NN 10/2019 (29.1.2019.)

 

MINISTARSTVO ZNANOSTI I OBRAZOVANJA

Na temelju članka 27. stavka 9. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (»Narodne novine«, broj: 87/08, 86/09, 92/10, 105/10 – ispravak, 90/11, 16/12, 86/12, 94/13, 152/14, 7/17 i 68/18) ministrica znanosti i obrazovanja donosi

ODLUKU

O DONOŠENJU KURIKULUMA ZA NASTAVNI PREDMET ETIKE ZA GIMNAZIJE U REPUBLICI HRVATSKOJ

I.

Ovom Odlukom donosi se kurikulum za nastavni predmet Etika za gimnazije u Republici Hrvatskoj.

II.

Sastavni dio ove Odluke je kurikulum nastavnog predmeta Etika.

III.

Početkom primjene ove Odluke stavlja se izvan snage:

– Nastavni plan i program za stjecanje školske spreme u programima opće, jezične, klasične i prirodoslovno-matematičke gimnazije koji se odnosi na predmet Etika, a donesen je Odlukom o zajedničkom i izbornom dijelu programa za stjecanje srednje školske spreme u programima opće, jezične, klasične i prirodoslovno-matematičke gimnazije, klasa: 602-03/94-01-109, urbroj: 532-02-2/1-94-01, Zagreb, 2. ožujka 1994. (Glasnik Ministarstva kulture i prosvjete, 1994.),

– Nastavni plan i program prirodoslovne gimnazije koji se odnosi na predmet Etika, a koji je donesen Odlukom o nastavnom planu i programu prirodoslovne gimnazije, klasa: UP/I-602-03/03-01/0115, urbroj: 532-02-02-01/2-03-2 od 2. prosinca 2003. godine.

IV.

Ova Odluka stupa na snagu prvoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«, a primjenjuje se za učenike 1. razreda gimnazije od školske godine 2019./2020., za učenike 2. i 3. razreda gimnazije od školske godine 2020./2021., a za učenike 4. razreda gimnazije od školske godine 2021./2022.

Klasa: 602-01/19-01/00026

Urbroj: 533-06-19-0031

Zagreb, 18. siječnja 2019.

Ministrica prof. dr. sc. Blaženka Divjak, v. r.

 

KURIKULUM NASTAVNOG PREDMETA ETIKA ZA GIMNAZIJE

A. SVRHA I OPIS PREDMETA ETIKA

Svrha učenja i poučavanja Etike

Etika je nastavni predmet koji uvodi učenika u etiku kao filozofijsku disciplinu koja sustavno istražuje i objašnjava filozofsko-etičke spoznaje primjenjujući ih u oblikovanju moralnih pogleda, razumijevanju odlučivanja i sagledavanju moralnoga ponašanja i djelovanja.

Svrha je njezina učenja i poučavanja u stjecanju odgojnih i obrazovnih iskustava koja učeniku omogućuju razvijanje moralnih i etičkih kompetencija, odnosno usvajanje znanja, razvijanje vještina i formiranje stajališta potrebnih za moralno odlučivanje i djelovanje te razlikovanje ispravnoga od neispravnoga sagledavanjem širine etičkih znanstveno-teorijskih i praktičkih pristupa u rješavanju situacija s kojima se učenik suočava osobno i kao član zajednice i društva.

Doprinos Etike ostvarenju ciljeva odgoja i obrazovanja

Etika je kao filozofijska disciplina, područje promišljanja i djelovanja te nastavni predmet usmjerena na ostvarivanje vrijednosti i razvoj unutarnje motivacije za život u skladu s tim vrijednostima. Tijekom učenja i poučavanja ovoga predmeta stvaraju se uvjeti za međudjelovanje i oživotvorenje znanja, slobode, dostojanstva, solidarnosti, odgovornosti i jednakopravnosti kao temeljnih civilizacijskih vrijednosti koje učeniku omogućuju razumijevanje i kritičko promišljanje u donošenju odluka. Znanje koje se stječe tijekom učenja i poučavanja Etike pomaže učeniku razumjeti da je za njegovu procjenu o tome što je moralno ispravno ili neispravno u ponašanju potrebna prosudba (refleksija) o tome što je ispravno ili neispravno, a ne da se odluka o tome donosi prema subjektivnim mjerilima, kao što je trenutačno raspoloženje ili pod pritiskom vanjskih čimbenika, za koje pojedinci često i nisu svjesni koliko su na njih utjecali. Solidarnost se prepoznaje kao vrijednost koja promiče stvaranje i razvoj osjećaja za život, patnju, bol, nesreću, siromaštvo, nepravdu, obespravljenost i svaki drugi oblik nemoći koji iziskuje moralnu skrb. Izgradnja i očuvanje identiteta vrijednost je kojom se učenika potiče na razvoj osobnoga i kolektivnoga identiteta te na toleranciju prema drukčijim idejama, kulturama i stilovima života. Osjećaj odgovornosti razvija se istraživanjem i propitivanjem uloge svake osobe u slobodi odlučivanja te osobnoj i kolektivnoj odgovornosti za donesenu odluku. Istina i iskrenost, zadobivanje povjerenja, priznavanje da postoje neslaganja i suprotstavljena stajališta te argumentirana obrana vlastitoga stajališta sastavnice su vrijednosti integriteta u etici. Etičko obrazovanje osposobljava učenika za uspostavljanje odnosa s drugim osobama kao sebi jednakima, ali i za propitivanje svih autoriteta.

Vrijednosti i načela učenja i poučavanja Etike

U učenju i poučavanju Etike prepoznaju se i ostvaruju temeljne civilizacijske vrijednosti: znanje, sloboda, dostojanstvo, solidarnost, odgovornost, jednakopravnost i druge. Ti se procesi zasnivaju na sljedećim načelima:

– ostvarivanje cjelovitoga kognitivnoga, emocionalnoga, moralnoga, socijalnoga i estetskoga razvoja učenika primjerenoga njegovoj razvojnoj dobi

– poštovanje jedinstvenosti svakoga djeteta i mlade osobe te spoznaje da se pojedinci razvijaju i napreduju na različite načine i različitom brzinom

– osiguravanje individualiziranih i prilagodljivih pristupa i strategija koje učeniku postavljaju jasna i visoka očekivanja, omogućuju zadovoljavanje njegovih različitih potreba te ga potiču na aktivnu ulogu i sudjelovanje u učenju

– primjena pristupa i strategija koje potiču učenika na iskazivanje vlastitoga mišljenja, na kritičko promišljanje i povezivanje ishoda učenja s njegovim životnim iskustvima, interesima, očekivanjima i znanjem, uz poticanje složenih oblika mišljenja i primjene naučenoga, te cjelovitost i povezanost iskustva učenja i razvoja

– stvaranje poticajne i sigurne okoline pružanjem različitih oblika potpore (intelektualna, socijalna, emocionalna) u ostvarivanju ciljeva učenja i suočavanju učenika s aktualnom osobnom situacijom

– promicanje međusobnoga poštovanja, zajedništva i kulture suradnje

– poticanje zajedničkoga moralnoga i etičkoga promišljanja te moralnoga i etičkoga djelovanja i stvaranja pozitivnih promjena u svakidašnjici, u lokalnoj zajednici, u društvu, na planetu skrbeći se za dobrobit svih ljudi, živih bića i prirode

– usmjerenost na razvoj temeljnih kompetencija važnih za nastavak obrazovanja, rad, cjeloživotno učenje i život u suvremenome društvu.

