Broj: Pr-30/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Općinski sud u Čakovcu, po sucu Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja D. O., iz T. B., OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. P., odvjetniku iz Odvjetničkog društva P. i dr. iz V., protiv tuženika E. M. d.d. Š., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz Odvjetničkog društva P. i Š. iz V., radni spor – radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i sudskog raskida, nakon dovršene glavne rasprave dana 16. svibnja 2016.g. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, te zakonskog zastupnika tuženika i punomoćnika tuženika, dana 03. lipnja 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

1.              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"I.              Utvrđuje se nedopuštenom odluka o otkazu ugovora o radu od 12. veljače 2016. godine, naslovljena "Odluka o otkazu ugovora o obavljanju poslova voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja i aneksa ugovora o obavljanju poslova br. 2" kojom je tuženik E. M. d.d. Š., OIB: … otkazao ugovor o radu tužitelju D. O.iz T. B., OIB: ...

 

II.               Određuje se sudski raskid ugovora o radu tužitelja D. O. iz T. B., OIB: … i tuženika E. M. d.d. Š., OIB: … s danom zaključenja glavne rasprave, ali ne prije isteka otkaznog roka dana 15. svibnja 2016. godine.

 

III.               Nalaže se tuženiku E. M. d.d. Š., OIB: … da tužitelju D. O. iz T. B., OIB: … isplati naknadu štete u neto iznosu od 72.843,70 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana zaključenja glavne rasprave, ali ne prije isteka otkaznog roka dana 15. svibnja 2016. godine, po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena.

 

V.               Nalaže se tuženiku E. M. d.d. Š., OIB: … da tužitelju D. O. iz T. B., OIB: … nadoknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena."

 

2.               Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 5.625,00      kuna, u roku od 8 dana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Utvrđuje se da je tužba pod točkom IV. tužbenog zahtjeva, za isplatu otpremnine u bruto iznosu od 21.885,01 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. svibnja 2016. godine, po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, povučena.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i sudskog raskida, navodeći da su parnične stranke sklopile dana 28. rujna 2012.g. ugovor o radu naslovljen "Ugovor o obavljanju poslova Voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja", te da nakon osnovnog ugovora o radu sklopile su i Aneks 1 kojim su uredile tužiteljevu plaću tijekom srpnja 2013.g. te Aneks 2 koji se primjenjuje od 26. svibnja 2014.g., a da dana 12. veljače 2016.g. tuženik je donio odluku o otkazu tužiteljevog ugovora o radu koju je tužitelju uručio 15. veljače 2016.g., te da protiv navedene odluke tužitelj je tuženiku dana 23. veljače 2016.g. podnio zahtjev za zaštitu prava kojim je zatražio da se odluka o otkazu ugovora o radu stavi van snage, koji tužiteljev zahtjev tuženik je odbio 25. veljače 2016.g.

              Tužitelj navodi da odluka o otkazu ugovora o radu koju je tuženik nazvao "Odluka o otkazu ugovora o obavljanju poslova voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja i aneksa ugovora o obavljanju poslova br. 2", u cijelosti je neosnovana; da odluka je nezakonita jer formalno nije moguće zaključiti o kojoj se vrsti otkaza ugovora o radu iz čl. 115. st. 1. Zakona o radu (NN 93/14, nadalje ZoR) radi; da odluka je nezakonita jer ne sadrži nikakve razloge temeljem kojih bi tužitelj mogao znati iz kojeg mu razloga tuženik otkazuje ugovor o radu, a niti sadrži bilo kakve razloge na osnovi kojih bi se mogla preispitati osnovanost otkazivanja tužiteljeva ugovora o radu; da tuženik se prije otkazivanja tužiteljeva ugovora o radu nije savjetovao s radničkim vijećem koje je kod tuženika osnovano, da time je prekršio odredbu čl. 15. st. 1. ZoR, što za posljedicu ima ništetnost tuženikove odluke, sukladno čl. 150. st. 12. ZoR.

              Tužitelj navodi i da kako je otkazivanju ugovora o radu prethodilo više situacija u kojima je tuženik na tužitelja pokušavao prevaliti odgovornost za nedostatke u proizvodnji i kontroli, iako je tuženik na tužitelja vršio pritisak ispunjenja rokova isporuke nekompatibilnih s kontrolom kvalitete, da tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni kod poslodavca te traži da sud odredi sudski raskid ugovora o radu temeljem čl. 125. st. 1. ZoR. Dalje navodeći da ima navršene 42 godine života, kod tuženika je bio u radnom odnosu nešto više od tri godine te ga tereti obveza uzdržavanja dvoje malodobne djece koja se školuju; da osim toga, ima kreditne obveze po ugovoru o kreditu s H.A.-A.-B. d.d. Z., uz mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti 517,53 EUR, tužitelj sukladno tome postavlja zahtjev za naknadnom plaće u visini pet mjesečnih neto plaća, što odgovara rasponu naknade štete iz čl. 125. st. 1. ZoR, a da tužiteljeva prosječna neto plaća za tri mjeseca koja su prethodila otkazivanju ugovora o radu iznosila je 14.568,74 kuna, pa tužitelj po to osnovi potražuje iznos od 72.843,70 kuna.  

