Broj: Revr 1556/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Bolnice iz V., OIB: …, koju zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B.&B. j.t.d. u V., protiv tuženice N. L. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica Z. S. K., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2561/13-2 od 15. listopada 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1060/13 od 25. srpnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I. Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici iznos 224.932,32 kune zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 1. travnja 2009., pa do isplate.

 

II. Nalaže se tuženici nadoknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u roku od 15 dana.“

 

2. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu 8.437,50 kuna u roku od 8 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice Bolnice V. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1060/13 od 25. srpnja 2013.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice N. L. za nadoknadom parničnog troška po osnovi sastava odgovora na žalbu.“

             

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se prihvati revizija tužiteljice kao osnovana te da se presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji preinače na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka.

 

              Tuženica nije odgovorila na reviziju tužiteljice.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a  st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati iznos 224.932,32 kune na temelju sklopljenih sporazuma između parničnih stranaka od 23. veljače 2009.

 

              Sporno je u ovom stupnju postupka je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice u ovom predmetu, odnosno primjenjuje li se za predmetno potraživanje u konkretnom slučaju opći zastarni rok iz Zakona o obveznim odnosima ili zastarni rok propisan Zakonom o radu.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica s tuženicom sklopila 19. listopada 1999. Ugovor o radu za radno mjesto doktora medicine,

- da su stranke 7. prosinca 1999. sklopile ugovor o specijalizaciji na temelju kojega je tuženici odobrena specijalizacija iz opće kirurgije,

- da je tužiteljica na temelju Ugovora o specijalizaciji odradila kod tužitelja dio ugovorenog vremena u trajanju od 6. srpnja 2004. do 28. veljače 2009., tj. 55 mjeseci i 23 dana,

- da su u Sporazumu o visini troškova specijalizacije stranke suglasno utvrdile da ukupni dug za izdatke nastale povodom specijalizacije tuženice iznosi 224.932,32 kune na dan 28. veljače 2009.,

- da je u istom sporazumu tuženica priznala dug prema tužiteljici u visini od 224.932,32 kune, te da su se stranke dogovorile da ova glavnica duga dospijeva 1. travnja 2009.,

- da je tuženici radni odnos kod tužiteljice prestao 28. veljače 2009. na temelju sporazuma o prestanku ugovora o radu od 23. veljače 2009.

- da je u sporazumu o prestanku ugovora o radu tuženica priznala dug prema tužiteljici u utuženom iznosu, te se obvezala isti vratiti na način predviđen sporazumom o visini troškova specijalizacije od 23. veljače 2009.

- da tuženica nije vratila troškove tužiteljici, nakon čega je tužiteljica podnijela tužbu sudu - preporučeno putem pošte 6. studenoga 2012.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su odbili tužbeni zahtjev, ocjenjujući da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa tuženice i tužiteljice, te da je nastupila zastara predmetnog potraživanja u smislu odredbe čl. 135. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR).

 

Takav zaključak sudova u postupku koji je prethodio reviziji prihvaća i ovaj sud.

 

Naime, imajući na umu da je tuženica prvo sklopila ugovor o radu s tužiteljicom, potom da je kao zaposlenica tužiteljice s istom sklopila i Ugovor o specijalizaciji kojim joj je odobrena specijalizacija iz opće kirurgije, te da je ista u svojstvu zaposlenice tužiteljice sklopila i Sporazum o visini troškova specijalizacije i Sporazum o prestanku radnog odnosa iz kojih proizlazi predmetno potraživanje tužiteljice, a koje predstavljaju troškovi nastali povodom navedene specijalizacije, to se i prema shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa.

 

Zbog toga se u konkretnom slučaju na zastaru potraživanja ne primjenjuje opći zastarni rok iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08) kako to smatra revidentica, već zastarni rok iz odredbe čl. 135. ZR, kojim je propisano da potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine (tako i odluci ovog suda Rev-466/01-2 od 7. rujna 2004.).

 

Stoga, s obzirom da je potraživanje tužiteljice iz Sporazuma o visini troškova specijalizacije i Sporazuma o prestanku ugovora o radu dospjelo 1. travnja 2009., a da je tužba u ovom predmetu podnesena 6. studenoga 2012., to je potraživanje tužiteljice za isplatu spornog iznosa zastarjelo. 

 

              Prema tome, u odnosu na naprijed navedeno nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 26. listopada 2016.