- 1 -              Poslovni broj: Usž-2775/21-2

 

Poslovni broj: Usž-2775/21-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja N. T. d.d. iz Z., kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u odvjetničkom društvu B. & P. u Z., protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka u Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe A. M. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik H. N., odvjetnik u Z., radi utvrđenja povrede prava na zaštitu osobnih podataka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke I., II. i III. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-4125/2019-8 od 21. travnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2021.

 

p r e s u d i o   j e

                           

I. Žalba se odbija i potvrđuju točke I., II. i III. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-4125/2019-8 od 21. travnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

 

Obrazloženje

             

1.               Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-041-02/19-12/08 URBROJ: 567-02/12-19-01 od 14. studenog 2019. (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova spora (točka II. izreke) i naloženo tužitelju da A. M., ovdje zainteresiranoj osobi naknadi troškove spora u iznosu od 5.000,00 kn (točka III.). U preostalom dijelu odbijen je zahtjev zainteresirane osobe za naknadom troškova spora (točka IV. izreke).

Rješenjem tuženika utvrđena je povreda prava na zaštitu osobnih podataka zainteresirane osobe postupanjem tužitelja,  jer da je bez pravne osnove i zakonske svrhe objave, u prilogu/videozapisu Dnevnika N. T., od 2. srpnja 2019., objavio podatke o kućnom broju, broju stana i katu nekretnine u kojoj zainteresirana osoba stanuje, propuštajući pri tome poduzeti mjere zaštite osobnih podataka. Istim rješenjem naloženo je tužitelju poduzimanje odgovarajućih tehničkih mjera radi uklanjanja nezakonito objavljenih osobnih podataka te mu je zabranjena svaka daljnja objava osobnih podataka u prekomjernom opsegu, a koja bi bila protivna Općoj uredbe o zaštiti osobnih podataka GDPR, EU 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage direktive 95/46/EZ (dalje: Uredba).

