Broj: Revr 1371/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja I. S. iz R., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici S. Z. i N. B., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu u V., protiv tuženika O. G. d.o.o. S., OIB: ... kojeg zastupa punomoćnik H. B., odvjetnik u V., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-383/13-3 od 4. svibnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-359/12-21 od 30. studenog 2012. u sjednici održanoj 23. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačuje se presuda Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-383/13-3 od 4. svibnja 2015. i presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-359/12-21 od 30. studenog 2012., te se odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu tuženika O. G. d.o.o. S., OIB: ... koji je Odlukom o otkazu Ugovora o radu zbog gospodarskih razloga otkazao tužitelju I. S. iz R., OIB: ..., Ugovor o radu zaključen 1. srpnja 2005. g. te da radni odnos nije prestao, pa se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na poslove radnog mjesta radnika u govedarstvu na farmi muznih krava u I., kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 3.125,00 kn sve u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-359/12-21 od 30. studenog 2012., suđeno je:

 

"Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu tuženika O. G. d.o.o. S., OIB: ... koji je Odlukom o otkazu Ugovora o radu zbog gospodarskih razloga otkazao tužitelju I. S. iz R., OIB: ..., Ugovor o radu zaključen 1. srpnja 2005. g. te da radni odnos nije prestao, pa se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na poslove radnog mjesta radnika u govedarstvu na farmi muznih krava u I., kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 3.125,00 kn sve u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Županijski sud u Vukovaru je presudom poslovni broj Gž-383/13-3 od 4. svibnja 2015., odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv ove drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlože da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev ili da ukine pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te tužitelju naloži naknaditi mu troškove revizije.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.

 

Revizija je osnovana.

 

Pobijanu drugostupanjsku presudu ovaj sud je ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama svih razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U nižestupanjskim presudama nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju je tuženik ukazao u reviziji. Tuženik se pozvao na navedenu bitnu povredu odredaba postupka, međutim nije određeno ukazao na neku konkretnu proturječnost između sadržaja izvedenih dokaza i navoda o odlučnim činjenicama utvrđenim na temelju tih dokaza, niti je takve proturječnost po reviziji utvrdio ovaj sud jer su u obrazloženju presude izneseni neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza.

 

Nadalje, iz obrazloženja revizijskog razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka proizlazi kako tuženik zapravo osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova o tome na koji je način tuženik vraćen na posao nakon što je ranijom pravomoćnom presudom utvrđena nedopuštenom odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu te činjenična utvrđenja od kojih ovisi odluka o tome jesu li ispunjene propisane pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kao i činjenična utvrđenja koja se tiču postupka otkazivanja i (ne)mogućnosti zapošljavanja tužitelja na drugom radnom mjestu.

 

Ove revizijske navode nije bilo moguće ispitati s obzirom na to da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog (arg. iz čl. 385. ZPP).

 

S obzirom na to da tuženik u okviru obrazloženja revizijskog razloga bitnih povreda postupka osporava i pravno shvaćanje suda o materijalnopravnim pitanjima na kojima se zasniva obrazloženje pobijane presude, ovdje još treba naglasiti kako pogrešan pravni pristup u rješenju spora (ako i postoji), sam po sebi nema značenje navedene apsolutno bitne povrede odredaba postupka (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP), u onim slučajevima kada je (unatoč pogrešnom pravnom pristupu, odnosno pogrešnoj primjeni materijalnog prava) moguće ispitati zakonitost pobijane presude.

 

Međutim, u predmetnoj parnici je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe čl. 107. st. 1. i 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12, dalje ZR) glede postojanja opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz i tereta dokaza u vezi s opravdanim razlogom otkazivanja, a sporna je i pravilna primjena materijalnog prava glede poštivanja kriterija izbora radnika (od više njih) kojemu će se otkazati ugovor o radu kao i glede obveze poslodavca zaposliti radnika na drugom radnom mjestu u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno:

 

-da je tužitelj bio u radnom odnosu kod P. O. na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. lipnja 2006. na radnom mjestu radnika u govedarstvu na farmi muznih krava,

 

- da je ranijom Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10. svibnja 2008. tužitelju otkazan ugovor o radu, a ta odluka je utvrđena nedopuštenom presudom Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-993/08-27 od 30. ožujka 2010., potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1347/10-3 od 2. lipnja 2011.,

 

- da je tužitelj pozvan da se dana 13. veljače 2012. javi na posao, ali ne kod starog poslodavca, P. O., nego kod trgovačkog društva O. G. d.o.o. S., kao pravnog slijednika P. O. na kojega je prenesena gospodarska cjelina ranijeg tužiteljevog poslodavca, te se tužitelj vratio na posao na farmu muznih krava,

 

- da je tuženik dana 20. veljače 2012. donio Odluku o otkazu Ugovora o radu zbog gospodarskih razloga kojom je otkazao tužitelju Ugovor o radu zaključen 01. srpnja 2005.