              Uz navode kako je tužitelj kod tuženika bio u radnom odnosu dulje od tri godine, sukladno čl. 126. st. 1. i st. 2. ZoR, da ima pravo na otpremninu u visini jedne prosječne bruto plaće, što iznosi 21.885,01 kuna, a da kako tuženik tužitelju u odluci o otkazu osporava pravo na otpremninu, to tužitelj, sukladno čl. 186.c Zakona o parničnom postupku, predlaže da se tuženiku naloži da tužitelju otpremninu isplati o dospjelosti te tražbine.

              Shodno navedenom, tužitelj tužbom, pod točkom I. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu od 12. veljače 2016. godine, naslovljene "Odluka o otkazu ugovora o obavljanju poslova voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja i aneksa ugovora o obavljanju poslova br. 2" kojom je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju; pod točkom II. tužbenog zahtjeva da se odredi sudski raskid ugovora o radu tužitelja i tuženika s danom zaključenja glavne rasprave, ali ne prije isteka otkaznog roka dana 15. svibnja 2016. godine; pod točkom III. tužbenog zahtjeva da se naloži tuženiku da tužitelju isplati naknadu štete u neto iznosu od 72.843,70 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana zaključenja glavne rasprave, ali ne prije isteka otkaznog roka dana 15. svibnja 2016. godine, po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena; pod točkom IV. tužbenog zahtjeva da se naloži tuženiku da tužitelju isplati otpremninu u bruto iznosu od 21.885,01 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. svibnja 2016. godine, po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena; pod točkom V. tužbenog zahtjeva da se naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena.

 

              U danom odgovoru na tužbu tuženik se očitovao da tužba tužitelja u cijelosti je neosnovana.

              Tuženik navodi da je tužitelj kod tuženika imao status rukovodećeg osoblja – menadžera, slijedom čega se na njega temeljem čl. 2. st. 4. Zakona o radu važećeg  trenutku sklapanja Ugovora o obavljanju poslova Voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja, a to je 28.09.2012.g., ne primjenjuju odredbe Zakona o radu o prestanku ugovora o radu; da na tužitelja se dakle u vezi prestanka ugovora o radu primjenjuje Ugovor o obavljanju poslova Voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja, a to je 28.09.2012.g., te da tuženik se u cijelosti prilikom otkazivanja držao slova predmetnog ugovora, zato je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

              Tuženik navodi da tako je tuženik u skladu s člankom 14. predmetnog ugovora nakon otkaza tužitelju ponudio sklapanje ugovora o radu za drugo radno mjesto u skladu sa stručnom spremom i obrazovanjem tužitelja, a koje odgovora trenutnim potrebama tuženika, radi se o radnom mjestu Poslovođa – kontrolor bravarske grupe, a da tužitelj se do dana pisanja odgovora na tužbu nije očitovao da li prihvaća ponuđeni ugovor ili ne, te da prema tome, u ovom času još nije jasno da li će uopće doći do prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika ili ne.

              Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji se tiče sudskog raskida ugovora o radu, tuženik smatra da tužbeni zahtjev je u tom dijelu za sada nepodoban za raspravljanje, jer tužitelj traži da se odredi sudski raskid s danom zaključenja glavne rasprave, ali ne prije 15. svibnja 2016.g., a što ako sud glavnu raspravu zaključi prije 15. svibnja 2016.g.

              Opreza radi, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

              U odnosu na potraživanje tužitelja naknade štete zbog sudskog raskida u visini 5 njegovih prosječnih neto plaća, tj. u iznosu od 72.843,70 kuna, tuženik smatra da kraj činjenice da je tužitelj kod tuženika radio relativno kratko, svega 3 godine, da je relativno mlad, da mu u slučaju sudskog raskida ne bi trebalo dosuditi više od 3 njegove plaće, a ovo posebno i stoga što je njegova plaća bila menadžerska, dakle vrlo visoka za prilike u R. H., te da s u apsolutnom iznosu radi o dosta visokom iznosu naknade štete ako se uzmu u obzir minimalnih 3 njegovih plaća. Ovo posebno i stoga što prema ugovoru o radu tužitelj ima pravo na 3 mjeseca otkaznog roka, što je duplo više nego što bi mu pripadalo po Zakonu o radu (mjesec dana i dva tjedna), zbog čega će tužitelj biti u radnom odnosu kod tuženika minimalno do 15.05.2016.g., a možda i nakon toga.

