Broj: Revr 1223/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz S., kojeg zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik u O., protiv tuženika „K. G.“ d.o.o. G. S., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr - 374/14-2 od 20. svibnja 2014., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr – 7403/13-20 od 28. studenog 2013., u sjednici održanoj 16. studenog 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se u dijelu kojim pobija rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr - 374/14-2 od 20. svibnja 2014. u odnosu na dio istog rješenja kojim je potvrđeno rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr – 7403/13-20 od 28. studenog 2013. u toč. I. izreke kao neosnovana.

 

Odbacuje se revizija tužitelja u dijelu kojim pobija rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr - 374/14-2 od 20. svibnja 2014. u odnosu na dio istog rješenja kojim je potvrđena odluka o troškovima postupka sadržana u toč. II. izreke rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr – 7403/13-20 od 28. studenog 2013. kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena tužba na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku 8.125,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se rješenje ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Prema odredbi čl. 400. st 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382). U postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o reviziji protiv presude.

 

S obzirom da je tužitelj izjavio reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se odlukom o glavnoj stvari odbija žalba tužitelja i potvrđuje prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena tužba u sporu o prestanku radnog odnosa, revizija tužitelja je u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari dopuštena (odredba čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP-a). Međutim, revizija tužitelja u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, dok u odnosu na odluku o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Shodno odredbi čl. 392.a ZPP-a, u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se ono pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijano rješenje sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident opisno ukazuje u reviziji. Valja pritom reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Glede daljnjih revizijskih navoda koji se odnose na povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, valja reći da je odluka utemeljena na činjenicama koje su iznijete, te dokazima koji su predloženi, u skladu s odredbom čl. 299. ZPP-a.

 

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova: - tužitelju je ugovor o radu otkazan odlukom tuženika od 12. studenog 2012., kojom odlukom je određen otkazni rok i prestanak radnog odnosa 28. siječnja 2013. (nakon prestanka otkaznog roka koji počinje teći 12. studenog 2012.), - da je tuženik 28. siječnja 2013. donio odluku o otkazu istog ugovora o radu tužitelju, kojom odlukom radni odnos tužitelju prestaje (kako je to navedeno u odluci od 12. studenog 2012.) s danom 28. siječnja 2013., a koja odluka je nadopunjena pravom tužitelja na otpremninu, te – da tužitelj protiv odluke tuženika od 12. studenog 2012. kojom mu je otkazan ugovor o radu nije zahtijevao zaštitu povrijeđenih prava kako to nalaže odredba čl. 129. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 82/12 – u daljnjem tekstu: ZR).

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

U naprijed navedenom utvrđenom činjeničnom stanju osnovano su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu kao nedopuštenu. Naime, prema odredbi čl. 129. st. 1. ZR-a radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može (mora kako bi njegova tužba u radnom sporu bila dopuštena, jer se tužitelj u konkretnom slučaju ne poziva na postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 129. st. 4. ZR-a) u roku od 15. dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.

 

Kako tužitelj protiv odluke tuženika od 12. studenog 2012. kojom mu je otkazan ugovor o radu (odluka tuženika od 28. siječnja 2013., a kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, utvrđuje prestanak radnog odnosa prema odluci tuženika od 12. studenog 2012.) nije od poslodavca zahtijevao zaštitu povrijeđenih prava, izgubio je i pravo zahtijevati zaštitu povrijeđenih prava pred nadležnim sudom. Naime, prema citiranim odredbama propust radnika da zahtjeva zaštitu povrijeđenih prava od poslodavca ima posljedicu gubitak prava radnika da zahtijeva zaštitu povrijeđenih prava pred nadležnim sudom (direktna tužba sudu ne nadomješta zahtjev radnika poslodavcu za zaštitu povrijeđenog prava, pa nisu ispunjene pretpostavke za sudsku zaštitu), pa su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom ovih odredbi odbacili tužbu.

 

Zbog navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija protiv odluke o glavnoj stvari izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, kao u t. I. izreke ovog rješenja.

Kod odluke o dopuštenosti dijela revizije kojim se pobija odluka o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci pod t. II. ovog rješenja.

 

Zagreb, 16. studenoga 2016.