Broj: Revr 2356/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz M., koga zastupaju punomoćnici B. Š., N. T. i L. Š., odvjetnici u P., protiv tuženika „Č. M.“ društvo s ograničenom odgovornošću za obavljanje komunalnih djelatnosti M., kojega zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u M., radi poništenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku, br. Gž R-405/15-2 od 1. listopada 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Metkoviću, br. Pr-81/15 od 12. kolovoza 2015., u sjednici održanoj 24. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se poništi kao nezakonita i neosnovana odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu uz vraćanje na rad i isplatu troškova parničnog postupka (toč. I izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak od 2.500,00 kn (toč. II izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti  na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1., Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Neosnovano tužitelj ističe da je tijekom postupka počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 8. ZPP-a budući da je prvostupanjsku sud svoju odluku, koju je prihvatio drugostupanjski sud, donio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka posebno cijeneći medicinsku dokumentaciju, presudu Prekršajnog suda u Metkoviću Pp-III-J-662/14 od 18.2.2015., zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola te iskaze svjedoka J. Š., M. B., B. A., T. R. te iskaze zakonskog zastupnika tuženika i tužitelja.

 

Činjenica da je drugostupanjski sud u svojoj odluci naznačio da je tužitelj počinio „tešku obvezu iz radnog odnosa“ ne znači da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer je očito riječ o greški u pisanju prilikom naznake da je tužitelj počinio tešku povredu obveze iz radnog odnosa.

 

Predmet postupka je zahtjev za poništenjem (ispravno za utvrđenjem nedopuštenosti) odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju uz obrazloženje da je počinio tešku povredu obveza iz radnog odnosa jer je 27. studenoga 2014. fizički napao podređenog radnika M. B. i nanio mu lakše tjelesne ozljede (površinsku ozljedu glave, nosa i uha uz kontuziju prstiju) zbog čega je taj radnik bio na bolovanju mjesec dana.

 

Nižestupanjski su sudovi utvrdili da je 27. studenoga 2014. verbalni sukob između tužitelja i njegovog radnika M. B. prerastao u fizički sukob u kojem je tužitelj M. B. udario više puta i to najprije ga gurnuo vratima svog vozila, zatim šakom u glavu, nakon čega su obojica pala na pod sve dok nije intervenirao radnik J. Š. U tom je fizičkom napadu M. B. zadobio tjelesne ozljede opisane u prijavi Zavoda za hitnu medicinu Dubrovačko neretvanske županije, dok je kod tužitelja utvrđena alkoholiziranost (priveden je u PP M. oko 13,30 na triježnjenje) te je pravomoćno osuđen presudom Prekršajnog suda u Metkoviću Pp-III-J-662/14 od 18. veljače 2015..

 

Tužitelj u reviziji ističe da nižestupanjski sudovi nisu naznačili koju je to povredu obveze iz radnog odnosa počinio jer da nisu naveli kakvu povredu obveze iz radnog odnosa fizički sukob (u kojem mora biti najmanje dvojica) predstavlja.

 

U odnosu na ovaj revizijski prigovor, potrebno je istaknuti da Zakon o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - u daljnjem tekstu: ZR) ne navodi taksativno koje povrede potpadaju pod povrede obveza iz radnog odnosa već se u svakom konkretnom slučaju to ocjenjuje prema okolnostima slučaja. U tom smislu je pravilno drugostupanjski sud zaključio da je tužitelj povrijedio obveze iz radnog odnosa jer se fizički išao obračunavati sa podređenim radnikom, uzevši pritom u obzir okolnost da je tužitelj kao iskusan radnik koji je kod tuženika zaposlen 17 godina (star … godina) trebao biti svjestan svojih radnih zadaća u smjeru poduzimanja mjera da među radnicima kojima je šef vlada red, rad i disciplina a ne da rješava na neprihvatljiv i neprimjeren način, nanošenjem svom radniku brojne tjelesne ozljede.

 

Osim toga, drugostupanjski je sud prihvatio zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj postupio protivno čl. 84. Pravilnika o radu tuženika kojim je propisano da se osobito teškim povredama obveza iz radnog odnosa između ostalih smatraju tučnjava, grub i neciviliziran odnos prema drugim radnicima kao i konzumiranje alkohola za vrijeme rada.

 

Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj počinio tešku povredu radne obveze i da je tuženik u skladu sa čl. 116. st. 1. ZR-a.

 

Budući da se tužitelju kao razlog otkaza ugovora o radu stavlja na teret fizičko nasrtanje na njegovog radnika i to najprije vratima vozila a potom udarcima šakom u glavu a da je tužitelj kao šef bio dužan održavati red i disciplinu, to revizijski navodi u pogledu pitanja tko je prvi započeo razgovor nisu relevantni.

 

Prigovor tužitelja kojim osporava ocjenu suda drugog stupnja u pogledu iskaza J. Š. i njegovog (tužiteljevog) iskaza, predstavlja osporavanje pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja koji nisu od značaja jer, s obzirom na odredbe čl. 385. ZPP, pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja ne može biti predmet revizijskog ispitivanja. Isto se odnosi i na iznošenje u reviziji verzije samog događaja sukoba sa radnikom M. B.

 

Neosnovano tužitelj u reviziji ističe da drugostupanjski sud u svom obrazloženju uopće ne govori o njegovoj alkoholiziranosti i da zbog toga navodno alkoholizirano stanje kao razlog za otkaz više ne egzistira. To stoga što je drugostupanjski sud naznačio da je tužitelj (str. 3. presude) za vrijeme radnog vremena napustio radno mjesto, otišao u kafić, nije se odazvao na poziv direktora te je od strane policijskih djelatnika oko 13,00 sati zadržan na triježnjenju.

 

Tužitelj neosnovano prigovara da nije navedeno zašto nastavak radnog odnosa nije moguć jer je drugostupanjski sud obrazložio da je tužitelj počinio povredu obveze iz radnog odnosa opisanu u čl. 84. alineja 2. Pravilnika o radu tuženika prema kojem se osobito teškom povredom obveza iz radnog odnosa između ostalih smatraju i izazivanje nereda i tučnjave te grub i neciviliziran odnos prema drugim radnicima i konzumacija alkohola za vrijeme rada te dolazak na rad u alkoholiziranom stanju i da stoga nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju tuženika u odnosnu na glavnu stvar kao neosnovanu.

 

Zagreb, 24. siječnja 2017.