2.               Tužitelj je podnio žalbu protiv točke I., Ii. i III. izreke prvostupanjske presude iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 66. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS). U razlozima žalbe navodi da u sporni podaci (podatak o kućnom broju, broju stana i katnosti stana) snimljeni sa portafona javno dostupnog s ulice i na takve podatke se primjenjuje odredba članka 9. stavku 2e. Opće uredbe o zaštiti podataka (dalje: Uredba), prema kojoj je dopuštena obrada osobnih podataka koje je ispitanik sam objavio u pogledu tzv. posebnih kategorija osobnih podataka, kojima se Uredbom zajamčuje viša razina zaštite. Da se radi o javnoj objavi podataka po ispitaniku, ovdje zainteresiranoj osobi, proizlazi i iz obrazloženja pobijane presude jer prvostupanjski sud navodi da je svrha objave podataka na javno dostupnom portafonu komunikacija i omogućavanje kontakta  osobe čiji podaci su objavljeni sa osobama koje joj nisu bliske (nadležna tijela, poznanici), a ti podaci su objavljeni na javno dostupnom mjestu i po svojoj svrsi namjenjeni komuniciranju javnosti. Zainteresirana osoba nije anonimizirala podatke na svom portafonu i na taj način identifikaciju i komunikaciju putem portafona omogućila samo bliskim osobama, odnosno da je mogla na tipku svog portafona navesti  samo svoje prezime a ne i kućni broj, kat ili broj stana. Smatra nelogičnim da se obrada bilo kojeg dostupnog podataka, koji je nesporno objavljen odnosno učinjen dostupnim po samom ispitaniku, kraj odredbe članka 9. Stavka 2e. Uredbe, utvrđuje zabranjenom. Nesporno je da ispitanici sami npr. objavom u telefonskim imenicima, na portafonima, javnim internetskim stranicama ili na druge načine, sami čine javnosti dostupne svoje osobne podatke. Obrada takvih osobnih podataka, sve dok ih ispitanik sam ne ukloni iz javnog prostora, trebala bi se smatrati dozvoljenom. To se posebice odnosi na spornu situaciju, u kojoj tužitelj ima pravo, odnosno legitiman javni interes novinarski obraditi tematiku priloga, odnosno iznijeti podatke o imenu i prezimenu zainteresirane osobe i njezinoj adresi stanovanja, ulici te vizualno prikazati isto, ali pri tom nema pravo prenijeti snimku javno dostupnog portafona koja sadržava podatke o kućnom broju, adresi i katnosti stana. Zbog činjenice da tužitelj obavlja medijsku djelatnost i da je prvostupanjska presuda i rješenje tuženika donesena u pogledu informacija koje je tužitelj objavio obrađujući temu od nespornog javnog interesa (moguće nezakonito postupaje ministra u Vladi RH, oca zainteresirane osobe), predlaže prekid upravnog spora dok se ne dobije tumačenje prava Europske unije u odnosu na pitanje može li se sadržaj podataka objavljenih po ispitaniku na javno dostupnom portafonu zgrade u kojoj ispitanik živi (kućni broj, oznaka stana i kat), smatrati zabranjenom objavom uzimajući u obzir odredbu članka 9. stavka 2e Uredbe. Navodi da je obrazloženje suda da konkretna objava nije bila nužna za izvršenje zadaće od javnog interesa pogrešan i nije valjano obrazložen. Prvostupanjska presuda i rješenje tuženika ne sadrže jasne razloga u pogledu ocjene tuženika da tužitelj ima pravo novinarski obraditi pitanje stjecanja i korištenja nekretnina bivšeg ministra u Vladi RH i njegovog sina, ovdje zainteresirane osobe, što nesporno jeste pitanje od javnog interesa i postoji legitimni interes tužitelja da obradi podatke o tom pitanju, ali da ne bi smio pri tom objaviti podatke o točnoj adresi stanovanja zainteresirane osobe, nego samo podatke o njegovom imenu i prezimenu i ulici u kojoj stanuje. Podaci o kućnom broju, broju stana i katu nisu izgovoreni u govornom dijelu priloga, već su sadržani u vizualnoj snimci lokacije, odnosno snimljeni na ulazu u stambenu zgradu na adresi stanovanja zainteresirane osobe i javno su dostupni. Navedeni podaci nisu iskorišteni prekomjerno ni postupanjem bez prethodne procjene opravdanosti njihova prikupljanja i korištenja u smislu odredbe Uredbe, već u namjeri da se javnost jasno i istinito informira o pitanju od javnog interesa i da se prikupljene informacije (o stanovanju na lokaciji i to u stanu koji se obrađuje u prilogu) zorno predoče i na odgovarajući način potkrijepe gledateljima. Predmet priloga je upravo  stanovanje zainteresirane osobe, sina bivšeg ministra u Vladi RH, u stanu  koji se nalazi u snimljenoj zgradi. Dakle, sve i da tužitelj nije u prilog uvrstio snimku portafona zgrade na kojoj su istaknuti podaci o kućnom broju, broju stana i katnosti, ti podaci bi bili javno objavljeni odnosno utvrdivi samom činjenicom da je predmetna lokacija snimljena. S druge strane, ako je tužitelj imao, a jest, legitimno pravo novinarski obraditi predmetnu temu i jer je prilog u preostalom dijelu sukladan Uredbi, morao  bi biti sukladan Uredbi i u dijelu koji se odnosi na sporne podatke (kućni broj, broj stana, kat stana), jer je upravo navedeni stan, imovinskopravni odnosi vezani uz isti i činjenica stanovanja zainteresirane osobe u njemu, predmet priloga koji je ocijenjen legitimnim. Stoga se zaključak o tome da bi objava spornih podataka predstavljala prekomjernu obradu osobnih podataka ne može prihvatiti, a obrazloženje prvostupanjske presude je u tom dijelu manjkavo i ne sadrži jasne razloge. Nametanje obveze, da prilikom svakog budućeg snimanja priloga od javnog interesa koji uključuje podatak o adresi stanovanja aktera i obradu tog podatka na način da zacrni eventualni podatak o kućnom broju, katu ili broju stana, ne smatra opravdanom sa stanovišta ni jednog pozitivnog propisa. Navodi da je objavio istinitu informaciju za objavu koje, i prema sudu u tuženiku, postoji nesporan javni interes. Poziva se na mjerodavne zakonske propise koje reguliraju zabranu cenzure, a temelje se na slobodi govora i medija zajamčenih Ustavom RH i odgovarajućim međunarodnim ugovorima. Predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i sam riješi upravnu stvar, uz naknadu troška spora i troška sastava ove žalbe.

