Broj: Revr 1518/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja K. I. iz I., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Z. i partneri sa sjedištem u Z., protiv tuženika „O. - K.“ d.d. O., kojeg zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž - 867/2015-2 od 30. travnja 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr - 153/14-21 od 15. prosinca 2014., u sjednici održanoj 25. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nezakonita i nedopuštena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju od 30. travnja 2012. tako da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, zahtjev za povratak tužitelja na rad, te naknadu plaće. Odlukom o troškovima postupka tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku 2.500,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznijetim u reviziji.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13  – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati. Sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drukčije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drukčije činjenične zaključke nego to čini revident. 

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 30. travnja 2012., zahtjev za vraćanje tužitelja na posao, te naknadu plaće.

 

Riječ je o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. st. 1. t. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 82/12 – u daljnjem tekstu: ZR), čime su relevantna sljedeća utvrđenja nižestupanjskog suda:

 

- da je tužitelj bio zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme,

- da je odlukom tuženika o redovitom otkazu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 30. travnja 2012. otkazan ugovor o radu tužitelju,

- da je tuženik 27. ožujka 2012. sačinio program zbrinjavanja viška radnika na koji je dobio suglasnost nadležnog Zavoda za zapošljavanje i Radničkog vijeća u pretpostavkama opravdanog razloga za otkaz,

- da je tuženik prije otkaza (20. travnja 2012.) uputio dopis Radničkom vijeću s popisom imena 181. radnika (među kojima se nalazio i tužitelj) koji su uvršteni u Program zbrinjavanja i koji bi trebali dobiti poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu radi očitovanja, na koje traženje se Radničko vijeće nije očitovalo, te

- da je tuženik prilikom otkazivanja ugovora o radu tužitelju vodio računa o kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR-a (trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika), ali i kriterij kvalitete rada kojem je tuženik dao prednost i kojeg je objektivno vrednovao.

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.  

 

U naprijed navedenom utvrđenom činjeničnom stanju pobijanom odlukom je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 107. st. 1. t. 1. ZR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, između ostalog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Prema odredbi čl. 107. st. 3. ZR-a, pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Međutim, poslodavac može odluku donijeti uzimajući u obzir i druge kriterije (kao u konkretnom slučaju kriterij kvalitete rada) pri čemu mora voditi računa o kriterijima navedenim u čl. 107. st. 3. ZR-a. Naime, autonomno je pravo poslodavca prema kojim će kriterijima utvrditi višak radnika i kojim će kriterijima dati prednost, jer smisao navedene odredbe nije u tome da ograniči slobodu odlučivanja poslodavca tako da višak radnika mora utvrditi isključivo prema trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. U navedenim okolnostima, kada je tuženik (kako to nalaže odredba čl. 131. st. 3. ZR-a) dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz, tužitelj koji osporava zakonitost odluke o otkazu, a kako to pravilno cijeni nižestupanjski sud, treba iznijeti sve pravno relevantne činjenice kojima osporava zakonitost te odluke. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da su postojali radnici koji su ostali na radu kod tuženika, a ispred kojih prema primijenjenim kriterijima ima prednost.

 

Prema odredbi čl. 149. st. 1. ZR-a, prije donošenja odluke važne za položaj radnika, pa tako i prije donošenja odluke o otkazu (čl. 149. st. 3. t. 2. ZR-a) poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci, te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika. Prema odredbi čl. 149. st. 4. ZR-a, podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke. Ako sporazumom poslodavca s radničkim vijećem nije drukčije određeno, radničko vijeće dužno je u roku od osam dana dostaviti svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavcu (čl. 149. st. 5. ZR-a), a ako se radničko vijeće u ovom roku ne očituje o namjeravanoj odluci, smatra se da nema primjedbi i prijedloga (čl. 149. st. 6. ZR-a). U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskog suda, tuženik je pravodobno dostavio Radničkom vijeću podatke važne za donošenje odluke o otkazu i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika radi očitovanja, na koje traženje se Radničko vijeće nije očitovalo, pa se shodno odredbi čl. 149. st. 6. ZR-a smatra da nije imalo primjedbi i prijedloga.

 

Kako odluka o otkazu nije suprotna niti pretpostavkama iz odredbe čl. 112. ZR-a, otkaz kojeg je tuženik dao tužitelju je u navedenim okolnostima, a kako to pravilno cijeni drugostupanjski sud, bio dopušten i zakonit.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 25. siječnja 2017.