Broj: Revr 984/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. I. n. d.d., Z., koga zastupa punomoćnik T. O., odvjetnik u Z., protiv tuženika R. v. I. I. n. d.d., Z., koga zastupa punomoćnik F. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. & R. iz Z., radi nadomještanja suglasnosti, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R 34/16-2 od 1. ožujka 2016., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj Pr-526/15-10 od 6. studenoga 2015., u sjednici održanoj 29. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži nadomještanje suglasnosti za donošenjem odluke o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu od 1. siječnja 2013., radniku D. M., zaposlenom na radnom mjestu „Viši referent za aplikacije 2“, sistematiziranom u Sektoru informatičkih servisa, Službe upravljanja infrastrukturama i aplikacijama, Poslovna jedinica pogona industrijskih aplikacija, koja suglasnost je uskraćena očitovanjem tuženika od 13. svibnja 2015. uz naknadu troška postupka (toč. I izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka od 2.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda primjenom čl. 373.a ZPP-a tako da je usvojen tužbeni zahtjev i nadomještena suglasnost i nalaže isplata troška postupka od 2.500,00 kn (toč. I izreke). Odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za troškom postupka od 800,00 kn (toč. II izreke). Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbe od 750,00 kn (toč. III izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1., Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za nadomještanjem suglasnosti tuženika za otkaz Ugovora o radu njegovom radniku D. M. na temelju čl. 151. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - u daljnjem tekstu: ZR).

 

Nadomještanje suglasnosti se traži jer je tužitelj s Udrugom dragovoljaca i veterana Domovinskog rata – Zajednica klubova I., Udrugom branitelja domovinskog rata I. i Udrugom Kluba veterana domovinskog rata I., 25. listopada 2013., sklopio Sporazum o pravima branitelja kojim je predviđeno da je za otkazivanje ugovora o radu radniku kojem je priznat status hrvatskog branitelja, potrebna suglasnost radničkog vijeća.

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da sud nema ovlast donijeti konstitutivnu odluku kojom se nadomješta suglasnost za otkazivanje ugovora o radu jer za to nema poseban pravni temelj u izričitoj zakonskoj normi (čl. 151. st. 1. ZR) ni u sporazumu radničkog vijeća s poslodavcem (čl. 151. st. 9. u vezi sa čl. 160. ZR).

 

Drugostupanjski je sud preinačio prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da je tužitelj kao poslodavac ugovorio dodatno (povoljnije) pravo za određenu kategoriju radnika od onih predviđenih ZR, te se toga morao pridržavati u smislu traženja suglasnosti od tuženika, pri čemu mu u slučaju odbijanja davanja suglasnosti preostaje jedino da suglasnost nadomjesti sudska odluka.

 

Pored toga, drugostupanjski sud je utvrdio da se radniku otkazuje ugovor o radu na temelju poslovno uvjetovanog otkaza jer je ukinuto radno mjesto Viši referent za aplikacije 2 na lokaciji S. u PJ pogona industrijskih aplikacija na kojem je radio radnik D. M. budući da je Odlukom o organizacijskoj promjeni te promjeni organizacije i načinu rada u Sektoru informatičkih servisa s danom primjene od 1. veljače 2015., došlo do prestanka potrebe za radom svih izvršitelja na tom radnom mjestu.

 

Nakon što je utvrdio da je tuženik odbio dati suglasnost uz obrazloženje „25 godina staža, … godine života, radnik ima status branitelja sukladno Sporazumu o pravima branitelja iz domovinskog rata“, drugostupanjski je sud zaključio da je tužitelj u dovoljnoj mjeri učinio vjerojatnim postojanje razloga za otkazivanje ugovora o radu radnika D. M. i da tog radnika tužitelj nije stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike (što uostalom ni tuženik ne tvrdi), pa da je osnovan zahtjev za nadomještanjem suglasnosti.

 

Navedeni zaključak drugostupanjskog suda prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

Tuženik u reviziji ističe da neovisno o tome što nije dovedeno u pitanje njegovo ovlaštenje dati ili uskratiti suglasnost za poslovno uvjetovani otkaz radniku – branitelju (kao i da nije sporna aktivna i pasivna legitimacija stranaka), tužitelj ne može tražiti nadomještaj suglasnosti od strane suda. To zato jer je sudska odluka kojom se nadomješta suglasnost za otkazivanjem konstitutivna odluka (a ne kondemnatorna) za koju mora postojati pravni temelj kojeg nema u čl. 151. st. 9. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR).