              Također, tuženik ističe da tužitelj neosnovano kumulira zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida i zahtjev za isplatom otpremnine, jer jedno s drugim ne ide – jedno isključuje drugo, da naime, ako se utvrdi da je otkaz nedopušten, onda nema otkaza i nema otpremnine, u tom slučaju određuje se sudski raskid (obzirom na takav zahtjev tužitelja), što je različit način prestanka ugovora o radu od otkaza, što znači da tužitelj u tom slučaju nema pravo na otpremninu, otpremnina je rezervirana samo za slučaju otkaza ugovora o radu, i to samo takve vrste koja se ne može pripisati u skrivljeno ponašanje radnika, a da u drugom slučaju, ako sud odbije tužbeni zahtjev za utvrđenjem nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, onda se neće određivati sudski raskid i u tom slučaju tužitelj nema pravo na naknadu štete zbog sudskog raskida.

              Tuženik stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan.

 

              U tijeku postupka, na pripremnom ročištu održanom dana 13. travnja 2016.g., tužitelj je ostao kod podnijete tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva.

U odnosu na odgovoru na tužbu navodi kao prvo da tužitelj kod tuženika nije osoba koja je ovlaštena voditi poslove društva te se na njega ne primjenjuju odredbe čl. 2 st. 3. i 4. ZOR/o9 odnosno čl. 4. st. 3. i 4. ZOR/14 već se primjenjuju sve odredbe ZOR koje reguliraju prestanak ugovora o radu i njegove posljedice; drugo da tužitelj kod tuženika nije prihvatio ponudu novog zaposlenja te o navedenom nije potrebno raspravljati u ovom postupku, tužitelj je pobio odluku o otkazu ugovora o radu od 28. rujna  2012.g.; treće da ne postoji zapreka da tužitelj datum sudskog raskida ugovora o radu definirana na način kao je to navedeno u tužbi, zahtjev  je određen i sud po njemu može postupati, nema zapreke da sud kao dan sudskog raskida odredi neki dan nakon zaključenja glavne rasprave, taj dan sud će odrediti uzevši u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja,  takav stav zauzeo je Vrhovni sud RH na općoj sjednici građanskog odjela 02.12.2005.g.; četvrto da člankom 125. st. l. ZOR određena je naknada za sudski raskid u visini  tri do osam prosječnih plaća radnika, te tužitelj potražuje naknadu od pet plaća, što je manje od prosjeka, tužitelj uzdržava dvoje djece, što je više od prosjeka, ima 42 godine života što je prosječna dob zaposlenog radnika te staž kod tuženika od tri godine, što je manje od prosjeka, stoga nema rezona da se tužitelju dosudi minimalna naknada već je njegov zahtjev upravo u  skladu s kriterijima koje predviđa zakon, a činjenica da je tužitelj imao veću plaću od prosjeka nije bitna jer kada bi to bilo bitno tada bi kriteriji za naknadu štete bili određeni u apsolutnim iznosima a ne ovisili o plaći konkretnog radnika, te peto da tužitelj je suglasan sa tuženikovim shvaćanjem o nemogućnosti kumuliranje otpremnine i naknade štete kod sudskog raskida te stoga povlači točku 4. tužbenog zahtjeva.

 

              Na navedenom pripremnom ročištu tuženik je ostao kod odgovora na tužbu u cijelosti, s time da navodi da je tuženik dana 08. travnja 2016.g. donio odluku kojom je stavio izvan snage odluku o otkazu od 12. veljače 2016.g. te odluku o izmjeni odluke o otkazu od 01. ožujka 2016.g., te je pozvao tužitelja da se vrati na rad; da navedenu odluku tuženik je preporučenom poštom s povratnicom poslao tužitelju dana 08. travnja 2016.g. s time da u ovom času još nema vraćenu povratnicu pa ne raspolaže s podatkom da li je ista odluka tužitelju dostavljena, te u svezi s iznesenim predao se u spis presliku odluke od 08. travnja 2016.g., te presliku prijemne knjige pošte, za sud i protivnu stranu, navodeći da je ovakva odluka dopuštena i tijekom trajanja radnog spora kojom se traži utvrđenje nedopuštenim odluke o otkazu, stav je i Vrhovnog suda, primjerice u presudi br. Rev-519/2014 od 23. travnja 2014.g. te rješenju br. Rev-1688/1999 od 31. siječnja 2001.g.

              U odnosu na povučenu tužbu odnosno tužbeni zahtjev pod točkom 4. tuženik je istaknuo da pristaje na ovakvo povlačenje, međutim, bez obzira na daljnji tijek i ishod ovog postupka, potražuje naknadu troška za taj dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.250,00 kuna, na ime odvj. naknade za sastav odgovora na tužbu.

             

Tužitelj se očitovao da mu je poznata praksa Vrhovnog suda da poslodavac može povući odluku o otkazu, međutim, isključivo u slučaju kada takva odluka nije postala konačna, dok u konkretnom slučaju tuženik je odbio tužiteljev zahtjev za zaštitu prava, čime je Odluka o otkazu postala konačna, i da nakon toga tužitelj je pokrenuo sudski spor u kojem traži sudski raskid ugovora o radu, budući da mu nastavak radnog odnosa kod tuženika nije prihvatljiv, te da tuženik ima pravo tužitelja pozvati da odradi otkazni rok, međutim, ne može više izmijeniti svoju odluku o otkazu.

