Broj: Revr 287/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz Z., koju zastupa punomoćnica Z. G., odvjetnica u Odvjetničkom uredu G. u Z., protiv tuženika A. K. d.o.o. Z., kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i p. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1163/13-2 od 1. listopada 2013., kojima su potvrđene presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3416/12-11 od 26. travnja 2013., u sjednici održanoj 19. listopada 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1163/13-2 od 1. listopada 2013. i presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3416/12-11 od 26. travnja 2013. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

 

„1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„II. Raskida se Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od dne 14.04.2009. godine, između tužiteljice i tuženika i to sa danom odnošenje ove presude.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati naknadu izgubljene plaće u ugovorenom mjesečno bruto iznosu od 14.362,03 kn koju bi tužiteljica primila da raskida ugovora nije bilo, i to od dana isteka otkaznog roka tj. od ________ pa do sudskog raskida Ugovora o radu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi određenoj sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br: 35/05, 41/08, 125/11) odnosno po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, a koje kamate teku od svakog 16-tog u narednom mjesecu za plaću iz prethodnog mjeseca, pa do isplate, i to u roku o 8 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici štetu u visini od 10 (deset) prosječnih mjesečnih neto plaća, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi određenoj sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br: 35/05, 41/08, 125/11) odnosno po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banka koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, a koje kamate teku od dana donošenja presude pa do isplate, i to u roku od 8 dana.

 

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi određenoj sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br: 35/05, 41/08, 125/11) odnosno po stopi u visini eskontne stopte Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, a koje kamate teku od dana presuđenja pa do isplate, i to u roku od 8 dana.“

 

2. Nalaže se tužiteljici M. B. isplatiti tuženiku A. K. d.o.o.  trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn, u roku od 8 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom revizijskom suda da reviziju prihvati, ukine nižestupanjske presude i rješenja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode tužiteljice iznesene u reviziji i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu, a njemu dosuditi trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog poslovno uvjetovanih razloga od 30. kolovoza 2012., zahtjev za sudski raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa danom donošenja prvostupanjske presude, zahtjev za isplatu naknade plaća u ugovorenom mjesečnom bruto iznosu od po 14.362,03 kune s pripadajućom zateznom kamatom te zahtjev za naknadu štete u visini 10 prosječnih mjesečnih neto plaća sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

Sudovi su odbacili tužbu za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke od 30. kolovoza 2012. o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga ocijenivši da je tužba podnesena protekom prekluzivnog roka iz čl. 129. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 96/11 i 82/12 – dalje: ZR) jer je tužiteljica zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o otkazu poslodavcu izjavila preporučenom pošiljkom predanom pošti 19. rujna 2012., a tužbu je sudu podnijela 22. listopada 2012. Pritom su sudovi zauzeli pravno shvaćanje da se dan predaje preporučene pošiljke pošti smatra danom predaje pismena poslodavcu te da od toga dana teku rokovi za podnošenje tužbe u smislu čl. 129. ZR neovisno o tome što je riječ o preporučenoj pošiljci s povratnicom. S obzirom da je odbačena tužba za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu sudovi su odbili tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica zahtijevala sudski raskid ugovora o radu, isplatu naknade izgubljene plaće i naknadu štete.

 

Iz dosadašnjeg tijeka postupka proizlaze slijedeće nesporne činjenice:

 

- da je tužiteljica bila radnica tuženika,

 

- da je tuženik tužiteljici otkazao ugovor o radu odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 30. kolovoza 2012.,

 

- da je tužiteljica protiv tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu podnijela poslodavcu zahtjev za zaštitu prava preporučenom pošiljkom s povratnicom predanom pošti 19. rujna 2012. na koji se tuženik nije očitovao,

 

- da je tužiteljica tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti tuženikove odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 30. kolovoza 2012. podnijela prvostupanjskom sudu preporučenom pošiljkom predanom pošti 22. listopada 2012.

 

Tužiteljica je u tužbi navela da je njezin zahtjev za zaštitu prava uručen poslodavcu 20. rujna 2012., što proizlazi iz preslike povratnice, koju je dostavila uz tužbu te da u daljnjem zakonskom roku od 15 dana podnosi tužbu. Uz tužbu je dostavila presliku povratnice iz koje proizlazi da je tuženiku njezin zahtjev za zaštitu prava dostavljen 20. rujna 2012.

 

Radnik koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa može sukladno odredbama čl. 129. st. 1. i 2. ZR u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je neko pravo povrijeđeno, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac ne udovolji zahtjevu radnika u roku od 15 dana od dostave tog zahtjeva, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu tog prava pred nadležnim sudom.

