Broj: Revr 1359/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. R. iz S., koju zastupa punomoćnica I. D., dipl. iur. iz Ureda SSSH, Sisačko-moslavačke županije, protiv tuženika G. o. S. d.o.o., S., kojeg zastupa punomoćnica S. J.-B., odvjetnica u S., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-981/13 od 16. svibnja 2013. u stavku II. izreke, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sisku broj P-1746/11 od 29. siječnja 2013. u stavku II. i III. izreke, u sjednici održanoj 18. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužiteljice, te se presuda Županijskog suda u Sisku broj Gž-981/13 od 16. svibnja 2013. u stavku II. izreke preinačuje i sudi:

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku broj P-1746/11 od 29. siječnja 2013. u stavku II. i III. izreke.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu Ur.br. 2176/05-26/399/09 od 28. travnja 2009. godine kojom je tuženik G. o. S. d.o.o. tužiteljici D. R. otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 01. kolovoza 1997. godine, te da radni odnos nije prestao navedenom odlukom.

 

II/ Utvrđuje s da je radni odnos zasnovan između tužiteljice D. R. kao radnice i tuženika G. o. S. d.o.o. kao poslodavca Ugovorom o radu od 21. lipnja 2005. godine prestao s danom 14. siječnjem 2010. godine.

 

II/ Nalaže se tuženiku G. o. S. d.o.o. da tužiteljici D. R. isplati na ime plaće za razdoblje od 01. svibnja 2009. godine pa do 14. siječnja 2010. godine brutto iznos od 57.322,70 kuna (slovima: pedesetsedamtisućatristodvadesetdvijekuneisedamdesetlipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, kako slijedi:

 

- na iznos od 6.762,80 kuna sa kamatom od 15. 06. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6.762,80 kuna sa kamatom od 15. 07. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6.762,80 kuna sa kamatom od 15. 08. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6.762,80 kuna sa kamatom od 15. 09. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6.762,80 kuna sa kamatom od 15. 10. 2009. godine  pa do isplate,

- na iznos od 6.762,80 kuna sa kamatom od 15. 11. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6.762,80 kuna sa kamatom od 15. 12. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6.762,80 kuna sa kamatom od 15. 01. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.220,30 kuna sa kamatom od 15. 02. 2010. godine pa do isplate, sve u roku od 8 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„I Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tuženika G. o. S. d.o.o. i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-1746/11 od 29. siječnja 2013. godine u dijelu kojim je utvrđeno da je Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu nedopuštena (točka I. izreke prvostupanjske presude).

 

II Uvažava se djelomično žalba tuženika G. o. S. d.o.o. i preinačava se navedena presuda u dijelu kojim je kao dan prestanka radnog odnosa utvrđen 14. siječnja 2010. godine (točka II. izreke prvostupanjske presude), te u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici na ime naknade plaće isplati iznos od 57.322,70 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos (točka III. izreke prvostupanjske presude) i sudi:

 

Utvrđuje se da je radni odnos zasnovan između tužiteljice D. R. kao radnice i tuženika G. o. kao poslodavca Ugovorom o radu od 21. lipnja 2005. godine prestao s danom 1. svibnja 2009. godine.

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice D. R. u dijelu kojim traži da joj tuženik na ime plaće za razdoblje od 1. svibnja 2009. godine do 14. siječnja 2010. godine ispati ukupan bruto iznos od 57.322,70 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate.“

 

Protiv drugostupanjske presude u st. II. izreke reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju te preinačiti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije žalbu tuženika, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te predmet vratiti istom sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP)  u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužiteljica u reviziji ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP navodeći da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da su razlozi nejasni i proturječni, kao i povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP.