Mjesto nastavnoga predmeta u cjelokupnome kurikulumu

Etika je predmet koji, s obzirom na to da je riječ o filozofijskoj disciplini, pripada društveno-humanističkomu području kurikuluma. Poučava se u svim srednjim školama i namijenjena je učenicima koji u izboru između Vjeronauka i Etike izabiru Etiku. Ovisno o mogućnostima pojedine škole i interesu među učenicima, preporučuje se nastavu Etike ponuditi kao izborni ili fakultativni predmet i učenicima koji pohađaju nastavu Vjeronauka, a žele učiti i Etiku.

U kurikularnim i s njima povezanim dokumentima nastavni predmet Etika označava se korištenjem troslovne kratice »ETK«.

B. ODGOJNO-OBRAZOVNI CILJEVI UČENJA I POUČAVANJA ETIKE

Odgojno-obrazovni ciljevi učenja i poučavanja Etike navedeni su u nastavku.

– Upoznavanje s etikom kao filozofijskom i znanstvenom disciplinom: predmetno polje, pojmovlje, specifičan pristup problemima, povijest i razvoj filozofsko-etičke misli, ključni pristupi, teorije, autori i djela.

– Razvoj vještina moralne i etičke prosudbe i rješavanja problema svakodnevnoga života te univerzalnih problema ljudske i neljudske egzistencije prethodno prepoznatih kao moralnih, odnosno etičkih problema, oslanjajući se pritom na etički instrumentarij (koncepti, metode, teorije, autori).

– Razvoj sposobnosti povezivanja interdisciplinarnih znanstvenih sadržaja (društveno-humanističkih i prirodnih) s vlastitim iskustvima, neznanstvenim pristupima i filozofsko-etičkim pristupom (pluriperspektivnost) kao pretpostavka cjelovitoga sagledavanja, artikuliranja i razrješavanja etičkih problema (integrativnost) suvremenoga i budućega društva te svijeta suočenoga s nepredvidivim posljedicama nagloga znanstveno-tehnološkoga razvoja.

– Razvoj i njegovanje etičkoga i bioetičkoga senzibiliteta, odnosno skrbi za dobrobit samih sebe, drugih ljudi, budućih generacija, drugih živih bića i prirode osvještavanjem vlastite uloge u svijetu, društvu i lokalnoj zajednici te poticanjem učenika na moralno djelovanje.

– Potpora učeniku u suočavanju s vlastitim, zajedničkim i globalnim problemima istraživanjem, razumijevanjem, razvijanjem, preispitivanjem i obranom vlastitoga stajališta, pristupa i izbora.

– Razvoj vještina argumentacije (logički utemeljeni moralni i etički sudovi), prezentacije (organizacija, iznošenje i obrana stajališta) i komunikacije (aktivno slušanje, razumijevanje, kritičko prihvaćanje i opovrgavanje) kao ključnih pretpostavki kritičkoga mišljenja, naglašavajući pritom prihvaćanje i poštovanje drugih osoba i različitoga mišljenja.

C. STRUKTURA – DOMENE KURIKULUMA ETIKE

1. slika: Organizacijska područja kurikuluma Etike

Moralno i etičko promišljanje i Moralno i etičko djelovanje dva su organizacijska područja predmetnoga kurikuluma koja, s obzirom na postavljene ciljeve predmeta Etika, osiguravaju zaokruženu etičku edukaciju. Oba se područja isprepleću i jednako obrađuju u svim godištima.

Učenje i poučavanje Etike provodi se osiguravanjem obrazovnih iskustava organiziranih u dvije domene. Unutar prve domene – Moralno i etičko promišljanje učenik se osposobljava za temeljito i sustavno moralno i etičko prosuđivanje, a u sklopu druge – Moralno i etičko djelovanje u suradnji s drugim učenicima i učiteljima te drugim dionicima razvija i njeguje etički i bioetički senzibilitet provedbom aktivnosti koje nose obilježje moralno ispravnoga djelovanja. Upravo te dvije domene osiguravaju obrazovna iskustva kojima se zaokružuje etička edukacija s obzirom na postavljene ciljeve predmeta Etika. Osnovna je ideja tako oblikovanih domena postupni osobni moralni razvoj učenika. Svaka od domena treba se obrađivati u svim godištima, pri čemu se međusobno isprepleću. Naziv domena široko je određen iz triju razloga:

– zamišljene su tako da se unutar njih stječe sposobnost moralnoga prosuđivanja i etičkoga argumentiranja, a razvojem vještina i iskazivanjem sposobnosti učenik se osposobljava za djelovanje u svakodnevnome životu

– omogućuje da se ishodi učenja i poučavanja Etike povežu i integriraju s ishodima učenja i poučavanja drugih nastavnih predmeta i međupredmetnih tema te stečenim i budućim iskustvima učenika

– prema ovomu konceptu istražuje se najviše suvremenih problema koji etička promišljanja i argumentiranje usmjeravaju na situacije i probleme suvremena doba.

Prednosti opisane strukture očituju se u tome što:

– metodičko uporište ima u istraživanju i primjeni tradicionalnih i suvremenih filozofsko-etičkih pristupa i načina u rješavanju etičkih pitanja i moralnih dvojbi, čime filozofski pristupi u tumačenju i rješavanju etičkih pitanja u povijesti i aktualnim društvenim zbivanjima postaju prepoznatljivi i razumljivi

– upućuje na spoznaju da je Etika predmet koji uz teorijsku stranu, stjecanje znanja, ima i praktičku, djelatnu, jer omogućuje učeniku da naučeno i praktički ostvari u vođenim aktivnostima tijekom procesa učenja i poučavanja te prije i nakon njega

– omogućuje da se ishodi obiju domena, prilagođeni dobi učenika, ostvare u svim godištima učenja i poučavanja Etike, pa učenik od početka učenja postaje aktivan sudionik etičkoga djelovanja, a ne samo pasivni primatelj moralnih i etičkih sadržaja

– dopušta uvođenje prikaza, analize i načina rješavanja pitanja profesionalnih etika u obrazovni proces

– temeljno je polazište za osposobljavanje učenika za kulturu dijaloga, poštovanje i uvažavanje drugih, odnosno za preuzimanje odgovornosti za vlastiti razvoj i sazrijevanje

– izlaskom Etike iz školskoga prostora u lokalnu zajednicu ostvaruje se međudjelovanje škole i zajednice te prijeko potrebno vanjsko vrednovanje, pri čemu lokalna zajednica i šira javnost sudjeluju u vrednovanju onoga što se u školi čini i uči.