3.               Tuženik, u odgovoru na žalbu, navodi da je prvostupanjski upravni sud utvrdio da je tuženik pravilno primijenio članak 6. Uredbe u odnosu na opseg podataka koji je tuženik svojim rješenjem ocijenio nezakonitim zbog nepostojanja zakonite osnove. Pojašnjava da je članak 9. Uredbe vezan isključivo za obradu posebnih kategorija osobnih podataka koji se tiču otkrivanja rasnog ili etničkog podrijetla, političkih mišljenja, vjerskih ili filozofskih uvjerenja ili članstva u sindikatu te obrada genetskih i biometrijskih podataka u svrhu jedinstvene identifikacije pojedinca, podataka koji se odnose na zdravlje ili podataka o spolnom životu ili seksualnoj orijentaciji pojedinca. Obzirom na specifičnost navedenih podataka koji su osobito osjetljive naravi zakonodavac je u svrhu zakonite obrade tih podataka (koja je u načelu zabranjena osim ako se dokaže osnova iz stavka 2) naveo i specifične osnove za obradu takvih podataka. Generalno gledajući, posebno je bitno naglasiti, kako ni na koji način ne bi bilo prikladno zaključiti da činjenica da je netko učinio svoje podatke javnim npr. objavio (pa i u slučaju da se radi o posebnoj kategoriji osobnih podataka što ovdje nije primjenjivo), uvijek i samo po sebi dovoljan uvjet za dopuštanje bilo koje vrste obrade podataka, bez procjene ravnoteže interesa i prava kako proizlazi iz članka 6. stavak 2.f. Uredbe. Takav stav je sadržan i u Mišljenju 06/2014 o pojmu zakonitog interesa nadzornika podataka u skladu s člankom 7. Direktive 95/46/EZ Radne skupine iz članka 29. za zaštitu pojedinca u vezi s obradom osobnih podataka.

Svaka objava osobnog podatka pa i od strane samog ispitanika izvršena je u točno određenu svrhu pa ako netko objavi svoj broj telefona u telefonskom imeniku, isti ga je objavio u svrhu da ga se može kontaktirati, a ne u svrhu daljnjeg korištenja, npr. javnog objavljivanja u sredstvima javnog priopćavanja pa obrada tako objavljenog podatka samo zato što je javno dostupan nije automatski dopuštena. Tuženik, stoga, smatra da je prijedlog tužitelja za tumačenje prava Europske unije suvišan i neopravdan. Prvostupanjski sud je valjano obrazložio da objava kućnog broja, oznake stana ili kata stana nije informacija za koju  prevladava javni interes nad zaštitom privatnosti i kada je u pitanju  djelatnost novinara  niti tužitelj navodi u čemu bi takva prevaga postojala, odnosno što bi bio rezultat uskrate objave tih informacija javnosti. Tužitelj je kao voditelj obrade dužan dokazati pravnu osnovu, u konkretnom slučaju, zakoniti interes za objavu podataka o kućnom broju, oznaci stana ili katnosti stana, odnosno zašto je objava tih informacija od njegovog interesa i interesa javnosti i zašto ona preteže u odnosu na interese pojedinca čiji su podaci objavljeni, a dodatno narušavaju njegovu privatnost. Kada se govori o legitimnom interesu potrebno je provesti test razmjernosti u okviru kojeg je potrebno uzeti u obzir niz čimbenika kako bi se osiguralo uzimanje u obzir interesa i temeljnih prva osoba čiji se podaci obrađuju. Osim toga, tužitelj pogrešno tumači javni interes koji proizlazi iz članka 8. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj: 59/04., 84/11. i 81/13.) jer je pretpostavka pozivanja na tu zakonsku odredbu da u pogledu informacije koja se objavljuje prevladava opravdani interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost novinara ili na informaciju, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.  Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4.               Zainteresirana osoba nije dostavila odgovor na žalbu.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je osporena presuda zakonita i  valjano obrazložena u skladu s člankom 60. stavkom 4. ZUS-a.

