevao da se odredi primjeren rok za ispunjenje (članak 176. ZOO), pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je zaključiti da je potraživanje tužitelja dospjelo danom podnošenja tužbe sudu, a to je bilo 18. siječnja 2011., što bi značilo da tužitelj na utuženi glavnični iznos od 83.593,11 kn (koji među strankama nije sporan) ima pravo na isplatu zateznih kamata od 19. siječnja 2011. Identično pravno shvaćanje o dospijeću obveze osiguranika podnošenjem tužbe izraženo je u odlukama ovog suda Rev-1223/07 od 5. svibnja 2009., Rev-2653/15 od 25. rujna 2018., Rev-958/18 od 1. prosinca 2020., Rev-1195/18 od 13. listopada 2021.

 

13. Kako je, dakle, pobijana odluka utemeljena na pogrešnoj  primjeni materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe članka 395. stavak 1. ZPP preinačiti drugostupanjsku presudu na način kao pod stavkom I. izreke ove presude.

 

14. Zbog preinake pobijane odluke, ovom je presudom, na temelju odredbe članka 166. stavak 2. ZPP, odlučeno o troškovima cijelog postupka, pa su tako tužitelju, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP, priznati troškovi dosuđeni prvostupanjskom presudom od 15. siječnja 2008. (u iznosu od 12.500,00 kn), a priznat mu je ujedno i trošak sastava revizije u iznosu od 1.500,00 kn (Tbr. 10/6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), što uz uvećanje za PDV po stopi od 25 % (Tbr. 42 Tarife) od 375,00 kn ukupno iznosi 1.875,00 kn. Zbog navedenoga, o troškovima postupka odlučeno je kao pod stavkom I. i II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 15. prosinca 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.