Broj: Revr 583/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. T. iz D., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u P., protiv tuženika ... M. T. I. i b. o. d.d. iz M., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik F. V., odvjetnik u R., radi utvrđenja ništetnosti i nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-68/2015-2 od 18. studenoga 2015., kojim je djelomično potvrđeno i djelomično preinačeno rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2577/14-6 od 28. travnja 2015., u sjednici održanoj 26. listopada 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Prihvaća se revizija tužiteljice M. T., ukidaju se rješenje Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-68/2015-2 od 18. studenoga 2015. i rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2577/14-6 od 28. travnja 2015. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda prvog stupnja odbačena je tužba kojom je tužiteljica tražila utvrđenje ništetnosti i nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. rujna 2014. (točka I. i II. izreke) te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna u roku od 8 dana.

 

Rješenjem suda drugog stupnja pod točkom I. izreke odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđeno rješenje suda prvog stupnja pod točkom I. i II. izreke uz istovremeni ispravak točke I. i II. izreke tako da umjesto „odbacuje se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi ima pisati “odbacuje se tužba tužiteljice s tužbenim zahtjevom koji glasi“. Točkom II. izreke djelomično je uvažena žalba tuženika te je preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke u odbijajućem dijelu na način da je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku daljnji parnični trošak u iznosu od 2.700,00 kuna u roku od osam dana dok je zahtjev u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan.

 

Protiv navedenog rješenja suda drugog stupnja reviziju podnosi tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, ukine rješenja nižestupanjskih sudova i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Traži trošak sastava revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Sudovi su odbacili tužbu tužiteljice smatrajući da nije u roku tražila sudsku zaštitu primjenom odredbe čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 - dalje: ZR).

 

U ovoj fazi postupka među strankama nisu sporne činjenice:

 

- da je tuženik donio Odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici 5. rujna 2014.,

 

- da je tužiteljica Odluku primila 8. rujna 2014.,

 

- da je tužiteljica u roku podnijela zahtjev za zaštitu prava 19. rujna 2014.,

 

- da je zahtjev za zaštitu prava tuženik primio preporučenom pošiljkom s povratnicom 22. rujna 2014.,

 

- da tuženik nije donio odluku povodom zahtjeva za zaštitu prava,

 

- da je tužba podnesena 21. listopada 2014.,

 

Sudovi su zauzeli shvaćanje primjenom čl. 133. st. 2. ZR-a da je tužiteljici rok od 15 dana unutar kojeg može tražiti sudsku zaštitu počeo teći istekom roka od 15 dana računajući od prvog slijedećeg dana kada je zahtjev za zaštitu prava predala na poštu pa kako je rok od 15 dana za donošenje odluke povodom zahtjeva za zaštitu prava počeo teći 20. rujna 2014. (dan nakon dana predaje pošti zahtjeva za zaštitu prava) taj rok je istekao 4. listopada 2014. Stoga daljnji rok za traženje sudske zaštite tužiteljici je počeo teći 5. listopada 2014. i istekao je 19. listopada 2014., odnosno obzirom da je taj dan bio nedjelja (neradni dan), to je zadnji dan za podnošenje tužbe bio 20. listopada 2014., a obzirom da je tužba podnesena 21. listopada 2014., to je podnesena izvan roka.

 

Revizijom se osporava zauzeto shvaćanje početka računanja roka za traženje sudske zaštite.

Odredbom čl. 132. ZR-a određeno je da se glede dostave odluka o otkazu ugovora o radu te odluka donesenih u postupcima iz čl. 133. tog Zakona primjenjuju na odgovarajući način odredbe o dostavi pismena iz propisa kojima je uređen parnični postupak, ako postupak dostave nije uređen kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

 

Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 133. st. 2. ZR-a regulira i specifičnu situaciju u kojoj se tužiteljici rok za traženje sudske zaštite računa na temelju prava poslodavca da ne odgovori na zahtjev za zaštitu prava kojeg je radnik podnio protiv odluke kojim mu je povrijeđeno neko pravo, a bez čega ne bi niti mogao tražiti sudsku zaštitu (čl. 133. st. 3. ZR-a).

 

Stoga radniku se rok računa na način da se prije svega računa rok od 15 dana od dana dostave zahtjeva radnika, pa se od dana isteka tog roka, računa daljnji rok od 15 dana unutar kojeg radnik mora podnijeti tužbu, da bi ona bila pravovremena.

 

U svakom slučaju rok od 15 dana od kojeg isteka se računa daljini rok od 15 dana za traženje sudske zaštite ne može početi teći po prirodi stvari prije nego što je radnik poslao svoj zahtjev za zaštitu prava. Time se štiti radnik da u svakom slučaju njemu rok od 15 dana ne može početi teći prije nego što je zahtjev poslao poslodavcu.

 

No kada radnik bez ikakve sumnje zna kada je poslodavac primio njegov zahtjev za zaštitu prava, bilo da o tome postoji potvrda pošte, ili stoga jer je zahtjev predao na zapisnik kod poslodavca ili na bilo koji drugi način ima dokaz o tome kada je poslodavac njegov zahtjev zaprimio po ocjeni ovog suda rok od 15 dana u kojem poslodavac ima pravo donijeti odluku o zahtjevu za zaštitu prava za poslodavca ne može početi teći prije nego što je takav zahtjev zaprimljen.

 

Stoga, kako radnik prije svega ima pravo očekivati da će poslodavac donijeti odluku o njegovu zahtjevu i da će to učiniti u roku od 15 dana koji za poslodavca može teći tek od dana kada zna za zahtjev dakle od kada ga je zaprimio, niti za radnika se rok od 15 dana za podnošenje tužbe ne može početi računati prije isteka prethodnog roka od 15 dana koji je počeo teći prvog slijedećeg dana od dana od kada je poslodavac primio zahtjev za zaštitu prava. Svako drugačije tumačenje poremetilo bi ravnotežu u pravu radnika na zaštitu kod poslodavca i pred sudom i pravu poslodavca da odlučuje o zahtjevu radnika u roku koji mu ne bi smio početi teći prije nego što je zaprimio zahtjev za zaštitu prava (tako i ovaj sud u Revr-688/13-2 od 6. studenoga 2013.).

 

Upravo stoga, dio odredbe čl. 133. st. 2. koja glasi „…od dostave zahtjeva radnika…“ u situaciji kada radnik ima dokaz kada je zahtjev za zaštitu prava iz čl. 133. st. 1. ZR-a poslodavac zaprimio rok za donošenje odluke o zahtjevu počinje teći prvog slijedećeg dana od dana dostave zahtjeva poslodavcu, ističe istekom 15 dana, a rok za traženje sudske zaštite počinje teći prvog slijedećeg dana.

 

Primjenjujući ovo na konkretan spor, tužiteljica je zahtjev za zaštitu prava predala preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom 19. rujna 2014., poslodavac je zahtjev primio 22. rujna 2014., rok za donošenje odluke povodom zahtjeva počeo je teći 23. rujna 2014., istekao je 7. listopada 2014., a rok za podnošenje tužbe počeo je teći 8. listopada 2014. i istekao je 22. listopada 2014.

 

Kako je tužba u ovom postupku podnesena 21. listopada 2014. podnesena je u roku.

 

Slijedom navedenog, valjalo je rješenja sudova nižeg stupnja primjenom odredbe čl. 400. ZPP-a u svezi s čl. 399. ZPP-a i 394. ZPP-a ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na daljnji postupak.

 

O troškovima nastalim povodom pravnog lijeka ostavljeno je da se odluči u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 26. listopada 2016.