2. slika: Organizacijska područja kurikuluma Etike kao odraz etičke kompetencije

Tijekom prvoga organizacijskog područja učenik se osposobljava za temeljito i sustavno moralno i etičko prosuđivanje, a tijekom drugoga, u suradnji s drugim učenicima i učiteljima te drugim dionicima, učenik razvija i njeguje etički senzibilitet provedbom aktivnosti koje nose obilježje moralno ispravnoga djelovanja. Organizacijska područja predmetnoga kurikuluma tako su odraz etičke kompetencije – osiguravaju postupni osobni moralni razvoj učenika, omogućuju izgradnju njegova moralnoga identiteta i potiču ga na stvaranje pozitivnih promjena u zajednici.

Domena A – Moralno i etičko promišljanje

Moralno i etičko promišljanje prva je velika cjelina učenja i poučavanja Etike, jedan od glavnih ciljeva procesa učenja i poučavanja, ali i bavljenja etikom kao filozofijskom disciplinom. Učenik će se unutar ove domene baviti subjektivnom moralnom prosudbom različitih pitanja kako bi zatim, uz vodstvo učitelja svaki problem analizirao na razini sustavne i promišljene etičke prosudbe koristeći se pritom instrumentarijem etike kao filozofijske discipline. Tako se osiguravaju obrazovna iskustva koja učeniku omogućuju uvid u složenost otvorenih pitanja, a promatranjem tih pitanja iz različitih perspektiva učenik će stjecati prijeko potrebno orijentacijsko znanje kao pretpostavku moralnoga djelovanja. Učenje i poučavanje u ovoj domeni usredotočeno je na približavanje etičkih problema i pristupa iskustvima učenika, naglašavanje važnosti i uloge filozofskih stajališta u rješavanju etičkih problema u različitim povijesnim razdobljima te doprinos filozofa u osmišljavanju metodologija kritičkoga mišljenja, što učeniku stvara osnove za samostalno misaono istraživanje.

Domena B – Moralno i etičko djelovanje

u ovoj domeni učeniku i učitelju postavlja se izazov da razvijeni etički senzibilitet pretoče u konkretne aktivnosti kojima iskazuju skrb za dobrobit samih sebe, drugih ljudi, drugih živih bića, prirode i budućih generacija. Pretpostavka je toga otvaranje učenja i poučavanja Etike, ali i škole, prema svim dionicima školskoga života i društva, čime se najbolje ostvaruje koncept iskustvenoga učenja. Središte učenja i poučavanja u ovoj su domeni aktivnosti koje nose obilježje moralno ispravnoga djelovanja, pri čemu se naglašava provedba projektnih i sličnih aktivnosti usmjerenih na skrb za dobrobit lokalne zajednice i šire okoline. U djelovanju i u skladu s planiranim aktivnostima (domena B) učenik se suočava s izazovima i problemima o kojima promišlja tijekom učenja i poučavanja Etike (domena A).

3. slika: Odnos organizacijskih područja kurikuluma Etike i generičkih kompetencija

Moralno i etičko promišljanje i moralno i etičko djelovanje omogućuju učeniku razvijanje vještina i formiranje stajališta potrebnih za razlikovanje ispravnoga od neispravnoga te moralno odlučivanje i djelovanje u rješavanju situacija s kojima se suočava osobno i kao član zajednice. Stoga Etika kao predmet osigurava razvoj različitih oblika mišljenja i djelovanja (rada) učenika i omogućuje njegov osobni i socijalni razvoj.

D. ODGOJNO-OBRAZOVNI ISHODI, SADRŽAJI I RAZINE USVOJENOSTI PO RAZREDIMA I DOMENAMA

U tablicama su odgojno-obrazovni ishodi učenja i poučavanja Etike označeni pokratom ETK, zatim oznakom domene, primjerice A, te brojčanom oznakom ishoda unutar određene domene.

U tablicama se nalazi opis razine »dobar« usvojenosti (ostvarenosti) odgojno-obrazovnih ishoda, a detaljan opis svih četiriju razina – zadovoljavajuća, dobra, vrlo dobra i iznimna – naći će se u metodičkome priručniku.

Etika, 1. razred gimnazije – 35 sati godišnje

 

 

 

 

Etika, 2. razred gimnazije – 35 sati godišnje

 

 

 

 

Etika, 3. razred gimnazije – 35 sati godišnje

 

 

 

 

Etika, 4. razred gimnazije – 32 sata godišnje

 

 

 

 

E. POVEZANOST S DRUGIM PREDMETIMA I MEĐUPREDMETNIM TEMAMA

Etika je predmet kojim se kod učenika razvijaju moralno i etičko promišljanje te moralno i etičko djelovanje. Kao predmet kojim se razvija etičko promišljanje, uz pretpostavku umnoga izvorišta etičkoga promišljanja i moralnoga djelovanja, ima i naglašenu odgojnu ulogu te je jedna od okosnica kurikuluma jer neposredno utječe na stvaranje vrijednosti koje su u samim temeljima odgoja i obrazovanja. Ishodi učenja i poučavanja ovoga predmeta i etički sadržaji tako posredno utječu na sve predmete i međupredmetne teme.

4. slika: Odnos organizacijskih područja kurikuluma Etike i međupredmetnih tema

Etika je predmet koji kod učenika razvija etičko promišljanje i poziva ga na moralno djelovanje neovisno o problemu o kojemu promišlja i situaciji u kojoj djeluje. Ishodi učenja i poučavanja Etike stoga se lako povezuju i integriraju s ishodima učenja i poučavanja svih nastavnih predmeta i očekivanjima svih međupredmetnih tema.

Etika je svrstana u društveno-humanističko područje iako posredno može djelovati unutar svih odgojno-obrazovnih područja. Kad je riječ o njezinu statusu i odnosu s međupredmetnim temama, neposredno je ili izravno povezana:

– s Građanskim odgojem i obrazovanjem, i to svim svojim ishodima, osobito ishodima u prvome i drugome razredu, te svim ishodima domene B

– s Osobnim i socijalnim razvojem, također svim svojim ishodima, a ponajviše s ishodima domene B koji pokazuju postignuća i napredak učenika u afektivnome području

– sa Zdravljem (biomedicinska etika, osobito ishodima u trećemu razredu)

– s Održivim razvojem (ekološka etika, osobito ishodima u četvrtome razredu)

– s Poduzetništvom (profesionalne etike u trećemu razredu te drugi ishodi u drugome i četvrtome razredu)

– s međupredmetnom temom Učiti kako učiti, i to povezivanjem teoretskoga i praktičkoga (domene Moralno i etičko promišljanje te Moralno i etičko djelovanje) te predloženim metodama učenja i poučavanja i aktivnostima usmjerenima na aktivno učenje, promjenu stajališta i moralno djelovanje

– s Upotrebom informacijsko-komunikacijske tehnologije poticanjem učenika na kreativnu i odgovornu upotrebu e-alata i multimedijskih sredstava, kao i ishodima koji uključuju sadržaje povezane s ovim temama.