 

              U podnesku od 23. travnja 2016.g., zaprimljenom kod suda 26. travnja 2016.g., tužitelj navodi da povodom odluke tuženika od 08. travnja 2016.g., a kojom odlukom tuženik povlači odluku o otkazu ugovora o radu od 12. veljače 2016.g., odluku o izmjeni odluke od 01. ožujka 2016.g. te kojom povlači ponudu prijedloga Ugovora o radu od 17. veljače 2016.g. i odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 25. veljače 2016.g., tužitelj se vratio na svoje radno mjesto i nastavio obavljati radne zadatke sukladno svom ugovoru o radu, međutim, da tužitelj i nadalje ostaje kod postavljenog tužbenog zahtjeva, budući da su ispunjeni svi preduvjeti za njegovo usvajanje.

              Tužitelj naime navodi da sukladno odredbi čl. 125. st. 1. Zakona o radu (nadalje: ZOR), ako sud utvrdi da otkaz ugovora o radu nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa te radniku dosuditi određeni iznos naknade štete.

Tužitelj dalje navodi da budući da je iz samog postupanja tuženika nakon pokretanja ovog postupka vidljivo da je odluka od 08. travnja 2016.g. reakcija na izvjestan gubitak ove parnice, a da su tužiteljeva ranija obraćanja upravi tuženika ostala bez ikakve reakcije i volje da se riješi neodrživa situacija u odjelu tehničke kontrole u kojem je tužitelj voditelj, tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos u takvoj sredini, dapače, tužitelj je uvjeren da je tuženik spomenute odluke povukao isključivo kako bi mu nastavno pokušao pripisati odgovornost za pogreške koje će se, uz postojeću organizaciju posla, neminovno dogoditi u budućnosti, otkazati ugovor o radu i na taj se način osloboditi odgovornosti za naknadu štete prema tužitelju.

              Stoga, kako tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, tužitelj, sukladno čl. 187. Zakona o parničnom postupku (nadalje ZPP) ima pravni interes da sud utvrdi da tuženikova odluka o otkazu njegovog ugovora o radu od 12. veljače 2016.g. nije bila dopuštena, te da ukoliko sud utvrdi da je otkaz bio nedopušten, usvojit će tužiteljev zahtjev za sudskim raskidom bez preispitivanja daljnjih okolnosti (tako: VSRH, Revr.602/08), jer da upravo iz razloga što je za konstitutivnu odluku o sudskom raskidu potrebno deklaratorno utvrditi (ne)dopuštenost otkaza, koje pravno pitanje predstavlja prethodno pitanje u smislu čl. 12. ZPP, a na tužiteljev tužbeni zahtjev bez utjecaja je povlačenje odluke o otkazu; da u ovom sudskom postupku tužitelj ne traži vraćanje na posao, da bi toč. I. postala bespredmetnom, kao u odlukama predanima od strane tuženika, ista praksa je relevantna za postupke gdje se ne traži sudski raskid radnog odnosa pa u takvim postupcima poslodavac povlačenjem odluke o otkazu praktički udovoljava postavljenom tužbenom zahtjevu; da kada bi se dostavljena sudska praksa tumačila na način kako to čini tuženik, tada bi poslodavci šikanozno mogli povlačiti nezakonite odluke o otkazu bez ikakvog ograničenja te prisiljavati radnike da se vrate u radni odnos koji im nije prihvatljiv, odnosno na taj bi način poslodavac mogao prisiliti radnika da sam da otkaz i poslodavcu uštedi troškove naknade štete ili otpremnine, to svakako nije bila intencija zakonodavca prilikom donošenja odredbe čl. 125. ZOR.   

             

              Očitujući se na navedeni podnesak tužitelja od 23. travnja 2016.g., tuženik u svom podnesku od 03. svibnja 2016.g., dostavljenim sudu dana 05. svibnja 2016.g., navodi da tužitelj nije u pravu, njegova pravna argumentacija ne stoji.

