Broj: Revr 626/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Č. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika B. Z. k.d. sa sjedištem u Z., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4557/14-2 od 13. listopada 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9614/13-26 od 10. srpnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 5. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika datirana u uvodu te odluke s danom 8. lipnja 2010., a na kraju teksta pouke o zaštiti povrijeđenog prava datirana s danom 9. lipnja 2010., kojom je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu sklopljen 9. listopada 2010., te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku B.-Z. k.d., Z. da tužitelja T. Č. iz Z., vrati na radno mjesto poslova prodavača i s pravima i obvezama utvrđenim Ugovorom o radu sklopljenim 9. listopada 2000., u roku od 8 dana.

 

3. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u roku od 8 dana.“

 

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 2.500,00 kn u roku od 8 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom presuđeno je:

 

„Prihvaća se žalba tužitelja, preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 20 Pr-9614/13-26 od 10. srpnja 2014. i sudi:

 

Utvrđuje se nedopuštenom odluka tuženika o otkazu ugovora o radu datirana u uvodu s datumom 8. lipnja 2010., a na kraju teksta pouke o zaštiti povrijeđenog prava s datumom 9. lipnja 2010., te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto prodavača s pravima i obvezama utvrđenim ugovorom o radu sklopljenim 9. listopada 2000., u roku od 8 dana.

 

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu 3.250,00 kn u roku od 8 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev.

 

              U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio da se revizija tuženika odbaci kao nedopuštena.

 

              Revizija tuženika nije osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim redovitog otkaza ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem tužitelja, te zahtjev za vraćanje na rad na radno mjesto prodavača.

 

              U postupku je utvrđeno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na poslovima prodavača, da je sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa tužitelj zatražio u zakonskim rokovima iz čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o radu, da iz sadržaja odluke o otkazu ugovora o radu od 8. lipnja 2010. proizlazi da je tužitelju zaposlenom na poslovima prodavača otkazan ugovor o radu zbog kršenja obveze iz radnog odnosa time što je tužitelj 8. kolovoza 2007. otuđio robu (receiver – sastavni dio satelitskog kompleta) poslodavca, narušio međusobno povjerenje i nanio poslodavcu materijalnu štetu, pa da mu radni odnos prestaje istekom otkaznog roka od mjesec dana, računajući od dana dostave te odluke.

 

              Ovu činjenicu poslodavac je utvrdio uvidom u snimak nadzorne video kamere, da je presudom prvostupanjskog suda od 30. prosinca 2008. nadomještena suglasnost na redoviti otkaz ugovora o radu tužitelju (kao sindikalnom povjereniku tuženika), uskraćena očitovanjem Novog sindikata od 20. kolovoza 2007., te da su tužitelju upućena upozorenja o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza 6. lipnja 2007. i 3. kolovoza 2007.

 

              Nadalje, prvostupanjski sud je na temelju sadržaja video snimke, te iskaza svjedoka D. Š. voditelja poslovnice, N. J. voditelja Prijemnog odjela i I. A. voditelja Elektro odjela tuženika, koje iskaze je ocijenio kao istinite i međusobno suglasne oko bitnih činjenica, utvrdio da je identitet otuđene robe - receiver utvrđen na temelju inventure o čemu je sačinjeno pisano Izvješće o stanju robe koje su potpisali svjedoci I. A. i N. J., a da je inventura provedena po nalogu voditelja poslovnice D. Š.

 

              Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja odbio tužbeni zahtjev, ocjenjujući da je tuženik imao opravdan razlog za otkazivanje ugovora o radu, jer je tužitelj počinio povredu iz radnog odnosa time što je otuđio receiver poslodavca čime mu je nanio materijalnu štetu, zbog čega ta povreda radne obveze kao i prijašnja upozorenja ukazuju na negativan odnos tužitelja prema radu, slijedom čega je narušen odnos povjerenja između poslodavca i radnika.

 

              Međutim, drugostupanjski sud je, ocjenjujući dokaze izvedene tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, u odnosu na bitne okolnosti vezane uz činjenicu provođenja inventure ocijenio, da se ne može nedvojbeno utvrditi tko je i po čijem nalogu proveo inventuru, jer su glede te činjenice iskazi svjedoka I. A. (voditelja Elektro odjela), N. J. (voditelja Odjela prijema robe) i D. Š. (voditelja poslovnice) bitno različiti i međusobno proturječni. Također je ocijenio da se rezultat provedene inventure sadržane u pisanom Izvješću o stanju robe za servis ne može prihvatiti kao vjerodostojan, jer sporno Izvješće ne sadrži niti jedan relevantan podatak iz reklamacijskog lista, na temelju kojeg bi se moglo utvrditi identitet reklamirane robe, u konkretnom slučaju receivera, a niti je tuženik inventuru i pisano Izvješće o stanju robe za servis smatrao relevantnim dokazom u postupku otkazivanja ugovora o radu tužitelju, jer se isto ne spominje u odluci o otkazu ugovora o radu tužitelju.

 

              Drugostupanjski sud je također ocijenio da ni sadržaj video zapisa (na osnovu kojeg je poslodavac utvrdio da je tužitelj počinio povredu radne obveze otuđenjem receivera) ne može biti dovoljan pravno relevantan dokaz da je tužitelj počinio povredu radne obveze koja je razlog otkazivanja ugovora o radu jer na video zapisu nije vidljivo da je tužitelj uzeo bilo kakvu robu.

 

              Dakle, nasuprot činjeničnom zaključku prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je ocjenjujući dokaze izvedene tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, zaključio da iz tako utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi temeljna pravno relevantna činjenica a to je da je tužitelj otuđio sporni receiver. Slijedom navedenog drugostupanjski sud je ocijenio da tuženik, na kojem je bio teret dokaza u smislu odredbe čl. 131. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 – dalje: ZR) nije dokazao postojanje opravdanog razloga za redoviti otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem tužitelja kao radnika, u smislu čl. 107. st. 1. t. 3. ZR, zbog čega je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev.

 

              Naime, odredbom čl. 107. st. 1. t. 3. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

              Odredbom čl. 131 st. 3. ZR propisano je da je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

 

              Tuženik u reviziji nije isticao bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Revizijski sud u smislu odredbe čl. 392.a. ZPP je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Na osnovu svega izloženog pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odlučio da predmetni otkaz ugovora o radu nije dopušten i kada je tužbeni zahtjev prihvatio.

 

              Revident u reviziji navodi da se objektivno sumnjivo ponašanje radnika u prostoru robne kuće za poslodavca manifestira kao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu zbog gubitka povjerenja u radnika kao bitnog odnosa iz ugovora o radu. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda, gubitak povjerenja, kao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, mora imati realno uporište u nekoj činjenici koja je bila osnov otkaza ugovora o radu, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

 

U odnosu na navode revizije kojima tuženik drugačije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drugačije činjenične zaključke od drugostupanjskog suda u pogledu gubitka povjerenja kao opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu, treba reći da se zapravo radi o činjeničnim prigovorima koji nisu od značaja u revizijskom stupnju postupka s obzirom da reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP).

 

              Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 5. listopada 2016.