Povezanost Etike sa svim nastavnim predmetima nije dvojbena jer svaki predmet pretpostavlja da je čovjek razborito i moralno odgovorno biće koje djeluje u zajednici. Etika kao nastavni predmet s naglašenim etičkim promišljanjem i pozivom na moralno djelovanje u zajednici, koje u učenika stvara poseban oprez i potiče ga da se usmjeri na najprimjerenije rješavanje moralnih dvojbi, razvija mnogo misaonih modela i obrazaca za razborito, argumentirano i, prije svega, sustavno promišljanje koje utječe na kritičnost i samokritičnost u djelovanju. Filozofske su metode spoznaje i kreativno mišljenje osnova za primjenu etičkoga promišljanja i moralnoga djelovanja u svim područjima i znanostima, društvenim i humanističkim te prirodnim i tehničkim. Osim u društveno-humanističkom području Etika sa svojim ishodima, temama i misaonim modelima razrješavanja moralnih dvojbi posebno učinkovito djeluje u sljedećim područjima: tjelesno i zdravstveno, tehničko i informatičko, prirodoslovno, umjetničko, jezično-komunikacijsko, pružajući obrasce promišljanja i djelovanja koji utječu na stvaranje trajnih sustava vrijednosti, zbog čega su ta područja sve važnija u društvenoj okolini.

F. UČENJE I POUČAVANJE ETIKE

Iskustva učenja

Kako bi se ostvarili odgojno-obrazovni ciljevi i ishodi predviđeni ovim kurikulumom, odnosno stjecanje i njegovanje znanja, vještina i vrijednosti važnih za moralno i etičko promišljanje i djelovanje, potrebno je osigurati raznolika iskustva učenja i poučavanja koja će omogućiti cjeloviti (kognitivni, emocionalni, socijalni, moralni i estetski) razvoj učenika.

Stoga je u skladu s dvjema domenama u sklopu kojih se Etika uči i poučava (Moralno i etičko promišljanje te Moralno i etičko djelovanje) metodičko-didaktičko polazište neprestano povezivanje teorije i prakse na različitim razinama i na različite načine (refleksija i akcija, opća moralna i etička načela te konkretne situacije djelovanja, znanje i informacije, proučavanje tekstova i rasprave o pojedinim problemima itd.). S jedne strane to znači da teorija treba poticati praksu, a s druge strane da djelovanje može biti nadahnuće za prepoznavanje i obrazlaganje problema te argumentirano donošenje vlastitoga etičkog suda o njemu.

S teorijskoga gledišta riječ je o sljedećemu:

– o distingviranju informacija, koje se uglavnom dobivaju iz medija, i znanja potrebnoga za analizu velikoga broja neselektiranih podataka

– o analizi etički relevantnih tekstova i približavanju problema, o kojima se u njima govori, iskustvima učenika

– o kontekstualizaciji i aktualizaciji etičkih koncepata, načela i normi

– o razlikovanju, ali i posredovanju partikularnoga i univerzalnoga, individualnoga i kolektivnoga, lokalnoga i globalnoga

– o tome da uviđanje problema i zauzimanje etičkih stajališta, uz pretpostavku dosljednosti, zahtijeva razborito djelovanje.

S praktičkoga gledišta riječ je o uvođenju metoda (koje doprinose ne samo obrazovnim nego i odgojnim ciljevima učenja i poučavanja predmeta Etika) kao što su projektna nastava, terenska nastava, volontiranje u lokalnoj zajednici, debatiranje, tematiziranje etičkih problema s pomoću različitih umjetničkih forma i sl.

U planiranju i organizaciji iskustava učenja i poučavanja učitelj treba posebnu pozornost posvetiti ključnoj metodološkoj uputi koja se odnosi na razradu ishoda, preporuke za ostvarivanje ishoda i sadržaje za ostvarivanje ishoda. Naime, da bi učenici ostvarili zadane ishode, učitelj ih priprema obrađujući sve obvezne teme navedene u dijelu »Sadržaji za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda«, i to tako što svaku obveznu temu obrađuje na primjeru najmanje dviju od predloženih izbornih tema. Primjerice, ishod A.1.2., kojim se od učenika očekuje da na kraju prvoga razreda srednje škole određuje temeljne etičke pojmove iz područja društva, učitelj ostvaruje tako da u svojemu izvedbenom kurikulumu predviđa obradu šest tema, odnosno po dvije izborne teme za svaku od navedenih obveznih tema (»Identitet«, »Međuljudski odnosi« i »Etički problemi suvremenoga društva«). Primjerice, obveznu temu »Etički problemi suvremenoga društva« jedan će učitelj obraditi govoreći o moralnim i etičkim pitanjima koja otvaraju problemi suvremenoga društva, kao što su globalni terorizam te siromaštvo i glad u svijetu, a drugi učitelj istu obveznu temu može obraditi govoreći o moralnim i etičkim pitanjima povezanim s nasiljem, medijima i konzumerizmom. U odabiru izbornih tema od učitelja se očekuje da najprije predstavi učenicima sve izborne teme, potom da zajedno odaberu one kojima će posvetiti posebnu pozornost. Tako se odabir izbornih tema može razlikovati od razreda do razreda, od nastavne godine do nastavne godine, od učitelja do učitelja, od škole do škole. Međutim, odabir izborne teme ne bi trebao previše utjecati na ostvarenost ishoda te bi se, neovisno o temi, a po završetku provedbe svih predviđenih nastavnih aktivnosti u učionici i izvan nje, učenici u analizi moralnih i etičkih problema te oblikovanju i argumentaciji svojih stajališta trebali primjereno koristiti svim etičkim pojmovima zadanima ishodom.

Uloga učitelja

Učiteljeva je osnovna uloga u učenju i poučavanju Etike planiranje, organiziranje i provedba aktivnosti kojima će učenik steći znanje i vještine potrebne za ono što je u dvjema domenama istaknuto kao težište učenja i poučavanja toga predmeta, a to je moralno i etičko promišljanje te moralno i etičko djelovanje.

U domeni Moralno i etičko promišljanje učitelj bi trebao podjednako poticati razvoj vještina moralne i etičke prosudbe, a u domeni Moralno i etičko djelovanje trebao bi djelovati kao inicijator i motivator raznovrsnih aktivnosti i akcija, imajući na umu interese i mogućnosti učenika, učioničke i izvanučioničke uvjete te probleme u lokalnoj zajednici i društvu čijem rješavanju učenici mogu doprinijeti. Bez obzira na autoritet, koji među učenicima stječe svojim znanjem i držanjem, učitelj treba, prije svega, biti moderator aktivnosti koje se tijekom učenja i poučavanja provode teorijski i praktički, a suradnički i konstruktivan odnos treba ostvariti čak i na razini planiranja i organiziranja nastave.

