Broj: Revr 1410/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. C. iz I., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica M. Dž. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Z. & p. d.o.o. iz Z., protiv tuženika O. - K. d.d., O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž-866/2015-2 od 26. ožujka 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku br. Pr-39/2014-34 od 19. studenoga 2014., u sjednici održanoj 15. lipnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je Odluka o otkazu ugovora o radu od 30.4.2012. nezakonita i nedopuštena, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (toč. I.). Nadalje je naloženo tuženiku da tužitelja vrati natrag na rad na radno mjesto građevinski radnik III grupe (toč. II.). Tuženik je nadalje obvezan tužitelju isplatiti bruto plaću za razdoblje od 16.8.2012. do 31.8.2012. u iznosu od 3.530,10 kn, za rujan 2012. iznos od 7.060,19 kn, kao i za svaki sljedeći mjesec do dana povratka na rad bruto plaću u iznosu od 7.060,19 kn mjesečno, te u slučaju zakašnjenja zateznu kamatu na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate (toč. III.). Također je tuženik obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 16.250,00 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (toč. IV.).

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen, te je tužitelj obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP). Revizija se podnosi zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači na način da se usvoji zahtjev tužitelja i tužitelju dosude cjelokupni troškovi postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

 

Iako tužitelj u reviziji upućuje na počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, revizijski sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda ima jasne i razumljive razloge, ne postoje nedostaci uslijed kojih se presuda ne bi mogla ispitati, niti pak postoje proturječnosti između izreke presude i razloga navedenih u obrazloženju.

 

Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, budući je ocjena provedenih dokaza provedena sukladno odredbi čl. 8. ZPP. To što tužitelj neke provedene dokaze ocjenjuje na drugačiji način ili im pridaje drugačije značenje ne znači da je počinjena navedena bitna povreda.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-          da je kod tuženika došlo do bitnog smanjenja posla, kao zatvaranja pojedinih poslovnih jedinica, a uslijed čega se javio višak radnika,

-          da je tuženik donio 27. ožujka 2012. Program zbrinjavanja viška radnika, a nakon provedenog savjetovanja s Radničkim vijećem,

-          da je Radničko vijeće tuženika bilo uključeno u izradu Programa zbrinjavanja viška radnika,

-          da je tuženik Radničkom vijeću dostavio popis radnika kojima se planira otkazati ugovor o radu s podacima o stručnoj spremi, godinama rada, starosti i obvezama uzdržavanja,

-          da se Radničko vijeće nije očitovalo o namjeravanoj odluci tuženika,

-          da je savjetovanje s Radničkim vijećem izvršeno „skupno za svakog radnika“,

-          da je tuženik kao poslodavac imao pravo uzeti u obzir i dodatne kriterije za utvrđivanje viška radnika,

-          da tuženik nije bio dužan utvrđivati bodovne liste svih radnika koji su utvrđeni viškom.

 

Tužitelj i u reviziji ustraje kod tvrdnje da iz provedenih dokaza nije jasno koje je kriterije tuženik primijenio kod utvrđivanja koji su radnici višak, odnosno je li uopće primijenio bilo kakve kriterije.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta tuženik je Radničkom vijeću dostavio jednim pismenom sve podatke o tome koji su radnici višak, te kojim radnicima namjerava dati poslovno uvjetovani otkaz. Uz to dostavljeni su točni podaci o spolu, starosti, radnom mjestu, trajanju radnog odnosa, obvezama uzdržavanja i eventualnoj invalidnosti pojedinih radnika. U procesnoj situaciji kada Radničko vijeće ne traži dodatne obavijesti, niti zahtijeva održavanje sastanka radi dodatnih odgovora, niti u roku dostavlja tuženiku svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavca, netočna je tvrdnja tužitelja da nije provedeno savjetovanje s radničkim vijećem, a prije donošenja odluke o otkazu.

 

Pravo je poslodavca da uzme u obzir i dodatne kriterije u smislu odredbe čl. 107. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 69/11, 73/13 - dalje: ZR). Kod toga nije obveza poslodavca da izvrši bodovanje, već je autonomno pravo poslodavca da sam ocijeni kojem će kriteriju dati prednost. Pritom valja naglasiti da je u samoj odluci o otkazu ugovora o radu tuženik obrazložio razloge i iznio sve mjere koje je poduzeo prije donošenja predmetne odluke.

 

Kod toga Program rješavanja viška radnika ne mora sadržavati razradu kriterija kojima se poslodavac rukovodio prilikom namjere otkazivanja, niti pak, kako je već rečeno, sačinjavati bodovnu listu. Bitno je da je poslodavac istaknute kriterije uzeo u obzir, a što je u konkretnom slučaju učinjeno.

 

U reviziji tužitelj posebno osporava postupak ocjenjivanja radnika, odnosno kriterij radne ocjene, tvrdeći da za taj kriterij ništa nije navedeno u samom Programu, a niti je sam postupak ocjenjivanja posebno propisan kod tuženika.

 

Treba navesti da je postupak ocjenjivanja uvijek subjektivan i to od strane onoga koji vrši ocjenjivanje, pri čemu je tuženik radnu ocjenu utemeljio na mišljenjima neposrednih pretpostavljenih, koji pak imaju saznanja o tome kakav je pojedini radnik i kakvu radnu ocjenu zaslužuje. Samo ocjenjivanje spada u autonomno pravo poslodavca i nije kao takvo moralo biti posebno propisano.

 

Osim toga iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi tuženik prilikom utvrđivanja koji su radnici višak postupao zlonamjerno, već upravo suprotno da je tuženik sam postupak proveo u skladu s odredbom čl. 107., čl. 131. i čl. 149. ZR, vodeći računa kod otkazivanja upravo o kriterijima koje je tuženik naveo u Programu, odnosno o kriteriju radne ocjene, kao dodatno uzetom kriteriju za utvrđivanje koji su radnici višak.

 

Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 15. lipnja 2016.