Broj: Revr 1757/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz Z., 9 (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik G. J., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Z. h. d.o.o., Podružnica Z. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1161/15-2 od 26. svibnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-8485/14-11 od 19. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj 27. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi:

 

- na utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu, a kojim je tuženik 23. travnja 2014. otkazao ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - izvanrednim otkazom ugovora,

 

- na utvrđenje nedopuštenom odluke od 23. travnja 2014. kojom "se tužitelju izvanredno otkazuje ugovor o radu",

 

- na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja "nazad na posao" i na poslove koje je obavljao do otkaza ugovora o radu,

 

- na obvezivanje tuženika naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama,

 

dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 2.500,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 18. ožujka 2015. do isplate.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi usvoje, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda (u svezi s prihvaćenim sadržajem prvostupanjske) sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju revident ukazuje.

 

Navodi kojima revident dovodi u pitanje ocjenu drugostupanjskog suda njegovog ponašanja i tvrdi da se iz provedenih dokaza nije moglo utvrditi da je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa (da je "doista prilikom zapošljavanja doveo tuženika u zabludu glede stručne spreme" i da je to učinio svjesno i znajući "da mu je SSS sprema upisana u radnu knjižicu"), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana i koju sugerira prihvatiti, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenim zahtjevima (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), ovaj ih sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga odbiti njegove zahtjeve (jer da je trebalo povjerovati samo njemu i prihvatiti da nije počinio povredu koja mu se stavlja na teret), nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora zahtjev je za utvrđenje nedopuštenom Odluke od 23. travnja 2014. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - i to izvanrednim otkazom toga Ugovora, kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja "nazad na posao" i na poslove koje je obavljao do otkaza ugovora o radu.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

- da je tužitelj radio kod tuženika na poslovima „radnika na pauku“, i to na temelju Ugovora o radu sklopljenog s njime 22. veljače 2010. na neodređeno vrijeme,

 

- da je tužitelj kod sklapanja Ugovora s tuženikom koristio radnu knjižicu sa u njoj upisanim neistinitim podatkom o upisanoj školi koju nije niti pohađao: u njegovoj je knjižici bila "upisana svjedodžba škole koju nije polazio niti završio" - s stupnjem srednje stručne spreme i stečenim zvanjem konobara, koje on nema,

 

- da je tuženik to utvrdio iz dopisa od 10. travnja 2014., a kojim dopisom je Ugostiteljsko-turističko učilište (koje je po navedenoj svjedodžbi upisano kao njezin izdavatelj) "odgovorilo na zahtjev tuženika da tužitelj nije bio upisan u Matičnom registru redovitih učenika" toga učilišta,

 

- da je Odlukom od 23. travnja 2014. tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - bez prava tužitelja na otkazni rok i otpremninu, i to izvanrednim otkazom toga Ugovora, a jer da je (prema obrazloženju Odluke) onim što je utvrđeno počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa - koja taj otkaz opravdava,

 

- da tužitelj nije dokazao ono što tvrdi: da nije znao za neistiniti upis u radnoj knjižici,

 

- da je osnovom takvog neistinitog upisa (koji je tuženika doveo i držao u zabludi o spremi tužitelja) tužitelj kod tuženika "ostvarivao korist" u "vidu uvećane plaće za SSS u odnosu na nižu stručnu spremu koju je imao i u skladu sa kojom je trebao dobiti nižu plaću", čime je "tuženiku iz toga osnova nastala šteta",

 

- da se dopisom od 22. travnja 2014. Nezavisni sindikat radnika Z. suglasio s namjerom tuženika da tužitelju otkaže Ugovor o radu,

 

- da je tužitelj protiv Odluke tuženika pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava, s kojim nije uspio - i (potom) zatražio i sudsku zaštitu.

 

Sporno je u revizijskom stupnju je li tužitelj počinio ono što mu je poslodavac stavio na teret, te predstavlja li njegovo (opisano) postupanje povredu obveze iz radnog odnosa koja opravdava dani mu izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

Na temelju istaknutih činjeničnih utvrđenja, koja sada ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je ovdje prijeporne tužbene zahtjeve ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, uz osnovno i odlučno shvaćanje da opisano ponašanje tužitelja predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa koja je dovela do gubitka povjerenja tuženika u tužitelja kao radnika, pa da, slijedom toga, uz uvažavanje svih okolnosti, nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Drugostupanjski sud je o zahtjevima tužitelja pravilno odlučio primjenom Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 16/11 i 82/12 - dalje: ZR-a), i to:

 

- odredaba čl. 108., prema kojima: (stavak 1.) „Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.“, (stavak 2.) „Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.“,

 

- odredbe čl. 131. st. 3., prema kojoj postojanje opravdanog razloga za otkaz mora dokazati poslodavac.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda, a polazeći od toga da svaki slučaj valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, u ovome slučaju upravo konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem: da postoje okolnosti koje ukazuju da nastavak radnog odnosa s tužiteljem, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

 

Sukladno odredbi čl. 6. st. 1. ZR-a: “U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.".