Učitelja se poziva da u najvećoj mogućoj mjeri tradicionalne instruktivne ili izravne nastavne strategije zamijeni aktivnim nastavnim strategijama. Zato se klasično predavanje popraćeno prikazivanjem i postavljanjem konvergentnih pitanja treba zamijeniti suradničkom nastavom primjenjujući sljedeće metode i strategije:

– postavljanje otvorenih pitanja

– organizacija moderirane rasprave među učenicima

– provedba debate u formatima prilagođenima trajanju nastavnoga sata

– simulacija stvarnih životnih situacija igranjem uloga

– različite vrste individualnih i timskih igara

– oluja ideja

– izrada konceptualnih i kognitivnih mapa

– vođenje heurističkoga razgovora

– istraživanje različitih problema i osmišljavanje rješenja

– vođenje intervjua

– provedba projekata: učeničkih (individualnih, u paru, u skupini), školskih (npr. u suradnji s lokalnom zajednicom) i europskih (s partnerskim školama)

– organizacija događaja poput sajmova, volonterskih akcija, smotri, natjecanja i sl.

– izrada pisanih radova (referat, studija slučaja, projektni nacrt, esej i sl.) i/ili njihovih prezentacija koje nisu ograničene medijem.

Učenje i poučavanje predmeta Etika prema ovome kurikulumu može biti povjereno isključivo učitelju sa završenim sveučilišnim studijem filozofije.

Materijali i izvori

Zbog same biti etike kao predmeta i filozofijske discipline materijali i izvori za učenje i poučavanje etike pronalaze se u brojnim materijalnim i nematerijalnim sadržajima. Osim klasičnoga udžbenika i različitih virtualnih platformi te digitalnih udžbenika, koji će se u budućnosti razvijati, od učitelja se očekuje da u učenje i poučavanje uvede različite znanstvene i stručne članke (primjerice, članke s Portala znanstvenih časopisa Republike Hrvatske – Hrčak), poglavlja iz znanstvenih i stručnih knjiga, znanstveno analizirane i didaktički obrađene primjere iz prakse, rječnike, leksikone, enciklopedije, novinske članke iz različitih medija, kratke videozapise iz internetskih baza (YouTube, TedTalks i druge), primjere iz književnosti i likovne umjetnosti, filmove i drugo. Nepresušan izvor za rad u učenju i poučavanju Etike uvijek su i različiti nematerijalni sadržaji, ponajprije iskustva učenika, učitelja i drugih osoba čije životne priče ne treba promatrati kao završene anegdote, nego kao izvor moralne i etičke refleksije te motivaciju za moralno i etičko djelovanje. Stoga, primjerice, dolazak gosta predavača, posjet stručnoj tribini, organizaciju okrugloga stola ili promatranje javnoga prosvjeda treba vrednovati kao vrelo spoznaje, kako za moralno i etičko promišljanje tako i za moralno i etičko djelovanje. U izboru materijala i izvora učenja i poučavanja, osim na vlastitu stručnost i profesionalni odabir, učitelj se treba osloniti na mogućnosti, potrebe i želje učenika kao svojih ključnih suradnika.

Okružje

Etika se može učiti i poučavati u učionici i u raznim oblicima izvanučioničke nastave. U učioničkoj se nastavi preporučuje izbjegavanje klasičnoga uređenja razreda (učiteljeva katedra okrenuta prema učenicima, a učeničke klupe složene jedna iza druge) te organizacija radnoga prostora u obliku dijaloškoga kruga i, kada to zahtijevaju radni zadatci, u obliku skupina. Dobra opremljenost učionica (priručna knjižnica, računalo, projektor, televizor itd.) važan je preduvjet za provedbu učenja i poučavanja na najvišoj razini. U izvanučioničkoj nastavi radni zadatci i odgovarajući ciljevi mogu se planirati unutar škole, a ostvarivati u lokalnoj zajednici (primjerice, suradnjom s raznim institucijama i nevladinim organizacijama, kao i provedbom društveno odgovornih aktivnosti na mjestima u kojima borave socijalno isključene ili ugrožene skupine, poput prihvatilišta za beskućnike, pučkih kuhinja, staračkih domova i sl.), posjetom različitim ustanovama i zajednicama ili muzejima i spomen-obilježjima itd.

Nedvojbeno, i učionički i izvanučionički oblik učenja i poučavanja treba stvarati poticajno okružje za stjecanje znanja i razvijanje vještina predviđenih predmetnim kurikulumom, za što je najodgovorniji predmetni učitelj.

Od učitelja se očekuje da pojam okružja ne shvaća samo kao prostorne uvjete, već u duhu misli Hilberta Meyera kao »humanu kvalitetu odnosa između učitelja i učenika te učenika međusobno« čije su sastavnice: »1. uzajamno poštovanje; 2. pouzdano držanje pravila; 3. zajednička podjela odgovornosti; 4. učiteljeva pravednost prema svakome pojedincu i cijeloj skupini za učenje; 5. učiteljeva skrb za učenike i skrb učenika međusobno«. Osiguranje takvog okružja/ozračja doprinosi isprepletanju i dopunjavanju obrazovnih i odgojnih ciljeva, odnosno teorijske i praktičke dimenzije učenja i poučavanja Etike.

Određeno vrijeme

Etika se poučava od prvoga do četvrtoga razreda gimnazije. U skladu s trenutačnom organizacijom sustava poučava se kao alternativni predmet za učenike koji ne pohađaju nastavni predmet Vjeronauk. Broj nastavnih sati predviđen za učenje i poučavanje Etike najmanje treba biti jednak broju nastavnih sati za učenje i poučavanje Vjeronauka.

Učitelj je odgovoran za to da raspoloživi broj sati rasporedi tako da budu primjereno ostvareni obvezni ishodi iz obiju domena rabeći pritom raznolike metode i materijale.

Grupiranje učenika

Pri grupiranju učenika treba uzeti u obzir da je Etika izborni predmet i da se ne može predvidjeti koliko će se učenika u pojedinome razrednom odjelu i pojedinome naraštaju odlučiti za Etiku. Moguće je stvaranje skupina učenika iz više razrednih odjela istoga naraštaja. Unutar skupine, ovisno o učioničkim i izvanučioničkim zadatcima te učeničkim potrebama i interesima, poželjno je formirati manje skupine koje će međusobno koordinirati osmišljavanje i provedbu aktivnosti uz poticaj učitelja, praćenje i pomoć. Takvim se aktivnostima i zadatcima, pogotovo onima koji proizlaze iz ostvarenja ishoda zadanih u domeni Moralno i etičko djelovanje, a koji se provode kao projektne ili terenske aktivnosti, preporučuje međugeneracijsko povezivanje učenika i uključivanje učenika koji ne pohađaju Etiku. Neovisno o broju učenika koji izaberu Etiku, nastava se treba organizirati i učenici različitih godišta (npr. učenici 1. i 2. razreda gimnazije) i učenici različitih vrsta srednje škole (npr. učenici 1. razreda gimnazije i učenici 1. razreda srednje strukovne škole) ne smiju se grupirati u istu odgojno-obrazovnu skupinu jer tako neće biti moguće ostvarivanje ishoda iz ovoga kurikuluma.