 

Čl. 151. st. 1. ZR propisano je da poslodavac samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća donijeti odluku o otkazu sljedećim kategorijama radnika; članu radničkog vijeća, članu radničkog vijeća koji nije izabran u razdoblju od tri mjeseca nakon utvrđenih konačnih rezultata izbora, radniku kod kojeg je zbog ozljede na radu ili profesionalne došlo do smanjenja radne sposobnosti  uz preostalu radnu sposobnost ili do smanjenja radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti, odnosno otkazu osobi s invaliditetom, radniku starijem od šezdeset godina, predstavniku radnika u organu poslodavca.

 

Dakle, radnik – branitelj kao posebno zaštićena kategorija nije predviđen navedenom zakonskom odredbom nego je u konkretnom slučaju njegova zaštita propisana čl. 11. Sporazuma o pravima branitelja Domovinskog rata – radnika I. d.d. od 25. listopada 2013. (u daljnjem tekstu: Sporazum) na način da se poslodavac obvezuje radnicima kojima je priznat status hrvatskog branitelja neće otkazivati ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga bez prethodne suglasnosti radničkog vijeća.

 

Točan je navod tuženika da je čl. 151. st. 9. ZR-a propisano da se sporazumom poslodavca s radničkim vijećem mogu utvrditi i druga pitanja o kojima poslodavac može donijeti odluku samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća.

 

U ovom slučaju poslodavac nije s radničkim vijećem sklopio sporazum o drugim pitanjima već s navedenim udrugama branitelja.

 

Međutim, uzevši u obzir činjenicu da je tuženik aktivno sudjelovao u postupku nadomještanja suglasnosti to se neosnovano ističe da nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 151. st. 9. ZR-a. To stoga što je tuženik svojim sudjelovanjem u postupku nadomještanjem suglasnosti prihvatio odredbe navedenog Sporazuma pa posljedično tome, tužitelj može od njega na temelju čl. 151. st. 9. ZR-a tražiti nadomještanje suglasnosti.

 

Tuženik u reviziji također ističe da sud prilikom osnovanosti zahtjeva za nadomještanjem suglasnosti mora preuzeti funkciju suodlučivanja od tuženika i ocjenjivati opravdanost razloga za otkaz, te zakonitost provođenja postupka prije otkazivanja kao prethodno pitanje, a onda ocjenjivati osnovanost  tuženikove uskrate suglasnosti. Smatra da je jedino tako može osigurati cjelovita zaštita određenih kategorija radnika.

 

Navedeni revizijski navodi nisu osnovani jer se postojanje opravdanosti razloga za otkaz i sam postupak otkazivanja ocjenjuju u postupku utvrđenja nedopuštenosti otkaza u kojem kao stranka sudjeluje radnik kojem je otkazan ugovor o radu. Kad bi se prihvatilo pravno shvaćanje tuženika, došli bi u situaciju da se dva puta raspravljalo o razlozima otkazivanja i postupku otkazivanja, jednom u postupku nadomještanja suglasnosti a drugi put po tužbi radnika da otkaz nije dopušten.

 

Nasuprot tome, pravilno je drugostupanjski sud zaključio da se u postupku nadomještanja suglasnosti utvrđuje i ocjenjuje namjerava li poslodavac otkazati ugovor o radu iz razloga koje ZR određuje kao dopuštene, je li poslodavac navodima i predloženim dokazima učinio vjerojatnim razloge otkazivanja ugovora o radu te je li radnik radi svog statusa iz kojeg izvodi povećanu zaštitu, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale radnike koji nemaju taj status.

 

Zaključivši da iz činjenične građe proizlazi da je tužitelj u dovoljnoj mjeri učinio vjerojatnim postojanje razloga za otkazivanje ugovora o radu i da tužitelj radnika D. M. radi njegova statusa hrvatskog branitelja nije stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnika (što niti sam tuženik ne tvrdi), pravilno je drugostupanjski sud zaključio da su ispunjene pretpostavke za nadomještanje suglasnosti za otkaz.

 

U odnosu na navod da tuženik može uskratiti suglasnost za otkaz ako smatra da ne postoje opravdani razlozi za otkaz ili da postupak koji prethodi otkazu nije pravilno obavljen nije potrebno posebno odgovarati jer, kao što je utvrdio drugostupanjski sud, tuženik je u svom očitovanju jedino naznačio da radnik kome se želi otkazati ima „25 godina staža, … godine života, radnik ima status branitelja sukladno Sporazumu o pravima branitelja iz Domovinskog rata“. Dakle, nije obrazložio zašto ne postoje opravdani razlozi za otkaz niti je li tužitelj nekom drugom radniku dao prednost pred predmetnim radnikom koji ima 25 godina staža, … godine života i status branitelja sukladno Sporazumu o pravima branitelja iz Domovinskog rata.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 29. studenoga 2016.