              Tuženik ističe da naime, i u slučaju kada tužitelj (radnik) u sudskom postupku traži utvrđenje da otkaz ugovora o radu nije dopušten i sudski raskid ugovora o radu, a ne vraćanje na rad – dopušteno je da poslodavac za vrijeme trajanja takvog parničnog postupka stavi izvan snage svoju odluku o otkazu; da naime, kada radnik pokrene radni spor protiv odluke o otkazu, on samim time daje suglasnost poslodavcu da opozove svoju odluku pa to poslodavac može normalno učiniti; te da nakon što je poslodavac stavio izvan snage svoju odluku o otkazu ugovora o radu, radnik više ne može s uspjehom zahtijevati od suda da se otkaz ugovora o radu utvrdi nedopuštenim te odredi dan prestanka radnog odnosa i dosudi mu naknada štete, tako i Vrhovni sud RH, primjerice u presudi Revr-567/2008-2 od 09. prosinca 2008.g. "Nižestupanjski su sudovi odbijajući tužbeni zahtjev pravilno primijenili materijalno pravo. U vrijeme donošenja prvostupanjske presude rješenje tuženika kojim se raskida ugovor o radu na određeno vrijeme s tužiteljem više ne postoji, jer ga je tuženik svojom odlukom stavio izvan snage. Iz toga razloga tužitelj više ne može uspjeti sa zahtjevom da se utvrdi da  rješenje o otkazu ugovora o radu nije dopušteno jer te odluke više nema budući da ju je tuženik stavio izvan snage. Posljedično tome tužitelj ne može uspjeti ni sa zahtjevom da sud odredi dan prestanka radnog odnosa i dosudi mu naknadu štete jer takav tužbeni zahtjev sud može prihvatiti samo ako prethodno utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, što u ovom konkretnom predmetu nije bio slučaj." Tuženik navodi da identičan slučaj kao u citiranoj praksi imamo i u konkretnom slučaju, te da prema tome, nema dileme da je stavljanje van snage odluke o otkazu dopušteno, te da je to relevantna, štoviše i ključna, činjenica koja čini tužbeni zahtjev neosnovanim – jer bez odluke o otkazu ne može biti utvrđenja da je otkaz nedopušten, a bez takvog utvrđenja nema sudskog raskida ugovora o radu i nema naknade štete.

              U odnosu na daljnje navode iz podneska tužitelja, gdje tužitelj iznosi svoj stav o razlozima za donošenje odluke tuženika od 08. travnja 2016.g. te svoje viđenje potencijalnog daljnjeg razvoja događaja, tuženik navodi da su ti navodi puka špekulacija i ne zaslužuju poseban odgovor.

              Tuženik smatra da je pozivanje tužitelja na presudu VSRH Revr-602/08 neosnovano, jer ista se ne odnosi na slučaj kakav je ovaj, kada je poslodavac povukao odluku o otkazu; da iz te je presude jedino razvidno da radnik u slučaju kada traži sudski raskid ugovora o radu nije dužan obrazlagati razloge zbog čega mu nastavak radnog odnosa više nije prihvatljiv; dok u ovom konkretnom slučaju međutim, sudskog raskida ne može biti jer nema niti otkaza, a s obzirom da nema otkaza – tužbeni zahtjev kako ga je tužitelj postavio je u cijelosti neosnovan.

              Tuženik ističe i da nije u pravu tužitelj kada tvrdi da ima pravni interes da se deklaratorno utvrdi nedopuštenost otkaza – kada otkaza nema; da nema se što odlučivati o nečemu što ne postoji, te da posljedično tome, tužitelj ne može uspjeti niti sa zahtjevom da se odredi sudski raskid i da mu se dosudi naknada štete.

              Također ističe da navodi tužitelja o tome da bi tumačenjem sudske prakse kako to čini tuženik poslodavci šikanozno mogli povlačiti nezakonite odluke o otkazu bez ikakvog ograničenja te prisiljavati radnike da se vrate u radni odnos koji im nije prihvatljiv, odnosno da bi na taj bi način poslodavac mogao prisiliti radnika da sam da otkaz i poslodavcu uštedi troškove naknade štete ili otpremnine, također su spekulacija, da tužitelj govori o šikani, govori o prisili, a tužitelja nitko ne šikanira, niti ne prisiljava na bilo što, jer stavljanje van snage odluke o otkazu koju tužitelj osporava u ovom postupku, ne može predstavljati šikanu, logična posljedica te odluke jest činjenica da bi se tužitelj trebao vratiti na posao i raditi.

              Tuženik stoga i nadalje predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, te stavlja zahtjev za mu tuženik nadoknadi parnični trošak.

 

Tužitelj navodi da Vrhovni sud RH zauzeo je stajalište da poslodavac bez pristanka radnika nije ovlašten promijeniti svoju odluku o otkazu ugovora o radu, a da ukoliko istu nije ovlašten promijeniti, tada je svakako nije ovlašten staviti niti van snage, da riječ je pravnom shvaćanju sjednice građanskog odjela VSRH, objavljenom u Izboru odluka VS RH 2008.g., koje kao takvo, sukladno čl. 40 st. 2. Zakona o sudovima, obvezujuće za sva vijeća i pojedince toga suda.

Tužitelj smatra da tumačenje tuženika da radnik pokretanjem radnog spora poslodavcu daje suglasnost za povlačenje odluke o otkazu, u izravnoj je suprotnosti s izričitim pravom radnika da može  tražiti sudski raskid ugovora o radu, dalje navodeći da Zakon o radu radniku to pravo daje bez ikakvog ograničenja i potrebe obrazlaganja, da dovoljno je da radniku nije prihvatljiv nastavak radnog odnosa s poslodavcem, a da tumačenje da poslodavac stavljanjem odluke van snage može radnika lišiti tog njegovog prava bilo bi direktno contra lege u slučaju kada radnik ne želi povlačenje odluke i nastavak radnog odnosa, te da podnošenje tužbe sa zahtjevom za sudski raskid ni najširim tumačenjem ne može se podvesti pod želju za nastavak radnog odnosa, da Zakon o radu i tekstualno radi distinkciju između sudskog utvrđenja u slučaju čl. 124 i 125 ZOR jer kod sudskog raskida treba samo utvrditi da otkaz nije dopušten a ne i da radni odnos nije prestao, kako to traži čl. 124 Zakona o radu.