Učenici s teškoćama i daroviti učenici

Za učenike s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama (učenici s teškoćama i daroviti učenici) učitelji planiraju kurikulum usmjeren na učenika. Osobitosti/teškoće učenika zahtijevaju njima prilagođene individualizirane/diferencirane postupke, ciljeve učenja, razinu usvojenosti odgojno-obrazovnoga ishoda, opseg i dubinu sadržaja učenja, strategije i aktivnosti poučavanja kojima se žele ostvariti postavljeni ciljevi te načini vrednovanja i ocjenjivanja ostvarenih postignuća.

G. VREDNOVANJE USVOJENOSTI ODGOJNO-OBRAZOVNIH ISHODA

Vrednovanje u učenju i poučavanju Etike

Vrednovanje ostvarenosti odgojno-obrazovnih ishoda označuje sve postupke kojima će učitelj Etike prikupljati i analizirati informacije o postignućima učenika i njihovu napretku te donositi profesionalne procjene o učenju i rezultatima učenja, ali i o uspješnosti poučavanja. Glavna je svrha vrednovanja da se doprinese poboljšanju učenja i napretka u učenika, stoga formativna svrha vrednovanja (pouzdana povratna informacija o tome napreduje li učenik u skladu s očekivanjima, odnosno približava li se i u kojoj mjeri ostvarivanju odgojno-obrazovnih ishoda) ima prednost u odnosu na sumativnu svrhu (ocjenjivanje).

Pri planiranju, provedbi i u tumačenju rezultata vrednovanja učitelj Etike svoj profesionalni integritet iskazuje time što razmatra osobitosti učenika i specifičnosti svake skupine koju poučava, a ponajviše primjenom objektivnih i učenicima prethodno poznatih kriterija vrednovanja. Osim kako bi utvrdio trenutačno stanje učenika u odnosu na zadane ishode, učitelj se Etike koristi rezultatima vrednovanja kako bi zaključio o potrebnim koracima u daljnjem planiranju poučavanja i učenja, o mogućim potrebnim promjenama u izvedbenome kurikulumu, kao i o načinima provedbe vrednovanja koja slijede.

Učitelji imaju autonomiju i odgovornost izabrati najprikladnije metode i tehnike vrednovanja unutar pojedinih pristupa vrednovanju (ovisno o obilježjima učenika i škole te određenim situacijskim čimbenicima). U ovome poglavlju daju se okvirne smjernice i preporuke o metodama i tehnikama koje su posebno pogodne za vrednovanje odgojno-obrazovnih ishoda u predmetnome kurikulumu. Preporučene metode i tehnike trebaju omogućiti dokumentiranje i procjenjivanje odgojno-obrazovnih ishoda i omogućiti utvrđivanje različitih razina usvojenosti. Učenicima u kojih su opažena odstupanja u ostvarivanju odgojno-obrazovnih ishoda potrebno je pružiti odgovarajuću odgojno-obrazovnu podršku radi zadovoljavanja njihovih odgojno-obrazovnih potreba.

Elementi vrednovanja u Etici

Zaokruženost i dosljednost predmetnoga kurikuluma Etike očituju se u elementima vrednovanja učeničkih postignuća koji odgovaraju dvama makrokonceptima (domenama) ovoga kurikuluma te odražavaju složenost zadanih odgojno-obrazovnih ishoda:

– (Moralno i etičko) PROMIŠLJANJE

– (Moralno i etičko) DJELOVANJE.

Učitelj Etike odgovoran je za izbor različitih pristupa i metoda vrednovanja te osmišljavanje i primjenu raznovrsnih tehnika vrednovanja (postupaka). Pri svakome zasebnom postupku vrednovanja učitelj Etike određuje specifične elemente vrednovanja povezane s konkretnim sadržajima i aktivnostima (znanje, vještine i stavovi) koji su bili predmet učenja i poučavanja.

Neovisno o svrsi vrednovanja (dijagnostička, formativna, sumativna) kao i o pristupu, metodi i tehnici primijenjenima u konkretnome postupku vrednovanja, kao ključnu smjernicu u utvrđivanju postignuća učenika učitelj se koristi raznima ostvarenosti ishoda (zadovoljavajuća, dobra, vrlo dobra, iznimna).

Pri vrednovanju razine ostvarenosti ishoda za element »Promišljanje« učitelj Etike procjenjuje (formativno) i ocjenjuje (sumativno):

– uporabu i učenikov napredak u uporabi etičkih pojmova/koncepata/pristupa zadanih u razradi ishoda

– analizu i učenikov napredak u analizi moralnih i etičkih problema u skladu s preporučenim sadržajima za ostvarivanje ishoda (obvezne i izborne teme)

– osmišljavanje rješenja i učenikov napredak u osmišljavanju rješenja moralnih i etičkih problema u skladu s etičkim vrijednostima zadanima ishodima

– argumentaciju i učenikov napredak u argumentaciji i u oblikovanju (dokazivanju i opovrgavanju) i predstavljanju stajališta

– analizu i učenikov napredak u analizi etičkih i drugih stručnih izvora.

Pri vrednovanju razine ostvarenosti ishoda za element »Djelovanje« učitelj Etike procjenjuje (formativno) i ocjenjuje (sumativno):

– učenikov napredak u području afektivne razine postignuća utvrđen promjenama u stajalištima učenika i drugim postupcima

– provedbu i učenikov napredak u provedbi osmišljenih aktivnosti kojima učenik doprinosi promjenama u društvu

– uporaba zaključaka o rezultatima provedene aktivnosti u daljnjem djelovanju.

Pristupi, metode i tehnike vrednovanja usvojenosti odgojno-obrazovnih ishoda u Etici

Cjelovito vrednovanje postignuća učenika u nastavi Etike ostvaruje se primjenom triju pristupa vrednovanju: vrednovanja za učenje i vrednovanja kao učenje, čija je svrha formativna, te vrednovanje naučenoga, koje ima sumativnu svrhu, ali čiji se rezultati koriste i u formativne svrhe.