 

Među strankama je bilo sporno postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz te mogućnost zapošljavanja tužitelja na drugim poslovima, a u odnosu na te okolnosti je utvrđeno:

 

- da je tuženik obrazložio odluku o otkazu navodima time da je napravio tehnološka poboljšanja koja znače puno manje učešća fizičkog rada u tehnološkom ciklusu, pa da je zbog tehnoloških poboljšanja prestala potreba za obavljanjem poslova tužitelja, odnosno da je bitno smanjena potreba za radnicima na poslovima u govedarstvu na farmi muznih krava u I.,

 

- da je odluci o otkazu prethodilo donošenje Odluke o racionalizaciji troškova od 2. siječnja 2012., a koja se trebala provesti racionalizacijom poslova i smanjenjem broja radnika u govedarstvu,

 

- da je tuženik sukladno Odluci o racionalizaciji dana 17. veljače 2012. donio Odluku o utvrđivanju tehnološkog viška kojom je šest radnika utvrđeno tehnološkim viškom, a među njima su bila četiri radnika koja su ranije s tuženikom vodila sudski spor,

 

- da je prije provedbe racionalizacije dana 1. siječnja 2012. tuženik sklopio nove ugovore o radu na određeno vrijeme s nekvalificiranim radnicima kojima je istekao ugovor o radu na određeno vrijeme i to S. J., S. K., Ž. A., N. B. i D. P., za rad na radnom mjestu radnika u govedarstvu,

 

- da je tuženik zadržao u radnom odnosu radnike s kojima je imao sklopljene ugovore o radu na određeno vrijeme, a otkazao je tužitelju ugovor o radu na neodređeno vrijeme,

 

- da tuženik nije tužitelju osigurao potrebnu odjeću i obuću kada se tužitelj po pozivu javio na posao 13. veljače 2012., iz čega su sudovi zaključili da tuženik nije imao ni namjeru osigurati tužitelju vraćanje na posao nakon ukidanja ranije odluke o izvanrednom otkazu.

 

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev zaključujući da tuženik nije dokazao opravdani razlog za otkaz te da nije poštivao odredbe ZR o postupku otkazivanja. Stoga je odluka o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu utvrđena nedopuštenom, a tuženiku je naloženo vratiti tužitelja na posao na radno mjesto radnika u govedarstvu.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda nižestupanjske presude temelje se na pogrešnoj primijeni odredbe čl. 107. st. 1. i 3. ZR.

 

Odredbom čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Stavkom 2. istoga članka propisano je kako je poslovno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, a prema stavku 4. poslovno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 109. st. 2. ZR podnošenje žalbe ili tužbe, odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, odnosno obraćanje radnika nadležnim tijelima izvršne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.

 

U ovom slučaju sudjelovanje tužitelja u postupku protiv poslodavca nije niti bio razlogom za predmetni otkaz ugovora o radu, jer je zbog tehnoloških poboljšanja prestala potreba za radom određenog broja radnika, te je razvidno da je tuženik postupio sukladno odredbi čl. 107. st. 3. ZR nakon što je prestala potreba za radom tužitelja. Kod tuženika je bio zaposleno više NKV radnika na poslovnim u govedarskoj farmi, a tužitelju je otkazan ugovor o radu imajući u vidu i okolnost da isti nije radio nekoliko godina te da nije osposobljen za rad na novim strojevima koje je tuženik uveo u proizvodnju te bi njegovo osposobljavanje dugo trajalo.

 

Iz prethodno navedenih činjeničnih utvrđenja proizlazi da je tužitelj dobio otkaz zbog gospodarskih razloga, sve s obzirom na poboljšanje tehnoloških uvjeta u cilju racionalizacije poslovanja smanjenja troškova, a pri tome je poslodavac vodio računa o trajanju radnog odnosa i o socijalnim prilikama radnika, kako je i navedeno u odluci o otkazu. Naime, autonomno je pravo poslodavca ostaviti na radu radnike koji ostvaruju bolje rezultate rada od radnika kojemu poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu. Poslodavac odlučuje kako će organizirati posao te ima li potrebe za obavljanjem određenog posla (tako i u presudama Vrhovnog suda RH poslovni broj Revr-731/14-2 od 21. listopada 2015., te Revr-1705/15 od 21. lipnja 2016.).

 

Pogrešno je također pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da sklapanje novih ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. siječnja 2012., s nekvalificiranim radnicima kojima je istekao ugovor o radu na određeno vrijeme i to S. J., S. K., Ž. A., N. B. i D. P., za rad na radnom mjestu radnika u govedarstvu, ima učinka na dopuštenost otkaza tužiteljevog ugovora o radu. Naime racionalizacija tuženikovog poslovanja i uvođenje novih tehnologija je uslijedila tek nakon sklapanja navedenih ugovora. Kod tuženika je tek nakon tehnoloških poboljšanja prestala potreba za obavljanjem poslova tužitelja, odnosno bitno je smanjena potreba za radnicima na poslovima u govedarstvu na farmi muznih krava u I..

 

Nakon provedene racionalizacije tuženik je utvrdio višak radnika, izvršio je usporedbu učinka radnika i sposobnost prilagodbi novim tehnologijama, te je odluku o otkazu donio je tek 20. veljače 2012., vodeći pri tome računa o kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR.

 

Zbog iznijetih razloga pogrešno je prihvaćenjem tužbenog zahtjeva primijenjena odredba čl. 107. i 109. ZR.

 

Stoga je valjalo preinačiti presudu primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZR i odbiti tužbeni zahtjev.

 

Zagreb, 23. studenoga 2016.