 

              Tuženik ostajući kod odgovora na tužbu i svih navoda iznijetih tijekom postupaka, ponovno ističe da pravno shvaćanje na koje se poziva tužitelj ne odnosni se na slučaj kada radnik pokrete i vodi spor protiv odluke o otkazu i u kojem sporu traži da se utvrdi da je otkaz nedopušten, jer da naime, kada radnik postavi takav tužbeni zahtjev i traži takvu sudsku zaštitu od strane suda, on samim time daje i suglasnost poslodavcu da opozove svoju odluku, odnosno da istu promijeni, pa je slijedom toga poslodavac u takvom slučaju to ovlašten i učiniti, a što je u ovom slučaju poslodavac i učinio, te da s obzirom na navedeno, tužitelj neosnovano postavlja tužbeni zahtjev da se utvrdi da je nedopušteno nešto što više ne postoji, a kako je daljnji tužbeni zahtjev koji se odnosi na sudski raskid i na naknadu štete ovisan od ovog prethodnog zahtjev, to je i ovaj drugi zahtjev neosnovan.

 

              U dokaznom je postupku izvršen uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o obavljanju poslova voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja od 28.09.2012.g. (listovi br. 4-5 spisa), Aneks br. 1 ugovora o obavljanju poslova Voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja (list br. 6 spisa), Aneks ugovora o obavljanju poslova br. 2 od 26.05.2014.g. (list br. 7 spisa), Odluku o otkazu Ugovora o radu o obavljanju poslova voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja i Aneks ugovora o obavljanju poslova br. 2 od 12.02.2016.g. (list br. 8 spisa), Zahtjev za zaštitu prava od 23.02.2016.g. (list br. 9 spisa), Odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 25.02.2016.g. (list br. 10 spisa), Očitovanje na pismenu opomenu od 22.06.2015.g. (listovi br. 11-12 spisa), Očitovanje vezano uz slanje na godišnji odmor u razdoblju od 26.01.2016.-09.02.2016. od 10.02.2016.g. (listovi br. 13-14 spisa), Obavijest H. A.-A.-B. d.d. Z. o provedenoj konverziji od 15.02.2016.g. i Otplatni plan (listovi br. 15-18 spisa), rodne listove za M. O. i A. O. (listovi br. 19-20 spisa), Obračune isplaćene plaće/naknade plaće za 11. i 12. mjesec 2015. i 01. mjesec 2016. (listovi br. 21-23 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: dopis tuženika - prijedlog ugovora o radu/otkazni rok od 17.02.2016.g., s prilozima: Prijedlogom Ugovora o radu radno mjesto Poslovođa – kontrolor bravarske grupe i Opisom poslova radnog mjesta Poslovođa – kontrolor bravarske grupe (listovi br. 42-48 spisa); daljnju dokumentaciju dostavljenu po tuženiku: Odluku od 08.04.2016.g. s preslikom prijamne knjige od 08.04.2016.g. (listovi br. 51-52 spisa), Odluku o izmjeni Odluke o otkazu ugovora o obavljanju poslova voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja i Aneksa ugovora o obavljanju poslova br. 2 od 01.03.2016.g. (list br. 53 spisa), sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revr 519/2014-2 od 23.04.2014., Rev 1688/1999-2 od 31.01.2001., Revr 567/2008-2 od 09.12.2008.,  (listovi br. 54-58 i br. 63-64 spisa); te daljnju dokumentaciju dostavljenu po tužitelju: pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (III/06) Su IVg 1/2006-3 održane dana 24.4.2006. - Izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske 2008-1 (list br. 69 spisa), ispise ulaznih e-mailova od 25.04.-13.05.2016. i ispise ulaznih e-mailova od 01.02.-10.02.2016. (listovi br. 70-94 spisa).

              Proveden je i dokaz saslušanjem stranaka tj. tužitelja D. O. i zakonskog zastupnika tuženika S. N. /na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 16. svibnja 2016.g./      

 

              Na temelju iznijetih navoda stranaka i provedenih dokaza utvrđene su slijedeće nedvojbene činjenice:

- da je tužitelj zaposlen kod tuženika po Ugovoru o obavljanju poslova voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja sklopljenom dana 28.09.2012.g., sa naknadno sklopljenim  Aneks br. 1 ugovora o obavljanju poslova Voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja sa primjenom od 01.31.07.2013.g., te Aneksom ugovora o obavljanju poslova br. 2 s sklopljenim 26.05.2014.g. s primjenom od 26.05.2014.g.;

- da je tuženik dana 12.02.2016.g. donio Odluku o otkazu Ugovora o radu o obavljanju poslova voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja i Aneks ugovora o obavljanju poslova br. 2, kojom je Odlukom tuženik tužitelju otkazao navedeni Ugovor o radu, uz otkazni rok od tri (3) mjeseca koji počinje teći danom dostave ove Odluke, pozivajući se na odredbu članka 13. tog Ugovora, kojom je utvrđena mogućnost svake ugovorne strane da u svako doba može otkazati Ugovor u pisanom obliku uz otkazni rok od tri mjeseca, ako sporazumom stranaka nije utvrđen kraći otkazni rok;

- da je predmetna Odluka o otkazu tužitelju uručena dana 15.02.2016.g.