Vrednovanje za učenje u nastavi Etike

Primjenom vrednovanja za učenje učitelj Etike daje učeniku povratnu informaciju o napretku u ostvarivanju pojedinoga ishoda, kao i o tome što je potrebno promijeniti, unaprijediti i poboljšati kako bi učenik napredovao. Ovaj pristup vrednovanju učitelj bez poteškoća provodi metodom kriterijskoga vrednovanja. Kao kriterij procjene služe mu razine usvojenosti ishoda i na temelju njih zaključuje do koje je razine učenik ostvario pojedini ishod i što može učiniti kako bi unaprijedio svoje rezultate. Kriterijsko vrednovanje učitelj Etike može provesti različitim postupcima (analiza zadanoga moralnog/etičkog problema, prezentacija prijedloga za rješenje analiziranoga problema, izvještaj o aktivnosti provedenoj u lokalnoj zajednici i sl.), a posebno se učinkovitim pokazuje primjena kombiniranoga kriterijskog vrednovanja i samovrednovanja, pri čemu učitelj i učenik istodobno vrednuju postignuća učenika primjenom ljestvica za vrednovanje i rubrika za samovrednovanje kako bi nakon toga usporedili procjene i postavili nove ciljeve o napredovanju učenika i najboljim načinima za unapređenje učenja i rezultata.

Kombinirana metoda kriterijskoga vrednovanja i samovrednovanja, pri čemu se istodobno primjenjuju dva važna pristupa vrednovanju s formativnom svrhom – vrednovanje za učenje (kriterijsko vrednovanje koje provodi učitelj) i vrednovanje kao učenje (samovrednovanje učenika), prikladna je za vrednovanje razine ostvarenosti ishoda iz domene A Moralno i etičko promišljanje, a posebno je prikladna za vrednovanje ishoda iz domene B Moralno i etičko djelovanje. S obzirom na to da je usvojenost ishoda iz domene B pokazatelj napretka učenika u kognitivnome, ali i u afektivnome području, u vrednovanju za učenje iznimno je važna i metoda autentične procjene koja podrazumijeva opažanje i vrednovanje procesa primjene znanja i vještina na zadatcima bliskim aktivnostima iz svakodnevnoga života, primjerice pri vrednovanju ishoda iz domene B pri procjeni izvještaja učenika o aktivnosti koju je proveo u lokalnoj zajednici i kojom je doprinio rješavanju problema izabrane društveno ugrožene skupine.

Vrednovanje za učenje može se provesti i metodom normativnoga vrednovanja pri čemu se utvrđuje kakve je rezultate (razinu postignuća) učenik postigao u odnosu na druge učenike, a ne u odnosu na ishode zadane kurikulumom. S obzirom na to da međusobno uspoređivanje učenika u skupini može djelovati demotivirajuće na sve učenike, u nastavi se Etike ovu metodu preporučuje primijeniti tek u rijetkim postupcima vrednovanja, kada može ostvariti svoju formativnu (motivirajuću) svrhu. Primjerice, normativno je vrednovanje neizbježno u vrednovanju postignuća učenika koji sudjeluju u debati, pri čemu se kombinira s pristupom vrednovanja kao učenja, odnosno s metodom vršnjačkoga vrednovanja, kada učenici koji promatraju debatu, a s njima i učitelj, odlučuju o pobjedniku debate prema unaprijed zadanim objektivnim kriterijima vrednovanja kao što su snaga argumenata, uspješnost u dokazivanju/osporavanju teze debate, kvaliteta govora afirmacijske i negacijske strane i sl.

S obzirom na formativnu svrhu vrednovanja za učenje procjene o postignućima i napretku učenika učitelj bilježi i o njima izvještava učenika, a u pravilu ne ocjenjuje.

Vrednovanje kao učenje u nastavi Etike

Primjenom pristupa vrednovanje kao učenje učitelj uključuje učenike u proces vrednovanja, pri čemu u učenika potiče autonomiju i preuzimanje odgovornosti za postignuća i napredak. Ovaj se pristup u vrednovanju temelji na ideji da učenici vrednovanjem uče, stoga je nužno učenike aktivno uključiti u procese vrednovanja. Kako bi to mogao, učitelj Etike prethodno treba pokazati učenicima kako će sudjelovati u vrednovanju postignuća, a tijekom cijeloga procesa vrednovanja kao učenja treba biti aktivno uključen te podržavati učenika koji uči tako da vrednuje vlastita i/ili postignuća svojih vršnjaka.

Obje glavne metode vrednovanja kao učenja, samovrednovanje učenika i vršnjačko vrednovanje, pronalaze svoju široku, gotovo neizbježnu ulogu, u učenju i poučavanju Etike. Metoda samovrednovanja učenika odnosi se na postupke kojima učenik procjenjuje vlastita postignuća, napredak i pristup učenju i poučavanju. Uz podršku učitelja, učenik procjenjuje razinu usvojenosti ishoda zadanoga kurikulumom, a samovrednovanje provodi s pomoću alata kao što je rubrika s ljestvicom za vrednovanje, jednaka onoj koju učitelj koristi u provedbi kriterijskoga vrednovanja. Na temelju zaključaka o vlastitim postignućima dobivenih samovrednovanjem učenik odlučuje do koje razine usvojenosti ishoda želi napredovati i tako planira svoje daljnje učenje. Kako je prethodno pojašnjeno, kombinirana primjena vrednovanja kao učenja i vrednovanja za učenje metodama samovrednovanja učenika i kriterijskoga vrednovanja od strane učitelja može učinkovito djelovati na motivaciju i napredak učenika.

S obzirom na Etiku kao predmet i ishode zadane ovim kurikulumom metoda vršnjačkoga vrednovanja u Etici je vrlo važna. Primjenjujući ovu metodu, učenik je aktivno uključen u vrednovanje učenja i postignuća svojega vršnjaka, a pomaže mu u promatranju, nadgledanju i reguliranju procesa učenja te daje povratnu informaciju svojemu vršnjaku. Kako je jedna od ključnih nastavnih strategija u učenju i poučavanju Etike vođena rasprava u skupinama o moralnim i etičkim pitanjima i problemima, situacije u kojima učenici međusobno vrednuju stajališta, obrazloženja i argumente nužne su za uspjeh etičke rasprave. Kako bi ovakav postupak primjene vršnjačkoga vrednovanja bio uspješan i smislen, učitelj učenike treba poučiti kulturi rasprave i pravilima sudjelovanja u raspravi i vršnjačkome vrednovanju na samome početku učenja i poučavanja Etike. Vršnjačko vrednovanje može se primijeniti i raznovrsnim drugim postupcima i aktivnostima. Osim prethodno opisanih učinkovitom se pokazuje primjena aktivnosti »Vrednovanje 360°« kada razinu usvojenosti ishoda u učenika istodobno vrednuju učenik (samovrednovanje), vršnjak (vršnjačko vrednovanje) i učitelj (kriterijsko vrednovanje).

