Broj: Revr 687/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca član vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika A. M. iz P., kojeg zastupa punomoćnik S. O., odvjetnik u P., protiv tuženika-protutužitelja I. P. d.o.o. F., kojeg zastupa punomoćnik S. S., odvjetnik u P., radi poništenja otkaza ugovora o radu, vraćanja na rad, isplati plaće, te sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-3164/13-2 od 9. prosinca 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-96/12-25 od 24. srpnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Revizije tužitelja i tuženika odbijaju se kao neosnovane.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I Poništava se odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tuženika I. P. d.o.o. od 7. prosinca 2011.

 

II Nalaže se tuženiku-protutužitelju da tužitelju-protutuženiku na ime naknade plaće za razdoblje od siječnja 2012. do 14. svibnja 2013. isplati dospjeli iznos 225.265,26 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos:

-          26.048,74 kuna za mjesec siječanj 2012. teku od 15. veljače 2012.,

-          26.048,74 kuna za mjesec veljaču 2012. teku od 15. ožujka 2012.,

-          26.048,74 kuna za mjesec ožujak 2012. teku od 15. travnja 2012.,

-          26.048,74 kuna za mjesec travanj 2012. teku od 15. svibnja 2012.,

-          17.940,82 kuna za mjesec svibnja 2012. teku od 15. lipnja 2012.,

-          9.095,86 kuna za mjesec lipanj 2012. teku od 15. srpnja 2012.,

-          9.095,86 kuna za mjesec srpanj 2012. teku od 15. kolovoza 2012.,

-          9.002,62 kuna za mjesec kolovoz 2012. teku od 15. rujna 2012.,

-          9.002,62 kuna za mjesec rujan 2012. teku od 15. listopada 2012.,

-          9.002,62 kuna za mjesec listopad 2012. teku od 15. studenoga 2012.,

-          9.002,62 kuna za mjesec studeni 2012. teku od 15. prosinca 2012.,

-          9.002,62 kuna za mjesec prosinac 2012. teku od 15. siječnja 2013.,

-          9.002,62 kuna za mjesec siječanj 2013. teku od 15. veljače 2013.,

-          9.002,62 kuna za mjesec veljaču 2013. teku od 15. ožujka 2013.,

-          9.002,62 kuna za mjesec ožujak 2013. teku od 15. travnja 2013.,

-          9.002,62 kuna za mjesec travanj 2013. teku od 15. svibnja 2013.,

-          3.914,18 kuna za mjesec svibanj 2013. teku od 15. lipnja 2013.,

pa sve do isplate u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, sve u roku od 8 dana.

 

              III Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja-protutuženika i to u dijelu kojim tužitelj traži vraćanje na posao na radno mjesto voditelja kampa B. V., zatim u dijelu kojim potražuje isplatu 28.862,74 kune na ime 13. plaće, u dijelu kojim potražuje mjesečne isplate 9.002,62 kune od 14. svibnja 2013. pa nadalje sve sa zakonskim zateznim kamatama te u dijelu zateznih kamata koje na dosuđene iznose teku od 1. do 15. u mjesecu.

 

              IV Određuje se sudski raskid Ugovora o radu sklopljenog između tužitelja A. M. i tuženika I. P. d.o.o. sklopljen 1. lipnja 2009. te se utvrđuje prestanak radnog odnosa s danom 14. svibnja 2013.             

 

V Odbija se dio protutužbenog zahtjeva tuženika-protutužitelja u dijelu kojim traži utvrđenje da je radni odnos prestao s danom 19. prosinca 2011.

 

VI Nalaže se tuženiku-protutužitelju da tužitelju-protutuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu 20.617,20 kuna, u roku od 8 dana.

 

VII Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja za nadoknadu parničnog troška u cijelosti.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Odbijaju se žalbe tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-96/12-25 od 24. srpnja 2013.

 

Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja za nadoknadu troškova žalbenog postupka.“

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen reviziju je podnio tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj predlaže da se drugostupanjska presuda u tom dijelu preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka. Traži trošak sastava revizije.

 

Tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) drugostupanjsku presudu pobija u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, te u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev također zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se drugostupanjska presuda u tom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka. Traži trošak sastava revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se revizija tuženika odbije kao neosnovana. Traži trošak odgovora na reviziju.

 

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

 

Revizije stranaka nisu osnovane.