- da je nakon primitka Odluke o otkazu, dana 16.02.2016.g. tužitelj tuženiku uputio zamolbu za oslobođenjem od obveze rada za vrijeme trajanja otkaznog roka u trajanju od 3 mjeseca utvrđenog Odlukom o otkazu, te zahtjev da mu tuženik u što kraćem roku ponudi sklapanje ugovora o radu za radno mjesto u skladu s njegovom stručnom spremom i obrazovanjem;

- da je tuženik narednog dana 17.02.2016.g. dopisom- prijedlog ugovora o radu / otkazni rok, a u skladu s točkom 3. Odluke o otkazu, tužitelju ponudio sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta Poslovođa – kontrolor bravarske grupe, a u skladu s odredbama članka 123. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14. – dalje: ZR);

- da je vezano uz tužiteljev zahtjev za oslobođenje od obveze rada tijekom trajanja Odlukom o otkazu utvrđenog otkaznog roga, tuženik se svojim dopisom od 17.02.2016.g. tužitelju očitovao da mu može ponuditi oslobođenje od obveze rada u slučaju da se otkazni rok sporazumno skrati na mjesec dana, a što tužitelj nije prihvatio, jer je to za njega bilo nepovoljno, jer je u roku mjesec dana teško naći kvalitetan posao;

- da je tužitelj protiv Odluke o otkazu tuženiku dana 23.02.2016.g. podnio Zahtjev za zaštitu prava, kojim je od tuženika zatražio da se predmetna Odluka o otkazu stavi van snage, navodeći da je ova Odluka donijeta neutemeljeno i ne postoje opravdani razlozi za odluku o otkazu jer nije povrijedio obveze iz sklopljenog ugovora temeljem kojeg je zaposlen u društvu tuženika;

- da se tuženik svojim Odgovorom na zahtjev za zaštitu prava od 25.02.2016.g. (list br. 10 spisa), očitovao da je tužitelj svojim potpisom Ugovora o obavljanju poslova voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja sklopljenom dana 28.09.2012.g. prihvati sve odredbe citiranog Ugovora kao svoju stvarnu volju, a time je prihvatio i gore citiranu odredbu članka 13. Ugovora prema kojoj svaka ugovorna strana može u svako doba otkazati Ugovor uz otkazni rok od tri mjeseca, ako sporazumom stranaka nije utvrđen kraći otkazni rok, pri čemu se ne traži navođenje razloga za odluku o otkazu, a da Odluka o otkazu donesena je upravo temeljem navedenog članka 13. Ugovora, te je slijedom navedenog tuženik odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za zaštitu prava;

- da ponudu/prijedlog tuženika 17.02.2016.g. za sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova radnog mjesta Poslovođe - kontrolora bravarske grupe, tužitelj nije prihvatio, odnosno o istoj se nije tuženiku očitovao u propisanom roku od 8 dana, iz članka 123. st. 3. ZR-a, a niti se naknadno u tom smislu bilo što očitovao;  

- da je Odlukom o izmjeni Odluke o otkazu ugovora o obavljanju poslova voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja i Aneksa ugovora o obavljanju poslova br. 2, donesenom dana 01.03.2016.g., dopunio predmetnu Odluku o otkazu, a na način da je tužitelja, počevši od 07.03.2016.g., a za prestalo vrijeme trajanja otkaznog roka, oslobodio obveze rada uz pravo na naknadu plaće i sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka;

- da je tužitelj dana 07.03.2016.g. protiv tuženika podnio tužbu u ovom predmetu, kojom traži utvrđenje nedopuštenosti Odluke o otkazu, sudski raskid i naknadu štete zbog sudskog raskida;

- da je tuženik dana 08.04.2016.g. donio Odluku kojom je svoju odluku Odluku o otkazu od  12.02.2016.g. i Odluku o izmjeni Odluke o otkazu od 01.03.2016.g. stavio van snage, te povukao ponudu prijedloga Ugovora o radu od 17.02.2016.g. te odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 25.02.2016.g., te istog dana tu odluku otpremio tužitelju;

- da je prednje navedenu Odluku tuženika od 08.04.2016.g. tužitelj primio najkasnije dana 13.04.2016.g., kojeg je dana ova Odluka uručena punomoćniku tužitelja na ročištu održanom u ovom predmetu;

- da je tužitelj dana 14.04.2016.g. tuženika obavijestio o tome da je našao novi posao, sa dogovorenim početkom rada dana 16.05.2016.g.;

- da su nakon toga stranke međusobno pregovarale odnosno pokušale izvansudski postići mirno rješenje ovog spora, a koji su pokušaji ostali bez uspjeha; 

- te da se na zahtjev tuženika, a u smislu Odluke tuženika od 08.04.2016.g., tužitelj dana 25.04.2016.g. vratio na svoje radno mjesto kod tuženika odnosno nastavio obavljati poslove radnog mjesta iz sklopljenog ugovora o radu.