Vrednovanje naučenoga

Vrednovanje naučenoga primjenjuje se nakon dovršetka određenoga zaokruženog dijela učenja i poučavanja, primjerice, nakon provedbe svih aktivnosti kojima je učitelj obradio obvezne teme zadane određenim ishodom, kao i na kraju polugodišta ili nastavne godine. Iako se ovim pristupom ostvaruje sumativna svrha vrednovanja, zaključci učenika i učitelja o primijenjenim kriterijima i elementima vrednovanja na temelju kojih su postignuća učenika ocijenjena određenom ocjenom, služe učitelju kao povratna informacija učeniku na temelju koje on planira daljnje učenje i napredak, čime vrednovanje naučenoga ostvaruje i svoju formativnu svrhu.

Vrednovanje naučenoga prema ovome se kurikulumu može provoditi kao unutarnje, hibridno i vanjsko vrednovanje. Dok hibridno i vanjsko vrednovanje naučenoga ovise o ispitnim centrima i nadležnim institucijama, unutarnje vrednovanje naučenoga osmišljava, planira i provodi učitelj koristeći se različitim metodama i tehnikama vrednovanja. Pritom je u učenju i poučavanju Etike potrebno izbjegavati klasične pisane provjere u obliku ispita, kao i klasične usmene provjere prozivanjem učenika i njegovim izvođenjem pred školsku ploču radi ispitivanja znanja postavljanjem pitanja. Vrednovanje naučenoga u Etici preporučuje se procjenjivati i ocjenjivati tehnikama kao što su:

– razgovor i razmjena mišljenja s učenikom

– samostalno usmeno izlaganje analize moralnoga i etičkoga problema

– samostalno ili skupinsko usmeno izlaganje istraženih slučajeva (referati, prezentacije, studije slučajeva)

– primjena samostalne ili skupinske oluje ideja, npr. o mogućim rješenjima nekoga moralnog problema

– provedba skupinske rasprave ili debate među učenicima

– provedba skupinskih simulacija stvarnih ili imaginarnih događaja i sl.

– izrada raspravljačkoga, i u višim godinama, filozofskoga eseja

– osmišljavanje i provedba učeničkih individualnih aktivnosti djelovanja u zajednici

– osmišljavanje i provedba učeničkih skupinskih projekata

– učenička izvješća o provedenim aktivnostima predstavljena medijem koji učenik samostalno izabere (pisano izvješće, usmeno izlaganje, izvješće u digitalnome alatu, videoizvještaj, plakat, motivacijski govor po uzoru na TED Talks govore, događaj koji je organizirao učenik i sl.)

– individualna ili skupinska izrada kreativnih sadržaja o etičkim temama (plakati, kratki videozapisi i sl.)

– vođenje učeničke mape radova odnosno portfelja radova i sl.

Pri svakome vrednovanju učitelj primjenjuje ljestvicu za vrednovanje kojom upoznaje učenike prije vrednovanja, a najbolje prije početka učenja i poučavanja koje će se vrednovati predstavljenom ljestvicom. U ljestvici za vrednovanje učitelj Etike određuje specifične elemente vrednovanja povezane s konkretnim sadržajima i aktivnostima (znanje, vještine i stavovi) koji su bili tema učenja i poučavanja, a za svaki element razrađuje opisivače razina usvojenosti kojima opisuje opseg i dubinu znanja te stupanj razvijenosti vještina koji je potreban za određeni broj bodova i/ili pojedinu ocjenu.

Određivanje zaključne ocjene

Zaključnu ocjenu iz predmeta Etika određuje učitelj i izriče ju brojkom i riječju: nedovoljno – 1, dovoljno – 2, dobro – 3, vrlo dobro – 4, odlično – 5.

Zaključna ocjena u Etici se određuje usporedbom zaključaka učitelja o postignućima učenika dobivenima primjenom sumativnoga vrednovanja (vrednovanje naučenoga) sa zaključcima o napretku učenika dobivenima formativnim vrednovanjem (vrednovanje za učenje i vrednovanje kao učenje).

Zaključci sumativnoga vrednovanja utvrđuju se izračunom aritmetičke sredine svih ocjena koje je učenik prikupio tijekom nastavne godine u oba elementa vrednovanja – »Promišljanje« i »Djelovanje«, pri čemu oba elementa vrednovanja imaju jednaku težinu.

Zaključci formativnoga vrednovanja utvrđuju se na temelju bilježaka i izvještaja učitelja o napretku učenika tijekom nastavne godine. O napretku učitelj ne zaključuje tek usporedbom ocjena koje je učenik prikupio na početku i na kraju nastavne godine, već procjenjuje je li i kako je učenik primijenio dobivene povratne informacije o učenju, rezultatima i mogućim načinima napredovanja u postignućima. Pritom, učitelj treba obratiti posebnu pozornost na strategije koje je učenik primijenio i trud koji je uložio kako bi napredovao.

Stoga, aritmetička sredina može biti primijenjena kao kriterij za određivanje zaključne ocjene samo ako takvu ocjenu potvrđuju zaključci formativnoga vrednovanja. Ako pak zaključci učitelja o napretku učenika tijekom nastavne godine ukazuju na potrebu za određivanjem niže ili više ocjene od one na koju ukazuje aritmetička sredina, učitelj će prednost dati tome kriteriju za određivanje zaključne ocjene.

Izvješćivanje o postignućima i napretku učenika

Poput vrednovanja postignuća temeljna je svrha izvješćivanja o postignućima učenika poboljšanje njegova učenja i napretka. Učitelj Etike izvještava učenika o njegovim postignućima jasnim, pozitivnim i konstruktivnim povratnim informacijama o rezultatima u odnosu na definirane ishode učenja i poučavanja Etike, a izvještaj upotpunjuje savjetima za unapređenje rezultata. Na jednak način učitelj izvještava roditelje te druge koji traže informaciju o postignućima učenika, npr. razrednika, druge učitelje iz razrednoga vijeća i sl.

U izvješćivanju učenika o rezultatima vrednovanja učitelj se treba usredotočiti na postignuća i napredak u odnosu na ishode, umjesto na prosudbu uspjeha ili neuspjeha na temelju ocjena ili u odnosu na druge učenike. Informacije i preporuke trebaju biti razumljive i učenicima i roditeljima, kao i utemeljene na valjanim i nepristranim informacijama o napredovanju i postignućima prikupljenima tijekom procesa vrednovanja. Jedna je od temeljnih svrha izvješćivanja učenika o postignućima ujedno u unapređenju partnerskoga i suradničkoga odnosa učitelja i učenika temeljenoga na međusobnome poštovanju i povjerenju.

Preporučeni načini izvješćivanja o postignućima učenika u učenju i poučavanju Etike individualne su konzultacije učitelja s učenikom, individualni razgovori s roditeljima i učenikom, pisane bilješke o postignućima te primjena alata internetskoga izvješćivanja kojima učenici i roditelji mogu pristupiti bilo kada i s bilo kojeg mjesta (e-dnevnik, e-portfolio, elektroničke poruke i sl.).

 

 

Izvor: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_01_10_207.html