Broj: Revr 1671/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. D. iz P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. V., odvjetniku u P., protiv tuženika T. d.o.o. P., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. K., R. M.-B. i L. M. u P., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž R-11/16-2 od 29. kolovoza 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-1242/12-33 od 23. prosinca 2014., u sjednici održanoj 20. prosinca 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž R-11/16-2 od 29. kolovoza 2016. potvrđena je presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-1242/12-33 od 23. prosinca 2014. kojom je utvrđena nedopuštenom odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 18. lipnja 2012. slijedom čega da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika i naloženo tuženiku vratiti tužitelja na posao te priznati mu sva prava iz radnog odnosa kao da otkaza nije bilo, kao i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju naknadu plaće od 18. lipnja 2012. do vraćanja tužitelja na rad u mjesečno bruto iznosu 4.412,03 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te isplatiti tužitelju iznos 2.500,00 kn na ime parničnih troškova. Odbijen je pak zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu tužitelju i naknadu mu parničnih troškova.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se tuženik poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a smatrajući da su utvrđenja sudova o odlučnim činjenicama suprotna sadržaju iskaza saslušanih svjedoka, odnosno pregledane pisane izjave V. P.

 

U pisanoj izjavi V. P. (list 24 spisa) je navedeno da je tužitelj sa suprugom došao kod njega kući u srijedu 13. lipnja 2012. kojom prilikom da mu je tužitelj rekao ako ga tuženik bude pitao za događaj od 25. svibnja 2012. kada je puknuo vijak („vida“) na kalupu, da kaže da su ga zamijenili i nastavili raditi. Da ga je tom prigodom supruga tužitelja upitala koje mu je prezime i zapisala ga, kao i da mu je tužitelj rekao da ga je vlasnica tuženika optužila da mora snositi troškove popravka, te da je tužitelj a dok mu je to objašnjavao bio ljut i uzrujan.

 

Saslušan kao svjedok na ročištu održanom 3. srpnja 2013. V. P. je uz ostalo iskazao da su strojevi na kojima se radilo često bili u kvaru te ih je trebalo popravljati tijekom rada, da je stroj na kojem je radio u jutarnjoj smjeni predao kolegicama iz poslijepodnevne smjene, a koje su na njemu nastavile raditi te da je on slijedeći dan otišao na bolovanje, a 4-5 dana nakon toga da je kod njega zajedno sa suprugom došao tužitelj, što ga je uplašilo, te da su od njega tražili da se odazove pozivu suda ako do suđenja dođe, a na što je on potvrdno odgovorio. Po povratku s bolovanja na posao da je o tom događaju izvijestio poslodavca koji mu je rekao da o tome sastavi pisanu izjavu što je on i učinio.

 

Analizirajući uz ostale izvedene dokaze i ove o kojima je prethodno bilo riječi (pisana izjava i iskaz svjedoka V. P.) sudovi su ocijenili da isti ne upućuju na opravdanost razloga za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju, jer da iz istih ne proizlazi da bi tužitelj uvjeravanjem i prijetnjama pokušao navesti radnika na promjenu iskaza u vezi sa spornim kvarom na kalupu, a zbog čega da se takvo postupanje tužitelja ne može podvesti pod kršenje radne discipline, a na što je tužitelj upozoren prethodnom opomenom tuženika pod prijetnjom otkazivanja ugovora o radu.

 

Suprotno revizijskim navodima ocjena sudova o nepostojanju razloga za otkazivanje ugovora o radu tužitelju u smislu da tužitelj nije prijetio radnicima u cilju promjene njihovih iskaza, utemeljen je upravo na sadržaju iskaza svjedoka, odnosno sadržaju pisane izjave u smislu da nema kontradiktornosti između sadržaja tih dokaza i zaključka sudova o činjenicama utemeljenim na tim izvedenim dokazima, a time nema ni bitne povrede na koju revident upire.

 

Ostali revizijski navodi,  a kojima se pokušava prigovoriti bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP vršeći preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

 

S druge pak strane, a obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova da u postupanju tužitelja nije bilo propusta odnosno neprimjerenog postupanja, a koje bi se moglo podvesti pod povredu obveze iz radnog odnosa, a vezano za koje je tužitelj bio prethodnom opomenom tuženika upozoren pod prijetnjom otkazivanja ugovora o radu, pravilna je ocjena iz nižestupanjskih presuda da se u okolnostima konkretnog slučaja nisu ostvarile pretpostavke za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju u smislu odredbe čl. 108. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 82/12 – dalje: ZR) slijedom čega je pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

S druge pak strane pravilno su nižestupanjski sudovi polazeći od razloga koji su doveli do donošenja osporene odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju, ocijenili da u okolnostima konkretnog slučaja narušeni odnosi između tužitelja i tuženika nemaju takav značaj koji bi opravdavao sudski raskid ugovora o radu u smislu odredbe čl. 117. st. 2. ZR-a, a kojeg je tuženik dakle neosnovano zatražio.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 20. prosinca 2016.