 

Budući tužiteljica određeno ne navodi u čemu se sastoje istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka, već samo, i to djelomično citira zakonski tekst iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, to ovaj sud sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP nije mogao uzeti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka u razmatranje.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica na temelju Ugovora o radu od 21. lipnja 2005. bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu administrativni referent – evidentičar,

 

- da je tuženik otkazao tužiteljičin ugovor o radu odlukom o redovitom otkazu od 28. travnja 2009. radi odlaska tužiteljice u invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad prema rješenju HZMO, Područne službe u S. od 31. ožujka 2009.,

 

- da je protiv navedene odluke tužiteljica pravodobno podnijela zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio, kao i da je tužba tužiteljice pravodobno podnesena sudu 8. lipnja 2009.,

 

- da je tužiteljica počela primati mirovinu i prije pravomoćnosti rješenja HZMO, Područne službe u S. od 31. ožujka 2009.,

 

- da je uvidom u rješenje HZMO, Područne službe u S. od 31. ožujka 2009. utvrđeno da je tužiteljici priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, a koje rješenje je postalo pravomoćno 14. siječnja 2010.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev da nije dopuštena odluka tuženika o redovitom otkazu tužiteljičina ugovora o radu (st. I. izreke) u bitnom uz obrazloženje da odluka tuženika o redovitom otkazu tužiteljičina ugovora o radu radi odlaska u mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad nije dopuštena budući to nije sukladno čl. 113. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR) opravdani razlog za redoviti otkaz ugovora o radu, već da u takvim situacijama sukladno čl. 104. toč. 5. ZR ugovor o radu prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, a koje rješenje je u konkretnom slučaju postalo pravomoćno 14. siječnja 2010., pa u skladu s tim prihvaća zahtjev tužiteljice da joj radni odnos prestaje kod tuženika 14. siječnja 2010. (st. II. izreke). Ujedno je prvostupanjski sud prihvatio zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati na ime plaće za razdoblje od 1. svibnja 2009. pa do 14. siječnja 2010. bruto iznos od 57.332,70 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže označeno u st. III. izreke. Naime, imajući na umu da je otkaz tužiteljičina ugovora o radu nedopušten, to prvostupanjski sud ocjenjuje da je valjalo prihvatiti zahtjev tužiteljice za isplatom plaća za razdoblje od 1. svibnja 2009. do 14. siječnja 2010. s kojim danom je tužiteljici prestao radni odnos kod tuženika po sili zakona.

 

Suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud smatra, da neovisno o činjenici da je odluka o redovitom otkazu tužiteljičina ugovora o radu koju je tuženik donio 28. travnja 2009. nedopuštena, da tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati bruto plaću u utuženom razdoblju budući je tužiteljica započela primati mirovinu 1. svibnja 2009., dakle prvog slijedećeg dana od dana koji je odlukom o otkazu utvrđen kao dan prestanka ugovora o radu (30. travnja 2009.), odnosno prije nego li je rješenje HZMO o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad postalo pravomoćno (14. svibnja 2010.), pa kako je ista u invalidskoj mirovini unatoč nepravomoćnom rješenju o priznavanju prava na mirovinu, to da je prvostupanjski sud pogriješio i kada je kao dan prestanka radnog odnosa tužiteljice utvrdio 14. siječnja 2010., jer da je zapravo zbog odlaska u mirovinu radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao 30. travnja 2009. Konačno, drugostupanjski sud zaključuje obzirom da je tužiteljica stupila u invalidsku mirovinu, te da joj je mirovina isplaćivana, to da nema pravo na prihode po dva osnova. Slijedom navedenog, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu u st. II. i III. izreke na temelju čl. 373. ZPP i odlučio kao u st. II. izreke pobijane presude.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

 

Prema čl. 104. toč. 5. ZR ugovor o radu prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad.