 

Sukladno odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima stranaka, pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se u reviziji pozivaju tužitelj, te tuženik koji obrazlaže postojanje te povrede iznošenjem vlastite subjektivne i selektivne ocjene izvedenih dokaza (u pogledu postojanja opravdanih razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju, te u pogledu datuma s kojim je određen sudski raskid ugovora o radu) od one koju su sukladno čl. 8. ZPP izveli sudovi u postupku koji je prethodio reviziji.

 

              Osim toga, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, koju sadržajno ističe tužitelj, jer je drugostupanjski sud ocijenio one žalbene navode koji su bili odlučni za presuđenje.

 

              Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

              Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za poništenje (pravilno utvrđenje nedopuštenom) tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 7. prosinca 2011., vraćanje na posao i to na radno mjesto voditelja kampa B. V., zahtjev za isplatu naknade plaća, zahtjev za isplatu trinaeste plaće, kao i zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu s danom 19. prosinca 2011.

 

Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su utvrdili sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu voditelja kampa B. V.,

- da je odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 7. prosinca 2011. tuženik  tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa,

- da iz odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu proizlazi da je tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju zbog toga što je internom revizijom tuženika utvrđeno da je za 2011. više isplaćen iznos na ime zakupnine Općini F., kao i da je utvrđen manjak u iznosu 117.980,30 kn koji da je nastao u razdoblju od 3. lipnja 2011. do 9. kolovoza 2011., na način da prilikom predaje novca iz zajedničke kase zaštitarskoj službi taj iznos nije predan, a da je pristup sefu i primopredaji novca imalo sedam različitih osoba, za koje propuste smatra odgovornim tužitelja kao voditelja kampa navodeći da su navedeni propusti nastali zbog loše organizacije radnog procesa, te zbog rada tužitelja koji nije utvrdio navedeni manjak,

- da je 25. studenoga 2011. internom revizijom tuženika utvrđen manjak 117.980,30 kuna, koji je nastao u razdoblju od lipnja do kolovoza te godine, kao i da je za 2011. na ime zakupnine Općini F. uplaćen viši iznos od onog iznosa koji je trebao biti uplaćen,

- da je posao kod tuženika bio organiziran na način da se novac naplaćen tijekom ljetne turističke sezone odlagao u sef koji se nalazio u recepciji, kojem su pristup imala 4 recepcionera-blagajnika, te da je takav način organizacije posla kod tuženika funkcionirao bez poteškoća dugi niz godina, čak i prije nego je tužitelj počeo obavljati posao voditelja kampa,

- da rad tuženika prate dva programa, jedan turistički i drugi financijski u koje uprava tuženika sa sjedištem u Republici Italiji ima mogućnost trenutnog uvida internetskom vezom,

- da tužitelj nije imao mogućnost uvida u financijski program,

- da sporni manjak osim tužitelja nisu uočile niti osobe koje su imale mogućnost uvida u financijski program, tj. voditeljica računovodstva, voditeljica blagajnica i financijski direktor tuženika u Italiji,

- da tijekom predmetne parnice nije utvrđeno je li manjak utvrđen internom revizijom tuženika doista otuđen i tko bi bio počinitelj te radnje,

- da je Općini F. za 2011. isplaćen veći iznos od iznosa koji je trebao biti uplaćen na ime zakupnine, zbog dvojbenog sadržaja sklopljenog anexa ugovoru o zakupu (u čijem sklapanju tužitelj nije sudjelovao), na što je tužitelj pismeno upozoravao tuženika, a koji iznos pretplate je kompenziran s daljnjim obvezama između tuženika i Općine F.,

- da je obveza tužitelja glede zakupnine bila sugerirati upravi koja je plaćanja potrebno izvršiti, a da konačno odobrenje za uplatu zakupnine daje generalni direktor tuženika.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su zaključili da je nezakonita odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 7. prosinca 2011. koju je tuženik kao poslodavac dao tužitelju kao radniku, jer su ocijenili da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu (tj. nije dokazao da je zbog organizacije procesa rada, ponašanja na radu i odnosom prema radu tužitelj odgovoran za manjak utvrđen tuženikovom internom revizijom, kao i za više plaćen iznos zakupnine za 2011., tj. nije dokazao da je tužitelj počinio osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, zbog kojih mu je tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu), slijedom čega su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenim predmetnog izvanrednog otkaza ugovora o radu, pozivom na odredbu čl. 131. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 – dalje: ZR) u vezi sa čl. 108. st. 1. ZR.

