Broj: Revr 885/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja u pravnoj stvari tužitelja Ž. M. iz F., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. F., odvjetniku u P., protiv tužene P. p. i. d.d. K. iz K., OIB: ..., zastupane po punomoćnici N. G. R., odvjetnici u Z., radi nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici, posl. broj Gžr-123/15-2 od 1. prosinca 2015. kojima su preinačeni presuda i rješenje Općinskog suda u Koprivnici posl. broj P-522/14-18 od 26. ožujka 2015., u sjednici održanoj 24. svibnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja Ž. M. protiv presude Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici posl. broj Gžr-123/15-2 od 1. prosinca 2015., odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici posl. broj Gžr-123/15-2 od 1. prosinca 2015. odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I Utvrđuje se nedopuštenim otkaz što ga je tužena P. p. i. d. d. K., OIB: ..., ..., K., dala tužitelju Ž. M., OIB: ..., iz F., ..., Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj HR–JMD-589-2014 od 04. travnja 2014. g. te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tužene nije prestao.

 

II Nalaže se tuženoj P. p. i. d. d. K., OIB: ..., ..., K., vratiti na rad tužitelja Ž. M., OIB: ..., iz F., ..., na radu na radnom mjestu vozača viličara u sektoru logistika u roku od 8 dana.

 

III Nalaže se tuženoj P. p. i. d. d. K., OIB: ..., ..., K., vratiti na rad tužitelja Ž. M., OIB: ..., iz F., ..., na radu na radnom mjestu vozača viličara u sektoru logistika do okončanja ovog sudskog spora."

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

"I Određuje se privremena mjera i nalaže tuženoj P. p. i. d. d. K., OIB: ..., ..., K., da tužitelja Ž. M., OIB: ..., iz F., ..., u roku od 24 sata od dostave ovog rješenja vrati na posao na radnom mjestu vozača viličara u sektoru logistika.

 

II Za vrijeme rade tužitelju pripadaju sva prava iz radnog odnosa.

 

III Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog postupka ili do drugačije odluke suda.

 

IV Tužena je dužna tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka 2.500,00 kn u roku od 8 dana."

 

Drugostupanjskim rješenjem preinačeno je prvostupanjsko rješenje na način da je odbijen predmetni prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere, te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženoj parnični trošak od 4.250,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude i protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Protiv drugostupanjske presude i protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je podnio i reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Tužena u odgovoru na reviziju osporava osnovanost revizije tužitelja. Zahtjeva naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn,

 

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a. i 373. b. toga Zakona.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Kako je u konkretnom slučaju riječ o sporu o prestanku radnog odnosa to je dakle dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, a slijedom čega nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Stoga, predmetna revizija tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude razmatrana je kao revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnom postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka te presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenim otkaza ugovora o radu koje mu je dala tužena odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 14. travnja 2014., za utvrđenje da tužitelju radni odnos kod tužene nije prestao, za vraćanje na rad tužitelja na radno mjesto vozača viličara u skladištu logistike te za obvezivanjem tužene da zadrži tužitelja na tom radnom mjestu do okončanja ovog postupka.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tužene na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. lipnja 2012. za poslove vozača viličara u sektoru logistike,

 

- da je tužitelj 19. ožujka 2014. iz skladišta tužene neovlašteno uzeo tri paketa vode od 0,5 l i tri paketa vode od 1,5 l te isto natovario u vozilo prijevozničkog poduzeća S., koje je tu robu izvezlo izvan kruga tvornice tužene,

 

- da je tužitelj naknadno i to 24. travnja 2014. uplatio tuženoj 235,04 kn za navedene pakete vode,

 

- da je o neovlaštenom uzimanju vode od strane tužitelja zaposlenica tužene S. B. obavijestila skladištara D. K. koji je nakon toga obavijestio sebi neposredno nadređenoga,

 

- da su osobe kod tužene koje su bile ovlaštene za odlučivanje o pravima i obvezama iz radnog odnosa odnosno osobe koje su bile obveze izvijestiti nadležne o predmetnom događaju, sa sigurnošću mogle znati tek 26. ožujka 2014. da bi tužitelj neovlašteno uzeo sporne pakete vode i to nakon što su uzete izjave od tužitelja, zaposlenika tužene D. K., zaposlenice tužene S. B., te nakon što su istoga dana pregledane sigurnosne kamere (snimci s tih kamera),

 

- da je tužena 4. travnja 2014. donijela odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa jer da je tužitelj neovlašteno, bez dopuštenja i pravovaljanog naloga, u kamion utovario paletu sa određenom količinom proizvoda te istu, uz prethodni dogovor sa vozačem prijevozničkog poduzeća S., izvezao izvan kruga tvornice tužene, te

 

- da radni odnos tužitelja kod tužene više nije moguć iz razloga što je tužena kao poslodavac izgubila povjerenje prema tužitelju.