 

Odredbom čl. 54. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98, 127/00, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 139/10, 61/11, 114/11 i 76/12 – dalje: ZOMO) osiguraniku kod kojega je utvrđena invalidnost na temelju koje ima pravo na invalidsku mirovinu iz čl. 34. ovoga Zakona, a koji je primao naknadu plaće za vrijeme bolovanja prema propisima o zdravstvenom osiguranju, invalidska mirovina se isplaćuje od prvoga idućeg dana od dana kada je rješenje o priznanju prava na mirovinu postalo pravomoćno, dok je stavkom 4. propisano da osiguraniku koji ima pravo na invalidsku mirovinu na temelju opće nesposobnosti za rad iz čl. 34. st. 2. ovoga Zakona, a koji nije primao naknadu plaće za vrijeme bolovanja prema propisima iz zdravstvenog osiguranja, mirovina se isplaćuje od prvoga idućeg dana od dana do kojega je nakon utvrđene invalidnosti ostvario plaću.

 

Prema odredbi čl. 92. ZOMO korisnik prava, odnosno opunomoćenik iz čl. 91. ovoga Zakona dužan je u roku od 15 dana prijaviti Zavodu svaku promjenu nastalu u osobnim ili u stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili na opseg korištenja toga prava.

 

Odredbom čl. 164. st. 1. ZOMO propisano je da osigurana osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna ga je vratiti Zavodu dok prema st. 2. obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove ne postoji: 1) kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivnom ovom Zakonu i 2) kada je novčano davanje isplaćeno u svoti većoj od pripadajuće. Prema st. 3. citirane zakonske odredbe Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava prema ovome članku i članku 165. ovoga Zakona.

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, te imajući na umu citirane zakonske odredbe, kao i pravne posljedice tužiteljičina otkaza ugovora o radu koji je pravomoćno utvrđen nedopuštenim (dio koji se ne pobija revizijom), pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je tužiteljici u konkretnom slučaju radni odnos prestao sukladno čl. 104. toč. 5. ZR (po sili zakona) danom dostave pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, a to je 14. siječnja 2010.

 

Suprotno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno. Naime, tužiteljici u predmetnoj situaciji nije mogao prestati radni odnos kod tuženika 1. svibnja 2009. jer je tada „unatoč nepravomoćnom rješenju o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad stupila u invalidsku mirovinu“, a kako to pogrešno zaključuje drugostupanjski sud. Zakonska osnova prestanka ugovora o radu u smislu odredbe čl. 104. toč. 5. ZR je dostava pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, a to je u konkretnom slučaju, prema utvrđenim činjenicama u postupku koji je prethodio reviziji, 14. siječanj 2010. kada je tužiteljici radni odnos prestao po sili zakona, a to nije moglo biti ranije (1. svibnja 2009.) budući je otkaz tužiteljičina ugovora o radu (pravomoćno) utvrđen nedopuštenim. Prema odredbi čl. 116. ZR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao, ali kako je u međuvremenu rješenje HZMO od 31. ožujka 2009. o priznanju prava tužiteljici na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad postalo pravomoćno i to 14. siječnja 2010., to je za zaključiti da je tužiteljici radni odnos kod tuženika prestao po sili zakona toga dana, kako je to uostalom pravilno zaključio i prvostupanjski sud, a ne 1. svibnja 2009., kako to pogrešno navodi drugostupanjski sud.

 

U takvoj situaciji pravilno je shvaćanje prvostupanjskog, (a ne drugostupanjskog suda), da je valjalo udovoljiti i zahtjevu tužiteljice za isplatom (naknada) plaća u utuženom razdoblju (čl. 87. st. 1. ZR), dakle za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo nedopuštenim otkazom ugovora o radu i to do 10. siječnja 2010. kada je tužiteljici po sili zakona prestao ugovor o radu u smislu čl. 104. toč. 5. ZR. Pritom je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je o predmetnoj situaciji tužiteljica dužna izvijestiti HZMO u smislu čl. 92. ZOMO, a koji Zavod potom novim rješenjem (u skladu s pravomoćnom sudskom odlukom) odlučuje o obvezi ovdje tužiteljice za vraćanjem primljenih mirovina kroz utuženo razdoblje u ovom predmetu, u smislu čl. 164. ZOMO.

 

Zbog svega navedenog, valjalo je prihvatiti reviziju tužiteljice i na temelju čl. 395. st. 2. ZPP odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 18. siječnja 2017.