 

Prema ocjeni ovoga suda pravno shvaćanje izraženo u nižestupanjskim rješenjima da u slučaju kada poslodavac ne odgovori na zahtjev radnika (tužiteljice) za zaštitu prava, rok za podnošenje tužbe u smislu odredbe čl. 129. st. 2. ZR treba računati od dana kada je zahtjev za zaštitu prava predan pošti preporučenom pošiljkom unatoč tome što tužiteljica, kao radnica, povratnicom dokazuje točan datum kada je tuženik, kao poslodavac, primio njezin zahtjev za zaštitu prava nije pravilan.

 

Odredbom čl. 113. st. 2. ZPP propisano je da je u slučaju kada je podnesak vezan za rok, takav podnesak predan u roku, ako je upućen preporučenom pošiljkom te se dan predaje pošti smatra danom predaje.

 

Prema ocjeni ovoga suda, odredba koja izjednačava dan predaje podneska pošti preporučenom pošiljkom postoji kao privilegij podnositelja podneska vezanog za rok, jer kada takve odredbe ne bi bilo, podnesak bi bilo nužno predati pošti dovoljno ranije da bi on stigao sudu unutar zakonskog roka, pa bi bez postojanja ove odredbe realni rok stranci za predaju podneska u zakonskom roku bio kraći i konačno neizvjestan, jer bi poštovanje zakonskog roka ovisilo o ažurnosti pošte (na koju podnositelj podneska nema utjecaja i ne može odgovarati za njezin rad).

 

Stoga stav sudova da se rok za predaju tužbe sudu računa od dana kada je tužiteljica predala zahtjev za zaštitu prava preporučenom pošiljkom pošti i kada se datum primitka tog zahtjeva kod poslodavca vidi na javnoj ispravi (povratnici) nije pravilan, jer bi takvim tumačenjem odredbe čl. 113. st. 2. ZPP, koja postoji kao privilegij, ovakvim stavom sudova postala otegotna za tužiteljicu, dakle, primjenjivala bi se suprotno svojoj jedinoj svrsi i namjeni.

 

Također, odredbom čl. 129. st. 2. ZR propisano je da poslodavac može u roku od 15 dana od primitka zahtjeva radnika, udovoljiti tom zahtjevu. Dakle, rok poslodavcu za udovoljenje zahtjeva radnika teče od kada je primio zahtjev, što je u ovom slučaju slijedeći dan od dana predaje zahtjeva tužiteljice na pošti, pa kada poslodavac ne udovolji zahtjevu primjena stava drugostupanjskog i prvostupanjskog suda izraženog u obrazloženjima nižestupanjskih odluka, ima za posljedicu da tužiteljicu kao radnicu stavlja u poziciju da je prisiljena rok za podnošenje tužbe sudu računati i prije nego što je poslodavcu istekao zakonski rok u kojem eventualno može udovoljiti njezinom zahtjevu.

 

Slijedom navedenog u pravnoj situaciji kada je radnik zahtjev za zaštitu prava predao u roku preporučenom pošiljkom putem pošte, kada je iz javne isprave (povratnice) imao podatak kada je poslodavac primio njegov zahtjev i kada poslodavac u zakonskom roku nije odlučio o zahtjevu radnika, tada se pitanje pravovremenosti podnošenja tužbe, odnosno sudske zaštite prava sukladno roku iz čl. 129. st. 2. ZR ne može računati od dana kada je zahtjev za zaštitu prava predan pošti preporučenom pošiljkom, već od dana kada je poslodavac primio zahtjev radnika za ostvarenje povrijeđenog prava. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i u odluci broj Revr-941/14-2 od 8. prosinca 2015.

 

Zato u ovoj pravnoj stvari u kojoj je tuženik zahtjev za zaštitu prava tužiteljice primio 20. rujna 2012., rok tuženika, kao poslodavca za odlučivanje o tom zahtjevu počinje teći od 21. rujna 2012. pa je posljednji dan petnaestodnevnog roka za odlučivanje o tužiteljičinom zahtjevu za zaštitu prava istekao 5. listopada 2012., nakon čega je tužiteljici daljnji rok od 15 dana za podnošenje tužbe sudu počeo teći 6. listopada 2012. i posljednji dan za podnošenje tužbe bio je 22. listopada 2012.

 

Budući da je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela preporučenom pošiljkom predanom pošti 22. listopada 2012. i da je tužba podnesena u roku iz čl. 129. st. 1. i st. 2. ZR to tužiteljica u reviziji osnovano ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 129. st. 1. i st. 2. ZR kada su tužbu odbacili kao nepravovremenu, a odbili tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužiteljica zahtijevala sudski raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa danom donošenja prvostupanjske presude, zahtjev za isplatu naknade plaća u ugovorenom mjesečnom bruto iznosu od po 14.362,03 kune sa pripadajućom zateznom kamatom te zahtjev za naknadu štete u visini 10 prosječnih mjesečnih neto plaća sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP  i čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti nižestupanjska rješenja i presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će donijeti novu i zakonitu odluku u kojoj će jasno navesti razloge o svim odlučnim činjenicama o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.

 

Zagrebu, 19. listopada 2016.