 

Kod ocjene postoje li razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu valja imati na umu ponašanje radnika u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati.

 

S prethodno navedenim u svezi, valja imati na umu i da svaki poslodavac ima pravo od svih svojih djelatnika očekivati i zahtijevati da se savjesno služe svojim pravima, da savjesno ispunjavaju sve svoje obveze (u okvir kojih već i po prirodi stvari spada i obveza korištenja istinitih podataka bitnih za dobivanje posla, za rad i korištenje radnih prava) - a s time i da se ponašaju disciplinirano i profesionalno, da prema njemu postupaju iskreno, da mu predočuju istinite podatke bitne za zapošljavanje te rad i određivanje pripadajućih mu prava (pa i prava na plaću), odnosno da dosljedno poštuju propisani proces zapošljavanja i organizaciju rada i vode brigu o ugledu poslodavca i njegove djelatnosti te stjecanju i zadržavanju povjerenja svih u njegovo poslovanje.

 

Revizijski sud kod toga pravilnim nalazi shvaćanje iz osporene presude da ono što je tužitelj učinio - koristio radnu knjižicu s neistinitim sadržajem i na temelju takve čak više godina ostvarivao prava kod tuženika, u sadašnjim uvjetima u gospodarstvu - s brojnim nezaposlenim osobama i gdje se svaki poslodavac bori za povjerenje i opstanak na tržištu, ali i gdje i svaki radnik mora osjećati ozbiljnost trenutka i odgovornost prema radu i poslodavcu (onome koji u već i opće poznatim teškim i neizvjesnim uvjetima poslovanja pokušava povjereni mu posao obaviti pravilno - ali i zadržati povjerenje svih u svoj rad, a što može jedino uz povjerenje u svoje radnike), ne može pripadati takvom (primjerenom ili pravilnom i jedino prihvatljivom) standardu ponašanja.

 

Konkretno, shvaćanje je i revizijskog suda da je ponašanje tužitelja moglo i moralo biti bitno drugačije, odnosno da je postupio izvan razumnih granica u kojima se mogao kretati - te time počinio ipak ozbiljnu povredu (i) radne obveze, ali i da je u svezi toga pravilno za zaključiti da nastavak njegovog radnog odnosa kod tuženika, prema odnosima koje je postupanjem stvorio i uz uvažavanje svih utvrđenih okolnosti i interesa tužitelja i tuženika, u konkretnim prilikama ne bi bio moguć.

 

Revizijski sud pritom upućuje i da se težina postupka kojeg je tuženik stavio tužitelju na teret ne očituje u tome je li tuženiku ili drugima tim postupkom tužitelja nanesena i šteta.

 

Ovdje nije riječ o povredi te vrijednosti (makar je utvrđeno da i ova postoji) i osporena odluka tuženika se suštinski niti ne temelji na konstrukciji o i njezinom određenom postojanju - već na navedenim činjeničnim utvrđenjima o postupku tužitelja: onome koji ne dolikuje iskrenom, pažljivom i discipliniranom te korektnom ili primjerenom i odgovornom radniku - kakav je tužitelj trebao biti.

 

Sukladno tome tužitelj pogrešno smatra da se pozivom na njegov postupak - težinu kojeg nastoji relativizirati (pa i tvrdnjom da mu nije bilo poznato "što mu je pisalo u radnoj knjižici", a istinitost koje tvrdnje nije dokazao: sve i pored utvrđenja da je "neživotno i nelogično da punih osam godina nije znao što mu piše u radnoj knjižici koja je javna isprava" - ali i da ne samo što nije zahtijevao ispravak upisa za kojeg i sam navodi da je neistinit, već je neistinit sadržaj upisa koristio), a zbog kojeg je (to je pravilno za zaključiti) izgubio povjerenje tuženika, njemu nije mogao otkazati ugovor o radu.

 

Uostalom tužitelj u odnosu na takvo shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje - glede sadržaja i težine njegovog postupka, a iz kojeg razloga se revizija ne može izjaviti (u smislu već navedenih odredaba čl. 385. ZPP-a).

 

Budući da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke tuženika o izvanrednom otkazu s njime sklopljenog Ugovora o radu, nije osnovan niti zahtjev (kojeg tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) za obvezivanje tuženika vratiti ga na rad.

 

Stoga, a kako je i osporena presuda utemeljena na takvome shvaćanju - pa ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 27. rujna 2016.