 

              Pravo radnika na zaštitu prava iz radnog odnosa proizlazi iz odredbi članka 133. ZOR-a, a u skladu s kojim je odredbama tužitelj kao radnik tuženiku kao poslodavcu protiv pobijane Odluke o otkazu od 12.02.2016.g., podnio pravodobni zahtjev za zaštitu prava, tražeći da se predmetna odluka stavi izvan snage, a kojom Zahtjevu tužitelja tuženik nije udovoljio, te je tuženik zaštitu svojih prava zatražio podnošenjem tužbe u ovom predmetu, odnosno postavljenjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti predmetne Odluke o otkazu, a nadalje postavljajući tužbene zahtjeve za sudski raskid ugovora o radu te naknadu štete zbog sudskog raskida.

 

              Odredbom članka 124. st. 1. ZR-a propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao, a pitanje sudskog raskida ugovora o radu uređeno je u članku 125. ZR-a, u kojem je u st. 1. propisano da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

              Međutim, u konkretnoj situaciji, a obzirom na nedvojbenu činjenicu da je pobijanu Odluku o otkazu od 12.02.2016.g., tuženik tijekom ovog postupka, Odlukom od 08.04.2016.g., stavio izvan snage, Odluka o otkazu više ne egzistira, slijedom čega tužitelj više ne može sa uspjehom tražiti utvrđenje te odluke nedopuštenom, a posljedično tome ne može uspjeti niti sa zahtjevom za sudski raskid i naknadu štete, jer se takav tužbeni zahtjev sud može prihvatiti samo u slučaju ako prethodno utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten.

              Stavljanjem predmetne Odluke o otkazu izvan snage, tuženik je upravo udovoljio traženju tužitelja iz zahtjeva za zaštitu prava.

              Suprotno stavu tuženika, sud smatra da je tuženik takvu Odluku o stavljanju Odluke o otkazu izvan snage, bio ovlašten donijeti tijekom ovog postupka. Pogrešan je stav tuženika da bi Odluka o otkazu odbijanjem tužiteljeva zahtjeva za zaštitu prava postala konačna, i da stoga tuženik bez pristanaka tužitelja ne bi bio ovlašten povući/staviti izvan snage Odluku o otkaz, odnosno da bi postupanje tuženika u tom smislu bilo šikanozno. Naime, u slučaju kada poslodavac ne prihvati radnikov zahtjev za zaštitu prava, odnosno o istome se ne očituje u propisanom roku, radniku pripada pravo na sudsku zaštitu, sve u skladu s odredbama članka 133. ZR-a, te se odluka o otkazu može smatrati konačnom tek po dovršetku u tom smislu pokrenute parnice.

              Stoga, u konkretnom slučaju, a kada pobijana Odluka o otkazu više ne postoji, tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti takve nepostojeće odluke valja odbiti kao neosnovan, a onda slijedom toga kao neosnovane odbiti i preostale tužbene zahtjeve tužitelja za određivanje sudskog raskida ugovora o radu i za naknadu štete.

              U odnosu na navode tužitelja da on ima pravni interes da se utvrdi da je predmetna Odluka o otkazu bila nedopuštena, te da je u odnosu na konstitutivnu odluku o sudskom raskidu potrebno deklaratorno utvrditi (ne) dopuštenost otkaza, koje pravno pitanje predstavlja prethodno pravno pitanje, sud utvrđuje da u konkretnoj pravnoj situaciji, a kada je pitanje sudske zaštite prava iz radnog odnosa u potpunosti uređeno ZR-om, ne dolazi do primjene odredbi Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 84/08., 57/11. 148/11-pročišćeni tekst, 25/13. – dalje: ZPP) koje se odnose na pravo podnošenja deklaratorne tužbe s osnova postojanja pravnog interesa.

 

O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. st. 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 164. i člankom 155. ZPP-a, te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14. i 78/15. – dalje: Tarifa).

Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu od 17.03.2016.g. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 13.04.2016.g. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 03.05.2016.g. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 16.05.2016.g. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 03.06.2016.g. u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 9. t. 3. Tarife), te poreza na dodanu vrijednost, na iznos od ukupno 4.500,00 kuna, po stopi od 25%, u iznosu od 1.125,00 kuna (Tbr. 42. Tarife), odnosno ukupno 5.625,00 kuna. 

 

              Slijedom svega iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Čakovcu, 03. lipnja 2016. godine.