 

Na utvrđeno činjenično stanje drugostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu te odbio predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Prema odredbi čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili na određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog zakonskog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovorenih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Prema odredbi čl. 108. st. 2. ZR ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Kada je tužitelj kao radnik tužene neovlašteno uzeo prije navedene pakete vode iz skladišta tužene te ih uz pomoć vozača poduzeća S. izvezao izvan kruga tvornice tužene, onda je on i po ocjeni ovog revizijskog suda počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Nadalje, i po ocjeni ovog revizijskog suda uslijed te osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa tužena je izgubila nužan stupanj povjerenja u tužitelja, a radi čega, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa tužitelja i tužene, nastavak radnog odnosa tužitelja kod tužene nije moguć (čl. 108. st. 1. ZR).

 

Stoga, tužena je dakle imala valjane razloge za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju.

 

Kada je tužena odnosno osobe kod tužene koje su bile ovlaštene za odlučivanje o pravima i obvezama iz radnog odnosa i osobe koje su zbog voditeljskih ovlasti bile obvezne izvijestiti nadležne o predmetnom ponašanju tužitelja sa sigurnošću saznala je tek 26. ožujka 2014. da bi tužitelj 19. ožujka iste godine neovlašteno uzeo predmetne pakete vode te kada je tužena odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju donijela 4. travnja 2014., onda je evidentno da je ta odluka donesena u 15-dnevnom zakonskom roku iz čl. 108. st. 2. ZR.

 

Revizijski navod tužitelja da bi drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer da dopuštenost predmetnog izvanrednog otkaza ugovora o radu nije promatrao u svijetlu odredaba Pravilnika o odgovornosti za kršenje obveza iz radnog odnosa i naknadi štete tužene, nisu uzeti u razmatranje. Ovo stoga što tužitelj tek u reviziji iznosi činjeničnu tvrdnju da je tužena netom navedenim Pravilnikom propisala razloge i postupak otkazivanja ugovora o radu. Tužitelj je pri tome tek uz reviziju dostavio nepotpisani primjerak navedenog Pravilnika od 18. svibnja 1998. Tužena je pak odgovorom na reviziju osporila da bi taj Pravilnik bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj počinio predmetnu povredu obveza iz radnog odnosa. Stoga je ovdje za ukazati da u reviziji nije dopušteno iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze (čl. 387. ZPP). Iz tih razloga netom navedeni revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

 

Isto tako nije uzet u razmatranje niti revizijski navod tužitelja da tužena prije donošenja pobijane odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije tužitelja pismeno upozorila na obveze iz radnog odnosa te mu ukazala na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede obveze iz radnog odnosa. I ovdje je riječ o novoj činjeničnoj tvrdnji tužitelja (po prvi puta iznesenoj u reviziji). Naime, tužitelj tokom prethodnog postupka nije niti tvrdio niti dokazivao da bi predmetni izvanredni otkaz ugovora o radu bio nedopušten iz razloga što bi tužena propustila prethodno tužitelja pismeno upozoriti na obveze iz radnog odnosa uz ukazivanje na mogućnost otkazivanja ugovora o radu za slučaj nastanka povrede obveze iz radnog odnosa.

 

No, unatoč netom navedenom ovdje je ipak za ukazati da u konkretnom slučaju nije niti bilo opravdano očekivati od tužene da tužitelja pisano upozori na obveze iz radnog odnosa te da mu ukaže na mogućnost otkazivanja ugovora o radu za slučaj nastanka kršenja tih obveza. Naime, neovlašteno uzimanje stvari poslodavca (otuđivanje, krađa) je takva vrsta osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa na koju povredu nije potrebno prethodno pismeno upozoravati radnika te mu ukazivati na mogućnost otkazivanja ugovora o radu. Svima je poznato da je radniku zabranjeno potkradati poslodavca.

 

Revizijski navodi tužitelja kojima pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka drugostupanjskog suda o danu saznanja tužene za predmetnu povredu obveza iz radnog odnosa i o neovlaštenom uzimanju predmetne robe tužene, također nisu uzeti u razmatranje. Naime, ovdje je riječ o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Revizija tužitelja protiv pobijanog drugostupanjskog rješenja nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12 i 25/13 – dalje: OZ) u ovršnom postupku i postupku osiguranja revizija se može izjaviti samo ako odluka donesena u drugom stupnju ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u skladu s pravilima parničnog postupka. Riječ bi dakle bila o reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmetna revizija tužitelja podnesena protiv pobijanog drugostupanjskog rješenja nema sadržaj za reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP propisano odredbom čl. 382. st. 3. ZPP. Ovo stoga što tužitelj u reviziji nije određeno naznačio pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnio, a posljedično tome nije niti izložio razloge zbog kojih bi smatrao da bi određeno pravno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Radi iznesenog, predmetnu reviziju tužitelja podnesenu protiv pobijanog drugostupanjskog rješenja valjalo je odbaciti kao nedopuštenu i to na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP, čl. 392. b. st. 2. ZPP u vezi čl. 400. st. 3. ZPP i u vezi čl. 21. st. 1. OZ.

 

Zahtjev tužene za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku, a slijedom toga niti taj trošak nisu bili potrebni (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP).

 

Zagreb, 24. svibnja 2016.