Broj: Revr 1541/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. G., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. h. d.o.o., Podružnica Z. c., OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćniku T. R., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nezakonitosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i naknadi štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-215/2015-2 od 13. srpnja 2016., kojim su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-425/15-19 od 22. rujna 2015., u sjednici održanoj 13. prosinca 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-215/2015-2 od 13. srpnja 2016., odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-215/2015-2 od 13. srpnja 2016., odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu, klasa: CIST-35-14-00014, ur.broj: 0-6-14-312 od 12. kolovoza 2014., te da radni odnos tužitelja D. P. (OIB: ...) iz Z., ... kod tuženika Z. H. d.o.o. (OIB: ...), Podružnica Č., Z., ..., nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku Z. H. d.o.o. (OIB: ...), Podružnica Č., Z., ..., da tužitelja D. P. (OIB: ...) iz Z., ... vrati na posao na radno mjesto samostalni automehaničar u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

3. Nalaže se tuženiku Z. H. d.o.o. (OIB: ...), Podružnica Č., Z., ... da tužitelju D. P. (OIB: ...) iz Z., ... isplati naknadu za izgubljenu plaću od 12. kolovoza 2014. do 12. ožujka 2015. u brutoo iznosu od 101.145,92 kn, te nadalje, do vraćanja na posao do svakog 10.og u mjesecu iznos od 12.643,24 kn, sve sa zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište povećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila  zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa neisplaćene plaće pa do isplate, i to:

 

- na iznos od 12.643,24 kn počev od 12.8.2014. pa do plateža,

- na iznos od 12.643,24 kn počev od 12.9.2014. pa do plateža,

- na iznos od 12.643,24 kn počev od 12.10.2014. pa do plateža,

- na iznos od 12.643,24 kn počev od 12.11.2014. pa do plateža,

- na iznos od 12.643,24 kn počev od 12.12.2014. pa do plateža,

- na iznos od 12.643,24 kn počev od 12.01.2015. pa do plateža,

- na iznos od 12.643,24 kn počev od 12.02.2015. pa do plateža,

- na iznos od 12.643,24 kn počev od 12.03.2015. pa do plateža,

 

sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

4. Nalaže se tuženiku Z. H. d.o.o. (OIB: ...), Podružnica Č., ... da tužitelju D. P. (OIB: ...) iz Z., ... isplati na ime naknade štete iznos od 250.000,00 kuna sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe po stopi određenoj za svako polugodište povećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena pa do isplate, sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

5. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove ove parnice sa zateznom kamatom od dana donošenja presude po stopi određenoj za svako polugodište povećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

„II. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za donošenje privremene mjere, koja glasi:

 

„kojom se određuje privremeno vraćanje tužitelja D. P. (OIB: ...) iz Z., ..., na rad i radno mjesto samostalnog automehaničara kod tuženika Z. H. d.o.o. (OIB: ...), Podružnica Č., Z., ..., do pravomoćnog okončanja ovog postupka ili drugačije odluke suda.“

 

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 20.238,25 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.9.2015. pa do isplate, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

 

Protiv drugostupanjske presude i protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju tužitelja.

 

Revizija tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja niti u postupku pred prvostupanjskim a niti u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Niti prvostupanjska, a niti pobijana drugostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. I obrazloženje prvostupanjske i obrazloženje pobijane drugostupanjske presude sadrže jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama koje su nižestupanjski sudovi utvrdili te radi kojih su odbili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja. Tako nižestupanjski sudovi na jasan i potpun način ukazuju da je tuženik imao valjan razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju jer da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o radu sa tuženikom upotrijebio (predao tuženiku) lažni dokument o stručnoj spremi i kvalifikaciji.

 

Nije u pravu tužitelj niti kada smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP (jer da je tužitelj onemogućen u raspravljanju s obzirom da nižestupanjski sudovi nisu prihvatili sve dokazne prijedloge tužitelja).