 

              Naime, prema odredbi čl. 108. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljen na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Prema odredbi čl. 131. st. 3. ZR u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

              Stoga, imajući na umu naprijed citirane odredbe, te činjenična utvrđenja sudova u postupku koji je prethodio reviziji, a koja se u revizijskom stadiju postupka više ne mogu osporavati, pravilan je i prema ocjeni ovog suda zaključak sudova u postupku koji je prethodio reviziji da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

              Naime, kada se uzme u obzir da je glede plaćanja zakupnine obveza tužitelja bila podsjetiti tuženika na obvezu plaćanja zakupnine za 2011., što je tužitelj i učinio, te kada se uzme u obzir da je kod tuženika naplata koja je vršena po raznim osnovama (za smještaj, korištenje ležaljki, prodaja izleta i dr.) organizirana tako da su za naplatu i polaganje tog novca u sef bila zadužena 4 recepcionera-blagajnika, da je takav način organizacije naplate tužitelj zatekao, kao dugogodišnje ustrojen i dobar, koji je funkcionirao bez poteškoća, o čemu je tuženik imao saznanja, da je računovodstvo svakodnevno obrađivalo podatke o uslugama i naplati u što je tuženik imao mogućnost trenutnog uvida internetskom vezom, da unatoč tome ni voditeljica računovodstva, kao ni sam tuženik nisu uočili neslaganje u položenim iznosima, te kada se uzme u obzir da je sam tuženik rad tužitelja okvalificirao kao dobar rad, a tužitelja kao pedantnu osobu, to u konkretnom slučaju, suprotno revizijskim navodima tuženika, tuženik nije dokazao da je tužitelj počinio osobito teške povrede radne obveze zbog kojih mu je izvanredno otkazao ugovor o radu.

 

Stoga, s obzirom da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je zbog organizacije radnog procesa, te ponašanja tužitelja na radu i odnosa prema radu, za manjak utvrđen internom revizijom poslovanja tuženika, te za više plaćenu zakupninu odgovoran tužitelj, pravilno su sudovi odlučili da sporni izvanredni otkaz nije dopušten i tužbeni zahtjev prihvatili, pa u tom dijelu tuženik neosnovano ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Nadalje, glede zakonitosti i pravilnosti pobijane presude u odnosu na sudski raskid ugovora o radu na zahtjev tuženika kao poslodavca, valja istaći da je u provedenom postupku utvrđeno da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć.

 

              Pravilno su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji primijenili odredbu čl. 117. st. 2. ZR i kada su djelomično odbili tužbeni zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu na zahtjev tuženika s danom 19. prosinca 2011., kada je tužitelj primio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Naime, s obzirom da je sud prvog stupnja odredio dan prestanka radnog odnosa po zahtjevu poslodavca, kojemu zahtjevu se tužitelj izričito protivio, ustrajući sa zahtjevom za vraćanje na posao uslijed nezakonitosti otkaza, to su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji obzirom na okolnosti ovog konkretnog slučaja opravdano kao dan prestanka radnog odnosa utvrdili dan zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom (tako npr. i ovaj sud u Revr 757/04, od 21. travnja 2005., Revr-784/02-2 od 28. siječnja 2003. i Revr-763/14-2 od 24. rujna 2014.).

 

              Zbog svega navedenog zakonita je i odluka o danu sudskog raskida ugovora o radu u smislu čl. 117. st. 2. i 3. ZR, a s tim u vezi i odluka o naknadi plaće u smislu odredbe čl. 87. st. 3. ZR, kao i odluka o odbijanju zahtjeva tužitelja za vraćanje na posao u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR.

 

Nadalje, pravilno su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji odbili zahtjev tužitelja za isplatu naknade na ime trinaeste plaće za 2011. jer tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi mu pripadalo pravo na isplatu te naknade.

 

Ostali revizijski navodi tuženika su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka – suprotno činjeničnim utvrđenjima i zaključcima sudova u postupku koji je prethodio reviziji. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi tuženika u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

 

              Na osnovu svega izloženog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih su revizije izjavljene, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizije tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovane, te odlučiti kao u izreci ove presude (točka I. izreke).

 

Tužitelju nisu priznati troškovi odgovora na reviziju koji u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nije bio nužan u ovom postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 25. siječnja 2017.