7.               Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, ovaj Sud prihvaća obrazloženje pobijane presude, iz kojeg proizlazi da je tuženik pravilno utvrdio da je tužitelj, objavom osobnih podataka o položaju stana zainteresirane osobe (kućni broj, oznaka stana i kat), postupio suprotno odredbi članka 5. stavka 1. točaka a),c) i f) Uredbe koja propisuje temeljna načela obrade osobnih podataka i članka 6. Uredbe koja propisuje pravnu osnovu za obradu osobnih podataka.

8.               Člankom 5. stavkom 1. točkama a), c) i f) Uredbe propisano je da osobni podatci moraju biti zakonito, pošteno i transparentno obrađivani s obzirom na ispitanika te moraju biti primjereni, relevantni i ograničeni na ono što je nužno u odnosu na svrhe u koje se obrađuju („smanjenje količine podataka”); odnosno a  obrađivani na način kojim se osigurava odgovarajuća sigurnost osobnih podataka („cjelovitost i povjerljivost“).

9.               Člankom 6. stavkom 1. točkom a. i e. Opće uredbe propisano je da je obrada zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega: ispitanik je dao privolu za obradu svojih osobnih podataka u jednu ili više posebnih svrha, odnosno ukoliko je obrada nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili pri izvršavanju službene ovlasti voditelja obrade.

10.               Naime, i prema ocjeni ovog Suda, u postupku i sporu je pravilno utvrđeno da objava kućnog boja, oznake stana i kata stana u kojem zainteresirana osoba stanuje predstavlja osobne podatke zainteresirane osobe koji su po tužitelju objavljeni u prekomjernom opsegu i nisu nužni i relevantni za postizanje zakonom utvrđene svrhe, u konkretnom slučaju, potrebe informiranja javnosti o posjedovanju nekretnina bivšeg ministra u Vladi RH, oca zainteresirane osobe, među kojim nekretninama je i stan zainteresirane osobe, već se legitimna svrha mogla postići i bez navođenja spornih osobnih podataka.

11.               Pravilno je obrazloženje prvostupanjskog suda, koje prihvaća i ovaj Sud, da tužitelj nije dokazao da za objavu tih osobnih podataka prevladava opravdani javni interes nad zaštitom privatnosti zainteresirane osobe, navod na kojem tužitelj neosnovano ustraje i u žalbi.

12.               Nisu osnovani žalbeni navode da sporni osobni podaci predstavljaju osobne podatke iz članka 9. stavka 2e. Uredbe.

13.               Naime članak 9. Uredbe se odnosi na zabranu obrade posebnih kategorija zaštićenih osobnih podataka koji otkrivaju rasno ili etničko podrijetlo, politička mišljenja, vjerska ili filozofska uvjerenja ili članstvo u sindikatu, genetskih podataka, biometrijskih podataka u svrhu jedinstvene identifikacije pojedinca, podataka koji se odnose na zdravlje ili podataka o spolnom životu ili seksualnoj orijentaciji pojedinca pa ova odredba, skupa sa u tom članku propisanim izuzecima od zabrane obrade ovih posebnih kategorija podataka, nije primjenjiva u ovom slučaju, jer se ovdje o takvim podacima ne radi i iz kojeg razloga je neosnovan i prijedlog tužitelja za tumačenje prava Europske unije.

14.               U ovom slučaju su primjenjive odredbe članka 6. stavak 2.f. Uredbe jer za objavu osobnih podataka o položaju stana zainteresirane osobe nije pretezao javni interes, što je sve dostatno obrazloženo u pobijanoj presudi i rješenju tuženika, koje ovaj Sud nalazi pravilno utemeljenim na relevantnom činjeničnom stanju i pravilno primijenjenoj materijalno pravnoj osnovi.

15.               Kako, dakle, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost osporene presude pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena, ali ih drukčije tumači, dajući svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari. 

16.               Obzirom da nije uspio u ovom upravnom sporu, temeljem članka 79. stavka 4. ZUS-a, tužitelju je pravilno naloženo da zainteresiranoj osobi naknadi zatraženi i opravdani trošak sastava tužbe i pristupa na ročište. Ujedno je, na temelju iste zakonske odredbe,  osnovano odbijen sa zahtjevom za naknadu troška spora, a iz istog razloga odbijen je i sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe.

17.               Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 U Zagrebu 29. listopada 2021.

 

 

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić, v.r.