 

Naime, okolnost da sud nije prihvatio sve dokazne prijedloge stranke ne znači da je ona onemogućena u raspravljanju. Da bi se moglo govoriti o apsolutno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, potrebno je da je nezakonito postupanje suda rezultiralo nemogućnošću stranke da raspravlja pred sudom. Kako pak prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koji će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, to dakle neprihvaćanje određenih dokaznih prijedloga od strane suda samo po sebi ne znači nezakonito postupanje suda (koje bi moglo onemogućiti stranku u raspravljanju).

 

S obzirom da tužitelj kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i toč. 6. ZPP pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica (u čemu se revizija tužitelja sadržajno iscrpljuje) za ukazati je na slijedeće. Riječ je evidentno o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom i nezakonitom Odluke tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 12. kolovoza 2014., za utvrđenje da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao, za vraćanje tužitelja na rad, za isplatu plaće (nakon prestanka rada), te za naknadu štete u iznosu od 250.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od utuženja pa do isplate.

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

 

- da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen na poslovima radnog mjesta samostalnog automehaničara i to na temelju Ugovora o radu od 21. ožujka 1996.,

 

- da je tužitelj pri sklapanju ugovora o radu predao tuženiku radnu knjižicu u kojoj je navedena nevjerodostojna svjedodžba Centra za usmjereno obrazovanje „8. svibnja 1945.“ i to za zanimanje automehaničara, te da je tuženik Odlukom o otkazu Ugovora o radu od 12. kolovoza 2014. izvanrednim otkazom otkazao ugovor o radu tužitelju iz razloga što je u radnom odnosu koristio svjedodžbu o završnom ispitu Centra usmjerenog obrazovanja „8. svibnja 1945.“.

 

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Prema odredbi čl. 116. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 – dalje: ZR – stupio na snagu 7. kolovoza 2014.) poslodavac i radnik imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili  ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Kada je tužitelj pri sklapanju ugovora o radu predao tuženiku radnu knjižicu u kojoj je navedena nevjerodostojna svjedodžba o stjecanju stupnja stručne spreme i vrste zanimanja, onda je on zapravo dao tuženiku neistinite podatke važne za zasnivanje radnog odnosa. Zbog tih okolnosti tuženik po prirodi stvari ne može imati niti minimum povjerenja potrebnog za odnos poslodavca i radnika, a uslijed čega je dakle i po ocjeni revizijskog suda tuženik imao opravdan razlog za izvanredno otkazivanje predmetnog ugovora o radu jer dakle i uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć.

 

Okolnost (na koju u reviziji ukazuje tužitelj) da je tuženik u izreci pobijane odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu naveo da je razlog otkaza krivotvorenje dokumenata, a da tužitelj nije osuđen za to kazneno djelo, ne čini predmetni otkaz nedopuštenim. Naime, tuženik je u izreci pobijane odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu kao razlog toga otkaza naveo ne samo krivotvorenje dokumenata već i davanje neistinitih podataka važnih za zasnivanje radnog odnosa.

 

Kao što je već prethodno rečeno kao dostatan razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu u konkretnom slučaju ukazuje se već sama okolnost što je tužitelj pri zasnivanju radnog odnosa dao tuženiku neistinite podatke vezano za stručnu spremu i vrstu zanimanja koju ima.

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Revizija tužitelja protiv pobijanog drugostupanjskog rješenja nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13 i 93/14 – dalje: OZ) u ovršnom postupku i postupku osiguranja revizija se može izjaviti samo ako odluka donesena u drugom stupnju ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u skladu s pravilima parničnog postupka. Riječ je dakle o reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmetna revizija tužitelja protiv pobijanog drugostupanjskog rješenja sastavljena je kao revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP. Tako sastavljena revizija tužitelja nema sadržaj za reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP propisan odredbom čl. 382. st. 3. ZPP. Naime, tužitelj u reviziji nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnio uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji bi se na određeno pravno pitanje odnosili, a posljedično tome nije niti izložio razloge zbog kojih smatra da bi određeno pravno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Stoga predmetnu reviziju tužitelja protiv pobijanog drugostupanjskog rješenja valjalo je odbaciti kao nedopuštenu i to na temelju odredbe čl. 21. st. 1. OZ u vezi s odredbom čl. 392. st. 1. ZPP i u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 13. prosinca 2016.